Uoči utakmice Hrvatska Izrael Hrvatski helsinški odbor u priopćenju nas upozorava kako ih posebno zabrinjava udomaćeno ponašanje hrvatskih nogometnih navijača kada gotovo cijeli stadion skandira „Za dom spremni!“

Riječ je o službenom pozdravu Pavelićeva fašističkog ustaškog režima koji je postao uobičajena pojava na domaćim utakmicama državne reprezentacije. Takvoj praksi doprinosi i sam predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković. On to ružno ponašanje navijača pokušava opravdati tvrdnjom da je riječ o starom hrvatskom pozdravu. Istina, ovaj je pozdrav u formalnom smislu sličan pozdravu Hrvatske seljačke stranke („Za dom, za hrvatski seljački dom – spremni!“), ali je također istina da se on, zahvaljujući povijesnoj zloupotrebi u vrijeme ustaškog režima, nepovratno kompromitirao.

Prije svega doista je smiješno da HHO optužuje Vlatka Markovića za nešto što smatra ogromni broj Hrvata, a čak je dano i u jednoj sudskoj  presudi zagrebačkog Prekršajnog suda („Hrvatski list“, 6. kolovoza 2009.):

„ ... s obzirom na postojeće okolnosti, a te su da se radilo o koncertu na kojemu su nastupali izvođači koji su u hrvatskoj javnosti poznati i prihvaćeni kao izvođači pjesama domoljubnog karaktera, da je jedan od njih bio i Marko Perković Thompson čija je pjesma 'Bojna Čavoglave', nastala za vrijeme Domovinskog rata, uistinu počinje stihom 'Za dom spremni!', a da je to starohrvatski pozdrav, njegovo uzvikivanje ili govorenje, tim više što nije praćeno nikakvim drugim elementima, primjerice gestama ili simbolima koji bi ga eksplicitno dovodili u vezu s fašističkim pozdravom koji se u modificiranom obliku s dodatkom riječi 'i poglavnika' koristio na ovim prostorima tijekom Drugog svjetskog rata, ne predstavlja naročito drsko i nepristojno ponašanje, niti je okrivljenik izazvao negodovanje ili narušavao mir prisutnih posjetitelja koncerta, niti vrijeđao njihove moralne osjećaje.“

Zapravo, samo ekstremistima može smetati, kako kaže sudac Ustavnog suda u mirovini Zdravko Bartovčak („Hrvatski list“, 18. lipnja 2009.) najljepši pozdrav na svijetu „Za dom spremni“. Ekstremisti bi bili sretni da se takav pozdrav odnosi na njihovu satrapiju Jugoslaviju. Naime, protivno tvrdnji HHO-a da se pozdrav zahvaljujući povijesnoj zloupotrebi u vrijeme ustaškog režima, nepovratno kompromitirao istina je suprotna tome. Taj pozdrav je dio pjesme Marka Perkovića Thompsona koja je bila izuzetno značajna u borbi protiv velikosrpskog fašizma tijekom Domovinskog rata. Danas u Hrvatskoj ima malo ljudi koji se sjećaju Drugog svjetskog rata, ali ima nas mnogo koji smo proživjeli Domovinski rat i svjedočili pobjedi nad velikosrpskim fašizmom!

Napad HHO-a, kao i mnogih drugih “hrvatskih” ljevičara (bolje reći jugoslava) samo pokazuje kako njima velikosrpski fašizam nije nešto jako loše, pa je Bojna Čavoglave bila nepotrebna. Zato ona njima i nije mogla rehabilitirati najljepši pozdrav na svijetu. Bolje reći mnogim “hrvatskim” ljevičarima taj pozdrav smeta upravo zato što poziva na ljubav prema hrvatskoj državi.

Naravno, poznato je da se na sličan način iz iste kužine pokušalo kompromitirati Hrvatsku zbog uvodjenja hrvatske valute kuna. Slavku Goldsteinu je i onda smetalo što Hrvatska može imati isti naziv valute kao i za vrijeme NDH. Pa poznato je da su zločini Pavelića mnogo veći od onih Hitlerovih, pa je zato u redu sto je u Njemackoj ostala marka, ali u Hrvatskoj nije mogla kuna, zar ne?

Naravno, tada je predsjednik države bio jedan Franjo Tuđman i takve budalaštine nisu mogle proći. Inače cijela nelogičnost sadržana je u onome što stoji iza svega toga. Čudno je da “hrvatskim” ljevičarima nije palo na pamet da je poglavnikovo prezime bilo Pavelić. A danas imamo u Hrvatskoj još puno ljudi koji se tako prezivaju. Kada se toga dosjeti HHO, možemo očekivati da ih se sve kazni kako i zaslužuju, zar ne? A tek da mu je ime Ante. Čudno da to nisu dojavili “Sudu” u Haagu. I zbog imena su Gotovina trebali presuditi još koju godinu, zar ne?

