Pariški ugovor iz 1951. olakšao je razmjenu ugljena i čelika između Belgije, Francuske, Italije, Luksemburga, Nizozemske i SR Njemačke. Navedene zemlje stvorile su Europsku zajednicu za ugljen i čelik (ECSC – European Cool and Steel Community). Šest godina nakon toga, točnije 25. ožujka 1957. u Rimu iste članice potpisale su sporazum o izgradnji zajedničkog ekonomskog tržišta koja bi znatno olakšala protok robe. Nova zajednica zvala se Europska ekonomska zajednica (EEC – European Economic Community).

Alcide De Gasperi (1881.-1954.) bio je talijanski premijer i ministar vanjskih poslova Republike Italije u razdoblju od 1946. do 1953. godine. Nakon Drugog svjetskog rata Zapadna Europa bila je na koljenima. Milijuni mladih ljudi je poginulo, poduzeća nije bilo, a mir je bio neizvjestan zbog Hladnog rata. Teških trenutaka za De Gasparija bilo je mnogo, no cijela Italija je bila uz njega, posebno jer je iz rata izašao kao pobjednik. Bio je pripadnik talijanske antifašističke vojske. Kao veliki katolik osnivač je demokršćanske stranke (Democrazia Cristiana). Želeći trajni mir i prosperitet u Europi, odlučio je osnovati ECSC, naravno s pomoću predstavnika vlasti ostalih članica. Vidimo kako je povjesni kontekst za stvaranje jedne takve slične zajednice u Zapadnoj Europi povoljan, jer je to gotovo garantiralo ekonomski rast kao i izvoz-uvoz robe. Ideologija koja je vladala tih godina bila je demokršćanska.

Nije samo De Gasperi bio demokršćanin: bili su to također ostali tvoritelji buduće Europske Unije, poput Francuza Roberta Schumana (1886.-1963.)i nijemca Konrada Adenauera (1876.-1967.). Važnost kršćanstva simboliziraju i žute zvjezdice koje su se koristile već pedesetih godina prošlog stoljeća na prvim europskim zastavama, kao i danas. Dvanaest zvjezdica simboliziraju pojavu Djevice Marije sa dvanaest zlatnih zvjezdi iznad glave.Današnja Europska Unija kao da se ne želi prisjetiti De Gasperija i drugih, kao da se srami svoje kršćanske kulture, kaoda je zaboravila kako je većina njenih stanovnika ponosna na kršćansku vjeru, čak želi to zaboraviti. Može se to dokazati činjenicom da u kontroverznom Lisabonskom sporazumu ne spominje se Kršćanstvo, čak niti sam Bog, dok npr. u švicarskom, talijanskom ili u nekim drugim ustavima to se spominje.

Europski ustav ili Lisabonski ugovor

Lisabonski ugovor napisan je nakon što su Nizozemska i Francuska odbile Europski ustav 2005 godine. Razlika između Europskog (zajedničkog) ustava i Lisabonskog ugovora je - nepostojeća. Najveća razlika je zapravo u imenu ustav-ugovor. Dokaz tomu je da sadržaj. 96% Lisabonskog ugovora je identično onom Europskom ustavu kojeg je narod odbacio. Prema rječima britanskog zastupnika  parlamenta Europske Unije Nigela Faragea (Freedom and Democracy, stranka euroskeptika) u Strasburgu 7. lipnja 2007., niti u jednom nacionalnom parlamentu nije se održala bitna rasprava, mediji nisu bili dovoljno informirani kako bi pisali bitne činjenice o tom ugovoru, jer se to sve htjelo odvijati u tajnosti, kako se ne bi dogodio isti debacle poput onoga iz 2005. Strah ih je, prema riječima Faragea, da Europljani izreknu ne i tom ugovoru koji zapravo nije ugovor već ustav koji će stupiti na snagu 2014. godine i vrijedit će za sve stanovnike Europske Unije.

