Velika je mudrost sadržana u nazivima. Oni unaprijed zadaju glavninu sadržaja, jamče vjerodostojnost ili pak, ukoliko nisu točni, jasni, dovode u zabludu. Dovođenje u zabludu nerijetko graniči  i potiče sumnju u svjesnu prijevaru od strane onoga koji nečemu ili nekome daje neki naziv.

Uzmimo za primjer naše Ribarske noći ili večeri koje se održavaju širom uzmorske Lijepe naše, a koje s ribarima (barem s onima našima) odavno nemaju nikakve dodirne točke. Jedino ukoliko smatramo da je dovoljno odjenuti mornarsku majicu, ali i tada bi naziv Mornarska večer ili noć bio određeniji. Misleći kako smo sve riješili ugostiteljskom ponudom koja podrazumijeva skuše, girice i sl. upadamo u još veći problem. Bilo bi jako zanimljivo saznati koliko je domaće, a koliko uvozne smrznute ribe zastupljeno u takvoj ponudi. I dok se po gradelama valjaju oceanske skuše, lignje, surimi rakovi i štapići, u zrak frcaju svjetleći plastični projektili probijajući se između šarenih balona što ih drže dječica čija se lica gube iz ružičaste šećerne vune. Malo dalje band praši Večeras je naša fešta, malo iza toga plesače baca u trans izvedbom Prvog poljupca, a razdragani turisti se ne mogu odlučiti između stajanja u redu za pola litre žuje ili odlaska na plesni podij.

Pučko – ribarska fešta

I dok njegova ekipa na gradele baca novu rundu japanskih skuša, lokalni čovjek gunđa protiv ribarske večeri na kojoj goste zabavlja vlaj. Jasno da to govori kroz šalu, jer zadovoljan je prodajom prave jadranske ribe i piva proizvedenog u autentičnoj dalmatinskoj konobi, od hmelja i ječma uzgojenih na osunčanim padinama otoka Hvara ili Brača. Dakle, kao domaći čovjek mogu prodavati muda pod bubrege pa da sve postane izvorno, ali vlaji ne smiju pjevati domaće, i neke druge, pjesme jer tada se izvornost nepovratno gubi. Jesmo li i među sobom postali ksenofobični, ili mi se to samo čini? Da smo površni i glupi to je jasno. Da su nam euri zavrtjeli i posljednje ostatke sive mase i ponosa i to je jasno. Nije samo jasno da možemo biti toliko blesavi pa da se s time ne pomirimo i stvari nazovemo pravim imenom. Tada bismo čak bili i vjerodostojni. Kakve ribarske večeri, to su Pučke fešte i tako ih treba nazivati. Tada bi ljudi mogli na gradele baciti i koju porciju ćevapčića, poneki kotlet ili kobasicu i ne bi nužno morali oblačiti mornarske majice. Glazbenici bi mogli proširiti repertoar (i ne bi bilo presudno krvno zrnce), a potrošnja bi porasla. Što je najvažnije bili bismo daleko izvorniji nego smo to sada. Ne bismo više prodavali muda pod bubrege, predstavili bismo se u pravom svjetlu i vuk sit, a koza cijela. Ćevapčići i pljeskavice bliže su izvornoj hrvatskoj kuhinji nego japanske skuše i surimi štapići.

Francuske paštete i domaći namazi

Hrvatska autohtona kuhinja boluje od hrvatske autohtone bolesti koja se zove nedostatak autohtonosti. Prvo treba odmah kazati kako je autohtonost izgubljena već u prijevodu samoga naziva ambicioznog projekta koji je, po mišljenju potpisnika, unaprijed osuđen na sramotu (da bi autorima popisa jela bilo razumljivije: blamažu). Riječ autohtono označava nešto izvorno, samorodno – nastalo točno na određenom prostoru i bez prethodnika na drugim prostorima. Odmah se čovjek treba zapitati čemu korištenje pojma autohtono umjesto izvorno! Evo i odgovora: poticatelji zamisli ne poznaju hrvatski jezik, nije ih briga za njega i nemaju pojma o tome što je izvorno a što autohtono. Nadalje začetnicima nije uopće važno hoće li nešto biti zaista izvorno već im je na pameti da budu prvi među prvima, te da to zamotaju u cool formu u kojoj se više ne prepoznaje oblik sadržaja! Jesam li zakomplicirao? Jesam, ali to je jače od mene. Na tzv. popisu od 500-tinjak autohtonih jela spominje se pašteta i već samim time ulazimo u sferu tuđe izvornosti koju potpisuju Francuzi. Da budem jasniji, svaka pašteta je francuska, jer jednostavno riječ je o načinu kojega su oni izvorno osmislili, a svi mi drugi jednostavno smo tek učenicima koji (pogrešno) prepisuju jedni od drugih. Posve druga stvar su razni namazi koje svi tako olako nazivamo paštetama. Kreatori popisa bi trebali znati razliku (prvenstveno u načinu pripravljanja koji je izvorno francuski).