Autori takvih tvrdnji znaju da je naziv hrvatske države iz Drugog svjetskog rata bio: Nezavisna država Hrvatska. Dakle po njihovoj “logici” u tom nazivu postoji i riječ Hrvatska, pa se korištenje te riječi zahvaljujući povijesnoj zloupotrebi u vrijeme ustaškog režima, nepovratno kompromitiralo.Ma da, nima je problem u nepovratnom kompromitiranju, a ne što im smeta samo postojanje hrvatske države, zar ne?

Na žalost, to nije šala nego hrvatska zbilja.

Ovim svojim pozivom HHO nas samo iznova podsjeća na njihovu ulogu tijekom Domovinskog rata, posebno oko “Oluje”.

O tome piše nedavno poznati hrvatski filozof Neven Sesardić („Jutarnji list, 11. kolovoza 2011.):

U Hrvatskoj su mnogi bili skeptični prema izvješćima i stavovima HHO-a od samog njegova osnutka. Tome je pridonijela i činjenica da su se među osnivačima i čelnicima tog odbora za zaštitu ljudskih prava našli i neki koji su, paradoksalno, prije sudjelovali u najodioznijim oblicima komunističke represije. Također je bio raširen dojam da je HHO od početka bio neobjektivan i sklon preuveličavanju kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj. Međutim, nekako je uvijek nedostajao onaj krunski dokaz ("smoking gun") koji bi javnosti pokazao da je riječ o organizaciji kojoj se ne treba vjerovati. No, evo, nedavno se pojavio spektakularan dokaz da su kritičari HHO-a bili u pravu. Taj se dokaz može pronaći na neočekivanom mjestu: u haaškoj presudi hrvatskim generalima. Analizirajući sav dokazni materijal, sudsko vijeće razmatralo je i publikaciju HHO-a u kojoj se iznose podaci o broju ubijenih srpskih civila, uništenih kuća itd. Evo ključnog odlomka iz sudske odluke.

"Prilog P2402 je izvješće pod naslovom 'Vojna operacija Oluja i poslije' koje je objavio Hrvatski helsinški odbor, a uredio Žarko Puhovski. Izvješće donosi tvrdnje čiji izvori nisu navedeni, kao i dvostruke opise istih događaja. Štoviše, za vrijeme ispitivanja Puhovskog na sudu postalo je očigledno da u knjizi postoje i druge pogreške. Iz tih je razloga Sudsko vijeće odlučilo da se neće oslanjati na prilog P2402 za informacije koje su u njemu iznesene, ukoliko one nisu potkrijepljene nekim drugim dokaznim materijalom."

Ovo je vijest prvog reda i neobično je da nije dobila veći publicitet. Riječ je, naime, o dokumentu HHO-a koji je ogroman broj ljudi smatrao vjerodostojnim i koji je podacima o masovnim hrvatskim zločinima nakon Oluje već više od 10 godina traumatizirao javnost. I gle sada, kada je konačno došlo do suđenja za ta zlodjela, sudsko vijeće zaključuje da je ta publikacija do te mjere nepouzdana i nesolidno sastavljena da je neupotrebljiva u dokazne svrhe!

(...)

Ni Zoran Pusić, predsjednik jednog drugog odbora za ljudska prava, ne vidi potrebu za bilo kakvim korekcijama. On čak tvrdi da je Gotovina osuđen u Haagu zato što obrana nije mogla osporiti njegovu povezanost s činjenicom "da se samo u Sektoru jug, kojim je zapovijedao Gotovina, dogodilo oko 600 ubojstava civila, mahom staraca koji su ostali u svojim kućama. To je tri puta više nego što je bilo žrtava na Ovčari." Time se čitateljima sugerira da je Haaški sud stao iza podatka o 600 ubijenih srpskih civila na tom području, a to je sasvim očigledna neistina za svakoga tko je čitao presudu. Pusić uvjerava čitatelje da je Sud proglasio Gotovinu (indirektno) odgovornim za više stotina dokazanih ubojstava srpskih civila, ali ako pročitate samu presudu, vidjet ćete da taj broj nije "oko 600", nego 44.

Sesardić navodi i niz drugih neistina tih „moralnih vertikala“.

Sesardić se i nije osvrnuo ni na rasisticki karakter tih presuda, dakle nešto što uz rasističko ponašanje tog “suda” dovodi u pitanje isto takvo ponašanje HHO-a.

Američki obaviještajac iz Kuće slavnih obavještajaca Ivan Šarac u intervjuu danom „Hrvatskom listu“ od 25. kolovoza 2011. govori o snazi vojske tzv. RSK:

Za Vidovdan 1995. Srbi su imali smotru svoje vojske na Crvenoj zemlji kod Knina. Te sam slike imao i o tomu sam mislio govoriti u Haagu da su me pozvali za svjedoka. Srbi su, dakle, organizirali smotru i kad se gleda broj postrojba koje su pokazali, onda se mora vidjeti,  a bilo je u Kninu i 50 drugih stranih obavještajaca koji su vidjeli sve to i obavještavali svoje nadređene, onda se mora znati, a to su svi zaključili, da će Hrvatska vojska imati pune ruke posla prije nego izvede zadaću. Srbi su bili snažni i brojni.

