Prema popisu stanovništva iz 1991. u Srbiji je živjelo gotovo 170 tisuća Hrvata. Danas se taj broj kreće oko 70 tisuća, dakle, tokom devedesetih iz Srbije je protjerano oko 100 tisuća Hrvata. O ovom genocidu, za koji u Haagu odgovara samo Vojislav Šešelj, malo se govori, a još manje piše.

O genocidu nad vojvođanskim Hrvatima niste ništa čuli od HHO-a, Zorana Pusića, Čička, Banca ili Documente. Ne, sudbina jednoga naroda morala je ustupiti mjesto u medijima priči o genocidu nad Srbima iz Krajine. Sustavna i neviđena brutalnost državnog aparata Srbije imala je za posljedicu strah od izjašnjavanja pripadnosti Hrvatskom narodu. Po dobro iskušanom receptu iz vremena komunističke Jugoslavije državni organi Srbije poticali su te još uvijek potiču tzv. regionalnu pripadnost. Kako su nekada davali mogućnost i poticali Dalmatince da se ne izjašnjavaju kao Hrvati već kao Dalmatinci tako danas potiču Bunjevce da se ne izjašnjavaju kao Hrvati već kao Bunjevci. I ova akcija umanjila je broj Hrvata u Srbiji za oko 20 tisuća.

Sve je to dovelo do akcije HRabro koju provode čelnici hrvatskih udruga u Srbiji, a koja za cilj ima poticati Hrvate da se na predstojećem popisu stanovništva u Srbiji deklariraju u skladu sa svojom nacionalnom pripadnošću. Hrabru akciju vojvođanskih Hrvata došao je podržati ni više ni manje nego predsjednik Ivo Josipović. Tom prilikom Josipović je rekao kako je časno biti Hrvat u Srbiji te pobrao aplauze malobrojnih Hrvata. Državničku gestu predsjednika Josipovića nisu propustili nahvaliti ni izrazito mu naklonjeni mediji u Hrvatskoj. Međutim, Josipoviću se u savršeno režiranoj predstavi ipak potkrao jedan propust. Naime, postavlja se pitanje kako to da Boris Tadić nije bio u Josipovićevoj pratnji za vrijeme posjeta selu u Srbiji iz kojeg je protjerano nekoliko tisuća Hrvata? Ukoliko je osovina Tadić-Josipović toliko čvrsta i iskrena, a sve u cilju „prevladavanja nesretnih politika iz prošlosti“ kako vole isticati, ne bi li bilo logično da se žrtvama genocida došao ispričati upravo predsjednik Srbije čiji je državni aparat i provodio genocid. Kada već Josipović prati Tadića prilikom njegovih posjeta Srbima u Hrvatskoj te u društvu predstavnika Srba u Hrvatskoj otkriva razna četnička spomen obilježja, zar nije netko od predstavnika srbijanskih vlasti trebao biti s Josipovićem za vrijeme njegova posjeta vojvođanskim Hrvatima? Da je politika pomirbe iskrena sa Srbijanske strane onda bi se vojvođanskim Hrvatima došao ispričati osobno predsjednik Srbije Boris Tadić, na kraju krajeva, zar to nisu građani zemlje kojoj je on predsjednik?

Misli li Josipović kako možemo zanemariti Vukovarske ade, kulturno blago, bolničku dokumentaciju, zemljišne knjige i sudbine nestalih, očito misli da možemo, ali zdravu logiku koja nam govori  kako odnosi Josipović-Tadić nisu primjer uzajamnog poštivanja i dobrosusjedskih odnosa dviju susjednih država nikako ne možemo zanemariti.

Željko Primorac