Izvorno hrvatske sarme i gulaši

Goveđi gulaš, vinski gulaš, sarma, paprikaši itd. sve to je u popisu autohtonih jela navedeno kao hrvatsko. Trebamo li se sada upinjati u tvrdnji da su gulaši i paprikaši odavno zemljopisno određeni (Mađarska i Austrija), ili da sarma svoje porijeklo dijeli s Bugarskom i Turskom? Pa to znaju i oni koji nikada nisu kročili u kuhinju. Da stvar bude još smješnija, da ne kažemo tužnija, na popisu se nalaze i jela koja se zovu: Kuhana riba iz hrvatskih rijeka i Kuhana riba iz jadranskog mora!!! Fantastično! I to je, dakle, ta riba koja se kuha na neki od poznatih načina, izvorno hrvatsko! Pa mi sami od sebe radimo budale, pa mi se sami sebi smijemo u lice. Valjda smatramo kako nas neće poštivati ne budemo li imali barem nekoliko tisuća naših jela. Pa to nemaju niti najveće gastronomske sile svijeta. Budimo realni, skupimo li stotinjak jela neupitno izvorno hrvatskog porijekla postati ćemo kulinarska velesila. I ostati ćemo poštovani i priznati. Više nam ni ne treba, a to realno možemo i postići. Sve ostalo je čista kontraproduktivna smijurija zbog koje ćemo se morati crvenjeti. Prikoljemo domaću svinju, izvučemo kotlet i bacimo ga na gradele, pa kažemo izvorno hrvatski kotlet sa žara!

Isto bi bilo kao da pod makarskom rivom ulovimo ribu crneja i  paniramo ju na bečki način (brašno, jaja, mrvice) i eto ti izvorno hrvatske spize (pa i taj izraz je preuzet od Talijana), ili možda na pariški.

Zrče kao Ibiza ?

Tako je i s našim turizmom! Zrče je Ibiza unutar hrvatskog krajolika, a naš je ministar, zajedno s gradonačelnikom Novalje, lumen koji je osmislio izvorno hrvatski način za uspjeh. Ma nemojmo se zezati. Mi smo copy-paste sustav koji se pri tome u potpunosti odriče vlastita identiteta. I dok se sve to događa, a naš megalomanski apetit počinje utjecati na nacionalnu ambicijsku pretilost (koja prijeti cvrčkovom eksplozijom), naša djeca proždiru hamburgere, pizze, hot-dogove, ketchup itd., a veliki stratezi hrvatskog turizma dodjeljuju posebne markice i naljepnice za ugostiteljske objekte autohtone kulinarske ponude. Makarska, kao značajno turističko središte, velikim natpisom pozicionira ulaz na prostor u kojemu caruju lažno ugostiteljstvo i preprodavačka trgovina. Objekti brze prehrane imaju ponudu koje se plaše i restorani s četiri zvjezdice, a da pri tome svojim gostima ne nude niti uslugu korištenja toaletnog prostora. Stotinjak jela, svih mogućih kategorija, navedenih u jelovniku ti ljudi izbacuju iz kuhinjskog prostora koji je nerijetko manji od sedam četvornih metara. Porijeklo tih namirnica? – Baš kao i porijeklo kičastih suvenira u susjednoj trgovini. Psi laju, a inspekcije prolaze. Bumerang je to koji će nas jednoga dana sasvim sigurno pogoditi posred čela.

Piše: Galeus