>>Američki obavještajac Ivan Šarac o (rasističkim) presudama u Haagu

Rezultat Oluje svi znamo: Hrvatska vojska je, parafrazirajmo Slobodana Miloševića, od te srpske vojske napravila ZEČEVE! To je nešto što predstavlja strašnu bol za svjetske moćnike koji su podržavali velikosrpski fašizam, pa onda i HHO koji je koristio njihove novce kroz tzv. projekte (da umreš od smijeha!).

Međutim, ovdje ponovno treba spomenuti ono o čemu smo više puta govorili, a i osnova je našeg pisma VSUN-a pisano povodom rasističkih Haaških presuda od 15. travnja 2011.

Citirat cu ponovo slavnog američkog obavještajca Ivana Šarca:

Općepoznato je da je tri dana poslije general Gotovina bio u zapadnoj Bosni jer se operacija nastavljala dalje s ciljem da se zaštiti Bihać. Srbi su dobili nekoliko brigada pojačanja iz istočnoga dijela BiH i iz Srbije pa je Bihaću prijetila smrtna opasnost, opasnost da ta enklava padne, a onda i genocida takvih proporcija kakav je bio samo u Drugome svjetskom ratu.

Dakle, čak i da se radi o 600, a ne o 44 srpska civila. Čist rasizam je tvrditi da je netko kriv što nije spašavao tih 600 navodnih civila, a ne 100000 muslimana.

Hrvatska vojska je, kako konstatira i Šarac spriječila srpski genocid nad pučanstvom Bihaća: genocid takvih proporcija kakav je bio samo u Drugome svjetskom ratu, a HHO se “žrtvovao” za ispunjavanje zadaća iz “projekata” da popiše što više navodnih civilnih žrtava. Valjda je cilj “projekta” trebao biti smanjenje odnosa koliko muslimana vrijedi za jednog Srbina. “Projekt” je doista bio izuzetno važan jer 100000:50 daje da 2000 muslimana vrijedi koliko jedan Srbin.

Ili su “projekti” trebali dati drugačiju sliku od onoga što su svjedočili čak i srpski pisci. Tako su Momo Kapor, Dragoš Kalajić i Nebojša Jevrić objavili svoje dojmove s putovanja po Baniji, Kordunu, Lici i Dalmaciji (Momo Kapor, Dragoš Kalajić i Nebojša Jevrić, Krajiški putopisi, časopis Vojska Krajine, naznačen kao List srpske Krajine, broj 4-5, srpanj-kolovoz 1993. Godine)

Momo Kapor piše:

'Kako ste'? – pita baba Danica Obradović na najisturenijoj jugozapadnoj koti pravoslavnog sveta u Divoselu u blizini Gospića. Ona sedi za teškim mitraljezom 'broving' maskiranim lišćem i nemoćno širi ruke, izvinjavajući se što sem vode, nema čim da nas ponudi (…) ONA JE OBUČILA SVOJE SELJAKE DA PUCAJU IZ MINOBACAČA I MITRALJEZA. NJEN JE POLOŽAJ SA OPASNO OTVORENIM BOKOVIMA (…) ZARASLE SU DVONEDELJNE ČEKINASTE BRADE, BABA-DANIČINI LJUDI RAZGOVARAJU SA PRSTOM NA OBARAČIMA AUTOMATSKIH PUŠAKA.

A slično piše i Dragoš Karajić:

Prva oslobođena srpska država je neosvojiva jer je njezina vojska narod, a narod je vojska. Kroz vatrena krštenja kali se nova ideologija srpskog naroda, koja ujedinjuje najbolje vrline levice i desnice!

Tako srpski pisci pišu o civilima za koje se zanimao HHO. U najnovijem Hrvatsko listu imamo popise djece koje su pobili četnici. I metkom u čelo. Je li se HHO zanimao za njih? Je li ih brinulo što za to nitko nije odgovarao?

Jeste li kada čuli da je HHO spomenuo činjenicu da su hrvatski vojnici u “Oluji” spasili oko 100000 muslimana u Bihaću? Njima je, kao i “Sudu” u Haagu bilo važnije što nisu spašavali Srbe od osveta, kojih je bilo u svim ratovima, nego spašavanje 100000 muslimana i to poslije stravičnog pokolja u Srebrenici! Rasizam ljudi u HHO ili im nije bilo važno do tog pokolja jer je i svjetskim moćnicima taj pokolj trebao da bi proglasili srpsku pobjedu u ratu.

Zar nije dovoljno samo to znati, pa razumjeti zašto njima Bojna Čavoglave i njena uloga u Domovinskom ratu uopće nije važna, zar ne?

Vjerojatno će te pomisliti da je moj odgovor na pitanje iz naslova potvrdan. Međutim, uopce ne mislim tako. Meni je sama priča da najljepši pozdrav na svijetu, pozdrav iz koga izvire ljubav, nesto ili netko može kompromitirati zato sto ga je koristio netko drugi priglupa. Kompromitiraju se samo oni koji tako nešto uopće mogu tvrditi!

Akademik Josip Pečarić