Sredinom pretprošlog stoljeća Gaju i ilircima uspio je zamašan pothvat. Udarili su temelje hrvatskom standardnom jeziku i modernoj hrvatskoj naciji. Doduše, Gajeve ambicije bile su kudikamo veće – kulturno, ako ne i političko ujedinjenje cijelog južnoslavenskog prostora. Ubrzo se pokazalo da je Gajev projekt megalomanski i neizvediv. Njegove ideje uhvatile su korijena samo među etničkim Hrvatima, no s druge strane da nije bilo te megalomanije vjerojatno bi i proces oblikovanja Hrvata kao političkog naroda trajao duže i odvijao se s još više poteškoća. Na koncu je bivši ilirac Starčević  iznjedrio realnu državotvornu misao, to jest ideološki je sankcionirao stvarne dosege Gajevih ujediniteljskih zamisli. Doduše, povijest je ponešto revidirala i Starčevićeve granice hrvatstva, ali to je pitanje koje bi zahtijevalo daljnje i opširne elaboracije, u što se radije ne bih upuštao. Ono što je karakteriziralo Zagreb Gajeva i Starčevićeva vremena jest njegova integrativna, privlačna moć. Tadašnji Zagreb bio je relativno mali i gospodarski ne odviše važan grad na rubu imperija. Njegova integrativna moć potjecala je više iz činjenice da je bio politički centar ''ostatka ostataka'' hrvatskog kraljevstva i iz kulturne klime koju je tanki građanski sloj u jednom trenutku uspio stvoriti negoli iz njegove veličine i gospodarske snage. Ono što fascinira kod Gaja i iliraca jest dalekovidnost i širina, nesputanost lokalnim. Iako redom kajkavci, oni se odriču kajkavštine koja je tada već bila etabliran i razvijen književni jezik, odabiru štokavštinu kao izgledniji temelj šireg južnoslavenskog jezičnog, kulturnog i političkog okupljanja.
Suvremeni Zagreb svojevrsno je ostvarenja Gajeva i Starčevićeva sna. Konačno je devedesetih postao glavnim gradom samostalne, suverene države. Nije to ni Gajeva maglovita Ilirija ni Starčevićeva Hrvatska, ''cvijeće'' se u međuvremenu otrgnulo i krenulo svojim putom, no država nedvojbeno jest. Ali kao da se nešto dogodilo s integrativnom, privlačnom moću samog Zagreba. On je postao višestruko veći grad nego u Gajevo ili Starčevićevo vrijeme, ali kao da ne zrači onom istom privlačnošću. Iz pokrajinskih središta sve češće se čuje rogoborenje prema ''stolnom gradu'', a iz metropole pak zajedljivosti i bahatosti također ne manjka. Sve je počelo smišljenom antihercegovačkom kampanjom još početkom ratnih devedesetih. Ta kampanja bila je logična akcija kosovsko-udbaških struktura koje su u turbulentnim tranzicijskim vremenima tražile najprihvatljiviji model za vlastito preživljavanje i preživljavanje jugoslavenske ideje. Hercegovci, koji su zbog povijesnog iskustva bili najgorljiviji protivnici Jugoslavije, jednostavno su se nametali kao prvi cilj u psihološko-propagandnom ratu. ''Posao'' ocrnjivanja te skupine temeljito je odrađen. U suvremenom političkom životu u Hrvatskoj nema nijedne važnije osobe porijeklom iz Hercegovine. Josipović je Zagrepčanin dalmatinskih i inih korijena, Jadranka Kosor je iz zapadne Slavonije, Luka Bebić je Metkovac, Zoran Milanović vuče sinjsko podrijetlo, Rohatinski nije Hercegovac, a, bogme, nisu ni Vlado Šeks, Branko Hrvatin, Đuro Sessa, Tomislav Karamarko, Stipe Mesić, ministar Jandroković, Vesna Pusić, Milorad Pupovac ili Josip Friščić. Milan Bandić, doduše, jest, ali smišljeno je ostavljen kao opominjući primjer! Nakon omraze Hercegovaca i dijaspore općenito, krenulo se u razvijanje animoziteta prema pokrajinama. Prokazani su Dalmatinci kao lijeni, zatucani i konzervativni, Slavonci i Ličani isto tako. Samo je sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Istri tepano kao urbaniziranim, radišnim i naprednim sredinama. Zbrkani ideolog urbanog rasizma Denis Kuljiš čak je povukao granicu između ''više'' i ''niže'' Hrvatske. To što se granica uglavnom poklapala sa Šešeljevom nikome, izgleda, nije bilo sumnjivo. Osim, naravno, ''zatucanim desničarima'', ali njih se ne računa! Unatoč svemu, ideolozima tog tipa nikako nije uspijevalo poljuljati integralno hrvatstvo Hercegovaca, Dalmatinaca, Slavonaca i Ličana, a ni zabiti klin između hrvatskog naroda i Katoličke crkve. Neki događaji u posljednje vrijeme pokazuju ipak da bi u narednom periodu mogli biti uspješniji. Za prvo se pobrinuo Zagreb kao političko središte koje ignorira potrebe dijaspore i pokrajina, a za drugo, na žalost, sama Crkva svojim čudnovatim i nedosljednim ponašanjem u slučaju ''samostana Dajla''. Na tragu tog udaljavanja periferije od središta je inicijativa Roberta Pauletića, ''novinara i kvizomana'' kako ga neki mediji nazivaju. On je pokrenuo grupu na Facebooku za bojkot ''Continental filma'' zbog nasilne kajkavizacije crtanih filmova. U pozadini je puno ozbiljnija stvar od samih crtića. Radi se o pobuni protiv kulturnog i jezičnog modela koji zemlji nudi suvremeni Zagreb kao glavni grad. U sveopćem trendu razdržavljenja Hrvatske na udar dolazi jedan po jedan od njenih temelja, pa tako i jezik. Bez obzira na argumente jedne ili druge strane, najveću odgovornost za stanje u državi uvijek snosi centar. To je u politici tako. Kao što političaru za neuspjeh ne vrijedi optuživati narod, tako ni prijestolnici ne vrijedi optuživati periferiju. U protivnom, uskoro će i sama postati periferija neke veće zajednice.

Damir Pešorda