Najžalosnije u svemu tome je potpuna tajnost. Angela Merkel u jednom pismu je predložilada se promjeni naziv ustava bez mjenjanja legalnog smisla. Tako je i bilo. Mnogi se od vas trenutno pitaju u čemu je kvaka. 12. lipnja 2008. Irci su bili pozvani na referendum. Njih je 53,4% reklo ne, dok je 46,4% glasovaloza ratifikaciju Lisabonskog ugovora. Referendum nije prošao i to je doslovice šokiralo europsku javnost i političku elitu. Nakon toga vršen je ogroman pritisak na Irce i samo petnaest mjeseci poslije taj isti narod je bio prisiljen izaći na drugi referendum! Nakon tog drugog referenduma 67,1% bilo je za ratifikaciju, dok 32,9% je bilo protiv. Odjednom 20% Iraca promjeni mišljenje za tako važno nacionalno pitanje i glasa za ugovor, i to samo u petnaest mjeseci (?!). Nije li to tragikomično?!

Bilo bi to kao da Hrvati glasaju ne na referendumu za ulazak i nekoliko mjeseci poslije bude drugi referendum gdje odjednom taj isti referendum s istim pitanjem - prođe. Ne bi me to nimalo čudilo da se nama dogodi. Pod velikim pritiscima od strane Sarkozyjabili su i Poljska i Češka, jer tamošnji predsjednici nisu htjeli potpisati Lisabonski ugovor. Nisu probleme imali samo te zemlje, već i ostale članice morale su pripremiti teren za sijanje: Francuska je morala prilagoditi vlastiti ustav novom europskom ustavu tj. Lisabonskom ugovoru, u Njemačkoj je intervenirao Ustavni sud, Italija je bila usred izborne kampanje tako da građani nisu bili informirani o tome. Dakle, dogodio se tihi ali ogromni državni udar svim članicama EU, jer im je oduzet nacionalni suvernitet, i to preko noći!

Nevjerojatni sadržaj

Najgore je zapravo ono što sadržava europski Ustav lažno-zvani Lisabonski ugovor (no tu jednadžbu mediji ne žele prikazati jer, naravno, njih financiraju državne vlasti). Prije svega sve države bit će prisiljene slušatijednu vlast, to znači da će nacionalne vlasti postati samo regionalne i ne će nikada više moći odlučivati ovažnim odlukama svojih građana. Neko u tome ne vidi ništa loše, čak to bratstvo i jedinstvo s drugim nacijama Europe izgleda jako moderno i prihvatljivo.

Mediji i domaći europolitičari nude nam samo takvu sliku, no tko će zaista odlučivati u ime nas malobrojnih Hrvata, koji ćemo činiti 0,8% EU-ije? 96 njemačkih, 74 francuskih, 73 engleskih ili dvanaestak hrvatskih europarlamentaraca? Ja bih rekao da se naši političari mogu pozdraviti sa vlastitom karijerom! Francuzi i Britanci će izgraditi hotele, otkupit će parkove, vode, šume i tako će Hrvatska postati tuđa kolonija. Nije to samo teorija euroskeptika, već će se to dogoditi baš zato što Hrvati ne će se moći suprostaviti brojno većim Englezima, Francuzima, Nijemcima itd., a da i ne spominjem ekonomsku moć koju imaju. Oni su vlasnici banaka, farmaceutskih industrija, agrarnih zemljišta. Oni su moćni. Njih ne briga hoće li mladim Hrvatima sveučilišta postati nekvalitetna zbog privatizacije, hoće li se morati voziti duplo više do najbliže pošte zbog centralizacije ili što će Hrvatima zasmetati ako se uništi prirodna divljina Jadrana.

