Jedan naizgled i izdaleka gledano banalan spor oko imanja Porečko-pulske biskupije u župi Dajla, koje je odlukom posebne vatikanske komisije, koju je kao član te komisije potpisao i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, dodijeljeno talijanskim benediktincima mimo i suprotno međudržavnom sporazumu Italije i Jugoslavije, izazvao je proteklih tjedana pravu buru u javnosti, kao i u crkvenim redovima.

Katolička je crkva u vrijeme komunističke Jugoslavije smatrana ideološkim neprijateljem, proganjana je i nadzirana, a brojni su svećenici i fizički likvidirani. U ovim našim liberalnim, demokratskim vremenima autoritet Crkve se i u nas i u svijetu nastoji srušiti pokušajima njezine moralne kompromitacije, pa se o njoj o njezinim poslenicima, mrtvima i živima, najčešće piše i govori u svjetlu fašizma, rastrošnosti i razvrata.

Ali u novije vrijeme, barem što se Crkve u Hrvata tiče, ništa nije uzdrmalo njezin autoritet kao ova afera s atraktivnim istarskim zemljištem. Na kardinala Bozanića i na samoga Papu sručila se sva sila, malo je reći, kritika zbog odluke o zemljištu istarske biskupije. Napadi su došli izvan crkvenih, kao i iz unutarcrkvenih krugova, iz različitih struktura koje je obično teško složiti.

Udri sa svih strana

Osim nekoliko poznatih novinara različitih političkih stavova, kao najdosljedniji i najžešći kritičari pojavili su se, primjerice, teolog dr. Adalbert Rebić, cjelokupno svećenstvo u Istri, s porečko-pulskim biskupom Ivanom Milovanom i tajnikom biskupije Ilijom Jakovljevićem na čelu, hrvatski katolički intelektualci, bivši predsjednik Stjepan Mesić (koji inače nikako da nauči da se kaže Brijuni, a ne Brioni) i župan Ivan Jakovčić.

Na Bozanićevoj su se strani našli tek glavni urednik Glasa Koncila, Iustitia et pax i Predsjedništvo Hrvatske biskupske konferencije, ali dojam je, prilično suzdržano i više da bi zaštitili kardinala nego što su uvjereni da je on postupio ispravno. Prema nekim je neobuzdanim i svakako pretjeranim kritikama Bozanić ispao karijeristom, doušnikom, dodvoricom i čak veleizdajnikom, zaradivši tako “komplimente” kakve nisu pobrali ni svjetovni poglavari koji su prokockali puno veće vrijednosti.

Odgovarajući svojim kritičarima na propovijedi na Veliku Gospu u Mariji Bistrici pred 50 tisuća vjernika, kojoj, međutim, ovaj put nije prisustvovao nitko iz državnog vrha, uznemireni se autor sintagme o “grijehu struktura” založio za jedinstvo Crkve, spočitavajući svojim kolegama “pretjeran govor” i tražeći “dostojanstvenu šutnju”!?

Spomenuo je laži, mržnju i uvrede u odnosu na Crkvu i na Papu, a misleći prvenstveno na sebe. Bozanić, međutim, ne shvaća, ili ne prihvaća, da je pogriješio, da je potpisao nešto što nije smio potpisati, iako je prethodno upozoravan na to, te da je kao Hrvat iskorišten kako bi se Hrvatskoj oduzeo dio zemljišta. Njegov potpis vrlo je loše primljen u cjelokupnoj javnosti, s određenom dozom razočaranja.

Narod je, i to je jedino dobro u ovoj priči, pokazao iznimnu osjetljivost i slogu kad je pitanju nacionalni teritorij, osobito kad posezanja dolaze iz zemalja koje su prema našim krajevima pokazivale i još uvijek pokazuju teritorijalne pretenzije. S pravom su mnogi upozorili na to da se čini presedan koji otvara mogućnost da sve strane institucije i svi strani državljani koji su pod različitim okolnostima i u različitim vremenima izgubili neku imovinu sada ponovno posegnu za njom.

U ovom se slučaju narod još osjetio iznevjerenim od Crkve kao, povijesno gledano, najtvrđeg branitelja nacionalnih interesa. Zanimljiva je još jedna okolnost. U tim kritikama i napadima jednako participiraju oni kojima je jako stalo do Crkve, kao i oni koji bi najradije da Crkve nema. Nije u pojedinim reagiranjima bilo teško primijetiti stanovitu dozu naslade u stilu: eto vam vaša Crkva, eto vam vaš kardinal, eto vam vaš Papa.

Nikad brža Vlada

To je onaj dio kritike i kritičara kojima je uopće pojam (hrvatske) nacije i države stran i mrzak, koji su izrazili svoje otvoreno negodovanje i neraspoloženje već zbog nedavna posjeta Benedikta XVI. Hrvatskoj, koji imaju duboko ugrađen otpor prema vjeri i Crkvi, koji stalno propitkuju i titovski traže dokidanje ugovora Hrvatske i Vatikana, koji inzistiraju na rastrošnosti Crkve, kojima je jedina svijetla točka u cijelom svećenstvu upravo u mirovinu pompozno ispraćeni naš Martin Luther, don Ivan Grubišić, koji je svoju insajdersku poziciju obilato koristio za rušenje crkvenih dogmi i struktura.

Imovinsko-pravni spor munjevito je presjekla Vlada, odnosno Ministarstvo pravosuđa, odlučivši upisati sporno zemljište kao vlasništvo države, koje je država jednoć darovala Porečko-pulskoj biskupiji.

Kamo sreće da je Vlada tako reagirala u obranu nacionalnih interesa kad su financije, telekomunikacije i prirodna bogatstva prepuštana strancima. Možda bi reakcija izostala i ovaj put da se na drugoj strani našla neka važna država EU-a, a ne tek Sveta Stolica, a možda zaključeni pregovori s EU-om ostavljaju političkoj vrhuški više slobode.

Ako je Vatikan ovaj put pokazao pristranost, materijalizam i strogost, disciplinirajući neposlušne Milovana i Jakovljevića, ipak bi bilo upravo pogubno, i zbog prošlosti i radi budućnosti, zbog jednog slučaja sada mu okretati leđa.

Josip Jović