Kao i obično nastojim ovim svojim riječima dati neki odgovarajući naslov. Pa mi je padalo na pamet ovo i ono. Na kraju odlučih biti jednostavan i razumljiv, od samog početka. Stvarno mislim da ne zanovijetam ako razmišljam o sljedećem.

Eh, da, na kratkom sam odmoru, nemam uobičajene literature kraj sebe, a uz to mi zastajkuje Internet kojeg sam pokrenuo na jedvite jade i sad što je tu je. Bolje i ovako nego stajati na ulici i loviti preko pametnog telefona negdje nekakvu otvorenu vezu pa barem vidjeti e-poštu. Što ti je tehnika! Unatoč svim tim ograničenjima u umu nosim događaje ovih dana i upravo bih o njima pisao da sam i u svojoj radnoj sobi, odnosno u njezinom kutu kojeg držim takvim.

Bila je Velika Gospa. S obje strane granice. Ljudi su hrlili sa svih strana u marijanska svetišta te se ispovijedali i obećavali Bogu i samima sebi da će biti drukčiji. Što bi ljepše od toga!? Jednostavno ništa. Povezanost je uspostavljena i trebalo bi je samo čuvati. Ali, dolazi svakodnevni život pa se obećanja uobičajeno gube. Guše ih šarene laže svjesno ubačene u taj naš životni prostor. Ipak, znamo se mi i dobro držati. Jesmo li zapamtili kako je bilo onih koji su s one strane išli u svetišta ovamo, i obrnuto? Nemam pojma koliko su svjesno javna glasila to prikazala, ali se vidjelo, još više doživjelo u nekom od tih svetišta. Ma nije puk bezglav, tek su to, recimo da je ponekad, njegovi glavari. Dok smo slavili Veliku Gospu, nismo je slavili kao dva naroda više ili manje u dobrosusjedstvu, nego smo je slavili kao Crkva u Hrvata. Zbog toga sam očekivao da će izvješća to uzeti u obzir, ali nisam dočekao. Došli su do granice i tu stali. Kao da je grijeh, sramota, prijestup prijeći je. Ono nešto javnih glasila što ih ima ovamo vladalo se drukčije. Njima su, još uvijek, granice za prelaženje, a ne za uspostavljanje Berlinskog zida. Pa sam se osjećao kao Crkva u Hrvata, bez obzira na sve.

Nisam zaboravio, samo tek je došlo na red. Više nego prijašnjih godina bilo je onih koji su odlučili u molitvenom raspoloženju proživjeti ovaj blagdan. Podrazumijeva se da se moglo i drukčije. Blagdan je pao na početku tjedna, pa se povezao s odmorom na kraju onog ispred i moglo se nekamo otići tih dana. Javna glasila jednostavno su vrvjela takvim stvarima i radovala nas bezbrojnim turističkim noćenjima. Još smo nedostajali samo mi. I dobro je da jesmo. Država Hrvatska i Herceg Bosna zaradili su puno više, jer smo si pročistili misli i kao takvi krenuli naprijed. A da nas čeka puno toga, čeka. Jedna od tih stvari su izbori. Oprostite što ih miješam s gore navedenim ugođajem. Međutim, gledajući ono mnoštvo, ne samo na Veliku Gospu, nego i kroz devetnicu u njezinu čast, razmišljao sam kako bi nam samo bilo drukčije da barem pola od nazočnih uistinu postane svjesno svoje snage!? Ne bismo tada birali probisvijete i pristalice propale ideologije, podrazumijeva se crvene, da nas vode. Pali smo jednostavno na njihove slatke riječi, krivo protumačili Isusovo naučavanje o opraštanju i sad smo tu gdje jesmo. Mnogoštošta je rasprodano, poklonjeno za postotak ili određeni položaj, ne samo onaj samostan u Dajli za koji se vole kvačiti ovih dana, nego ono što nikada nije smjelo otići iz naših ruku. Zakazali smo jer smo odobravali što rade makar i svojim nehajom. Zbog toga je vrijeme zaustaviti taj hod prema nazad, okrenuti se sebi, zasukati rukave i učiniti što treba. Oni se toga boje i nastojat će nas obeshrabriti. Činit će to i nadalje poglavito kroz javna glasila. Ali, i njih možemo pokrenuti ako hoćemo. Zar smo spali na to da oni koju lijepu riječ reknu o onome što radimo!? Ima nas koji nismo, a koliko nas je stvarno ne znam. Ako i ti koji ovo čitaš kreneš tim putem, više nas je. Mi zaista možemo promijeniti prilike u kojima živimo te se osjećati zadovoljno i takav svijet predati budućim naraštajima.

Osjećam da polako trebam dovršiti ovaj tekst. Jesam li zanovijetao? Neka vaša bude zadnja, unatoč mom stavu u naslovu.

Miljenko Stojić