Njih zanima samo da dobiju što više novaca od Hrvata kako bi mogli sanirati svoje banke, privatne industrije te države koje riskiraju bankrot, jer te iste države su njima služile za privatne interese. Predsjednik Europskog vijeća Herman von Rompuy član je Bilderberške skupštine, u kojoj sudjeljuju ca. 150 najmoćnih i najutjecajnih ljudi na svijetu. Svi su bankari, ekonomisti i političari. Već od 1954. djeluje ta skupština i u potpunoj tajnosti oni razgovaraju. O čemu?

Ne zna se, no nije baš ugodno znati da predsjednik Europe razgovara  tajno s najutjecajnijom gospodom na svijetu. Prema rječima već citiranog Faragea taj čovjek ima veću plaću od predsjednika SAD-a.

No vratimo se famoznom ugovoru. Ljudima je poznato kako jedan ugovor ima maksimalno jednu, dvije ili maksimalno pet stranica. Naš Lisabonski ugovor ima oko 2800 stranica koje niti jedan europski političar nije ikada pročitao, zbog toga što je kompliciran! Parlamenti, vlasti, državni sudovi bit postat će praćeni od strane viših tjela Europske Unije. Propisano je da će države članice morati raditi u interesu Unije, znači ne će više postojati zajednica za razvoj i boljitak država, kako je to osmislio De Gasperi. Naravno, kada je nacionalni interes u sukobu s interesom Europske Unije, prevladat će interes Europske Unije. Ne će čak ni biti suđenja jer svi sudovi će raditi za boljitak Europske Unije, a ne za pravdu.

Što će biti u vezi zakonodavne vlasti. Poznato je, Hrvatima manje, da u demokraciji parlament pravi zakone takve kakve građani žele, jer su ih oni birali. U super Europi to ne će više biti tako: zakone će osmišljati i davati ljudi za koje se nije direktno glasovalo, političari koji nisu poznati građanima ni javnosti. To je takozvana demokratska Europska Unija! Europska komisija, na čelu s Barrosom imat će još već ovlasti. Moći će vladati, osmišljati i davati zakone. Tu se ruši potpuno zdravi princip demokracije.

Vijeće Europske Unije (ministri zemalja članica) će glasovati za ili protiv zakona koje će predložiti Europska komisija, no oni su tu samo kao pečat. 2008. su razgovarali o samo 15% zakona, a ostale zakone su samo potpisivali bez ikakvog razgovora.Vjeruju u rad kolegi.

Prema rječima poznatog talijanskog freelance novinara Paola Barnardalaž je, kako se tvrdi u svim svakidašnjim novinama, da će se Europskom parlamentu povećati ovlasti. Prije svega Europski parlament ne će moći predlagati ne izglasavati zakone, čak će izgubiti ovlasti o odlučivanju u dvadeset bitnih sektora. U novinama piše da će dobiti ovlasti, ali samo u vezi nebitnih tema. Ako se parlamentarcima ne svidi zakon koji nudi Europska komisija, oni da bi mogli o tome samo raspravljati, moraju dobiti većinu od 55% država u parlamentu te većinu zastupnika u njemu! Dakle, parlamentarci koji su birani direktno od Europljana moraju se dobro oznojiti kako bi samo dobili raspravu o jednom zakonu koji izlazi iz jedne komisije koju nitko ne bira. Tako će se morati postpati kako bi se spriječilo sudjelovanje u ratu, humanitarno ili vojno. EU moći će voditi ofenzivni rat i to bez priznanja od strane UN-a, no to Hrvatsku ne zanima, još smo mi mlada Zemlja.

Lisabonski ugovor i socijalna Europska Unija

Uporno se tvrdi kako je jedan od najjačih aduta Europske Unije slobodno tržište i njegova nenarušenost. Lijepe riječi, izvanredne, no znajući da su te riječi napisane u Lisabonski ugovor nije baš veselo. Odmah pomislimo kako će sve moći raditi što žele i kako im to padne na pamet. Nažalost to nije tako, jer to se odnosi prvenstveno na slobodu za bankare, managere, farmaceutske industrije itd. Ne će se moći odlučivati gdje kupovati kako bi se pomoglo najpotrebnijim lokalnim industrijama. Trebamo razlikovati realnu ekonomiju od financijske ekonomije. Svaki ekonomist zna kako je financijska ekonomija stvorena kako bi služila i pomogla realnoj ekonomiji, ali danas više nije tako, jer njezina snaga je postala ogromna u politici. Ona je trenutno, nažalost, kralježnica politike.

