Tragična smrt Gordana Lederera devedesetih je dosta medijski eksploatirana. Teško da ima itko u ovoj zemlji tko nije pogledao njegove posljednje snimke montirane u spot pod naslovom ''Banijska ratna praskozorja'' uz popratne zvuke pjesme Brothers in arms skupine Dire Straits.

Nije se ni tada ni danas stavljao naglasak na to tko je ubio Lederera, kao da se pazilo da se tim trivijalnim podatkom ne oskvrne uzvišeni ton cijele te priče. Mladi, hrabri i talentirani snimatelj polaže život za domovinu, ali ne ratujući s puškom i ubijajući neprijatelja nego s kamerom, svjedočeći istinu.

Klasičan primjer hrabrosti, idealizma i pacifizma. Uostalom, i Knopfler u svojoj pacifističkoj pjesmi kaže: We're fools to make war/ On our brothers in arms.

No činjenica da se oko kažnjavanja ubojice Gorana Lederera nitko u Hrvatskoj nije pretrgao ne poništava činjenicu da ubojica postoji i da je poznat hrvatskim vlastima. Neki niži sudovi čak su se drznuli Milana Zorića, snajperista koji je ubio Lederera, osuditi u odsutnosti. Vrhovni sud je, naravno, tu drsku presudu ukinuo i Zorićev slučaj podveo pod Zakon o oprostu.

Tako bi ta priča otprilike sretno trebala i završiti da se Ledererova supruga nije ustobočila istjerivati pravdu. Kaže, tražit će pravdu i pred međunarodnim institucijama ako bude trebalo. Zanimljivo je da čak ni gospođa Lederer donedavno nije znala ništa o suđenju ubojici njenog muža. Tako barem piše u Jutarnjem listu, a oni su dobro obaviješteni kada su te stvari u pitanju: Već je 20 godina prošlo od ubojstva mojeg muža i žalosno je da hrvatska država nije osudila njegovog ubojicu, rekla je Ana Lederer 9. kolovoza u Hrvatskoj Kostajnici. Nije tada znala da je istina mnogo gora - hrvatska država je sudila i oslobodila ubojicu njenog muža.( Jutarnji list, 18. kolovoza 2011.).

Iako ovaj tekst nerado kvarim faktografijom, moram ipak podastrijeti neke činjenice budući da naši mediji o tom slučaju uglavnom šutjeli, pazeći valjda na dostojanstvo i duševni mir gospodina Zorića.

Svima nama je poznato da naši mediji i inače vode brigu o tome da ne bi koga povrijedili. Izuzev ako nije riječ o okorjelim desničarima, ustašama, homofobima i ostalom ljudskom talogu. No tako i treba biti, to je pitanje društvene higijene. Svetogrđe bi bilo dopustiti Thompsonu da pjeva u Areni, no nešto je sasvim drugo kad miroljubivi civil, pripadnik manjine koja je naše najveće bogatstvo vježba gađanje po Baniji! Šteta što je pri tome jedno zrno zakačilo snimatelja Lederera.

No, ako ćemo pravo, ondašnja Hrvatska je taj nesretni slučaj višestruko iskoristila u propagandne svrhe. Ali to im nije bilo dosta, pa su gospodina Zorića optužili za oružanu pobunu, no Vojni sud u Zagrebu je, hvala Bogu, ispravno tumačeći Zakon o oprostu, 1996. oslobodio gospodina Zorića svake krivnje. Nekima ni to nije bilo dosta pa su 1999. na Županijskom sudu u Sisku osudili Zorića u odsutnosti na 15 godina zatvora zbog ubojstva. Srećom, razum je prevladao u redovima Vrhovnog suda RH-a te je ''presuda Županijskog suda u Sisku preinačena, te je na temelju članka 353. točka 5. Zakona o kaznenom postupku protiv Milana Zorića optužba odbijena s obrazloženjem da se radi o presuđenoj stvari i to stoga što je protiv Zorića Vojni sud u Zagrebu primjenom Zakona o općem oprostu obustavio kazneni postupak.'' Pravda je spora, ali dostižna, vjerojatno je s olakšanjem uzdahnuo gospodin Milan Zorić, slobodni građanin Republike Hrvatske.

Sad, može se nekome činiti da je obitelji pokojnog Gordana Lederera učinjena nepravda. Štoviše, neki će rogoboriti da je riječ o velikom propustu hrvatskog pravosuđa. Ali cijelu tu stvar treba sagledati u perspektivi veličanstvenog i nadasve uspravnog ulaska Hrvatske u EU, tu veliku asocijaciju u kojoj će se obistiniti poruka Knopflerove pacifističke pjesme ''Braća po oružju''.

Uistinu, svakom čovjeku malo širih vidika srce zaigra kada zamisli Pupovca i Kosoricu ili Milanovića, svejedno je, kako zagrljeni pjevaju: We aren't fools to make war/ On our brothers in arms.  Uostalom, da je bilo nekog propusta u postupanju hrvatskog pravosuđa, siguran sam da bi naše hrabre i neovisne civilne udruge skočile i alarmirale javnost, ne mogu zamisliti da Puhovski, Čičak, Gazivoda, Banac, Duka i cijela novinarska struka ne bi protestirali protiv nepravde. Da je ima. I tako. Povijest teče nezaustavljivim tijekom svojim u glavi velikih umova zacrtanim tokom. Napredujemo prema svijetu u kojem ljudi ne će ratovati, lav će travu pasti kao govedo.

Gordan Lederer će u kolektivnoj svijesti ostati upamćen kao junak, kao jedan od mnogih koji su svoj život položili na oltar Budućnosti. Njegov ubojica će nestati u tami zaborava, nije ga uputno spominjati,  izdvajati iz neidentificirane mase ''braće po oružju''. Sad što je čovjek bio naoružan snajperom, a ne kamerom – njegov je peh. Povijest se takvim detaljima ne zamara, Povijest općenito prema pojedincima nije fer, zvali se oni Zorić, Lederer ili nekako drugačije.

Na You Tubeu lako je pronaći ''Banijaka ratna praskozorja''. Jedan od komentara na taj spot ide otprilike ovako: Ravnodušna sam prema Thompsonu, ali na ovo me trnci prolaze. I doista, s Thompsonom u pozadini spot bi imao sasvim druge i drugačije konotacije. Onaj tko se dosjetio Gordanove snimke popratiti zvučnom kulisom pjesme ''Brothers in arms'', genijalno je predvidio razvoj situacije i duh vremena koje dolazi. Kao i to da se ''bratu po oružju'' Milanu Zoriću neće suditi zbog zločina koji je počinio.

No što se tiče mladića koji se vide na slici … E, to je sasvim druga priča! Oni bi mogli doći na red. Četiri novouspostavljene podružnice Haškog suda moraju nešto raditi.

Damir Pešorda