Puno je političara pod pritiskom raznih banaka, osiguranja, prehrambenih firmi i ostalih velikih glumaca moderne ekonomije. Zbog toga oni odlučuju u ime tih velikih i za nas nezamislivih interesa, a ne u ime građana megaEurope, koji će nastavljati sa visokim porezima i kamatama hraniti te velike korporacijske industrije i banke. O Hrvatskoj da i ne govorim. Ona će čim uđe imati velike probleme, jer nemamo niti jednu hrvatsku industriju ili banku koja može konkuriratis europskim.

Dakle, imat ćemo i dalje visoke kamate koje će nam diktirati Talijani i Austrijanci kako bi mogli sanirati svoje banke s našim novcima, kao što će nam uvesti porez za CO2ili za druge nezamislive stvari.

Socijalna Europska Unijane će dopuštati štrajk koji će opstruirati promet, bio to željeznički, zračni ili cestovni. Zabranjen će biti i štrajk npr. radnika jedne rumunjske tvrtke u Hrvatskoj koja će moći plaćati svoje radnike za iste plaće kao u Rumunjskoj. Pitam se kako će na to reagirati naši veliki i dragi socijalisti iz SDP-a i njihovi koalicijski drugovi? Nikako naravno, jer to je već usvojeno u Lisabonskom ugovoru, a tko bude protiv tog neprirodnog ustava bit će naravno i kažnjen.

Puno paradoksa sadrži socijalna Europska Unija. Najbolji primjer je da Država sama ne će moći odlučiti potez za zapošljavanje kako bi podigla standard u vlastitoj Zemlji , mora razgovarati sa zastupnicima EU-ije ili će biti sankcionirana. Naravno, iza svih tih poteza stoje veliki interesi banaka i ostalih giganata ekonomije. Znači, ako budući ministar poljoprivrede bude htio pomoći Slavoncima, on to ne će moći učiniti. Sigurno je kako će cijene zemljišta u Hrvatskoj još više rasti (zamislimo koliko narastu cijene zemljišta kada prođe bezvezna državna cesta, a tko zna koliko će tek skočiti kada nam zemlja postane europska).

Može se još puno toga navesti, pa čak da su htjeli pustiti, u slučaju krize u Europi, provođenje kaznene smrti. Ali tko će odlučiti kada je kriza u Europi? Oni isti burokrati koji su godinama odlučivali o ovome svim Europljanima iza leđa, ti isti koji rade za privatne interese bankara i managera, kako bi njih spasili. Idemo ka demokraciji. Ja u to ne vjerujem. Ustav Republike Hrvatske definitivno predlaže više demokracije i socijalnosti od europskog.

Žalosno

Većina Hrvata misli kako je Hrvatska gotova ako ne uđe u EU. Nije tako. Pojest će nas kada uđemo, ne ćemo znati se snaći u tom moru mračnih burokrata, tajni, bljutavih smješaka. Tamo su isti oni koji žele zlo Hrvatskoj, koji misle da smo propali Balkancikoji znaju samo za rat i zato nepravedno kažnjavaju naše ljude.

Priča se o nekakvom Zapadnom Balkanu kao alternativu. Tko to želi? EU s Engleskom na čelu. Tko nas želi u EU? EU s Engleskom na čelu. Tko od uvijek ima velike interese na našim prostorima? EU s Engleskom na čelu. Omnes viae Romam ducunt. Nažalost ne u onaj De Gasparijev prijateljski Rim. Već u zlo. Spriječimo to, recimo ne EU.

Ivan Pepić