Arhiva članaka HRsvijet.net

Ovih dana u godini Hrvatska je u slaveljničkom ozračju. Unatoč činjenici da su neprijatelji i kritičari hrvatske samostalnosti svake godine jednako glasni i iritantni, usprkos tužnim okolnostima u kojima je naša svetinja nedavno okarakterizirana kao tzv. "udruženi zločinački poduhvat" od strane politikantskih revizionista u službi navodnog prava, iako naših najvećih sinova i osloboditelja hrvatskog državnog teritorija nema među nama jer plaćaju neki izmišljeni dug svjetskim licemjerima, a vođe ovog naroda u povijesnoj borbi za slobodu sad nas promatraju s nekog boljeg mjesta, Hrvati u svoj svojoj malodušnosti i čangrizavosti ipak duboko u sebi poštuju ovaj dan - Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Dan je to kad se sjetimo svih palih za Domovinu, dan kad nam na um padne činjenica da je moglo biti i gore nego što je sad, dan kad slavimo jednu od rijetkih svojih ratnih pobjeda koje smo ostvarili za sebe. Ne za tuđe krune i carske skute, nego za hrvatski narod. Poseban dan, složit ćete se.

Ovaj nam dan u svoj svojoj veličini svake godine donosi isti folklor. Predstavnici Vlade i predsjednik države sipaju superlative i grandiozne epitete iskrenošću najvećeg svjetskog lašca, a u pratnji im stoje predstavnici raznih braniteljskih udruga koji odavno ne predstavljaju svoje članstvo i male hrvatske ratnike već isključivo zgodan paravan za vladajuću stranku kako bi, unatoč svim pogubnim potezima za Hrvatsku, i dalje kupila poene na svojoj davnoj državotvornosti. Stoje i smješkaju se tapšući premijerku poput dječice koja pokušavaju nažicati majku da im kupi sladoled. Bit će dobri i poslušni, samo da se oslade. A Bog je dao da su se osladili. S druge strane, osladit bi se htjeli i hrvatski Srbi kojima je ova država oduvijek bila zahvalan servis i izdašan bankomat pa svake godine "Knindže u izgnanstvu" traže nekakvu pravdu, na uvrnut način na koji ju samo oni percipiraju, ne sjećajući se dana kad su oni bili gospodari života i smrti, ali tad su rijetke odlučili poštedjeti. A vrag kad-tad dođe po svoje. Najgore je, kažu, imati pa nemati. To se dogodilo hrvatskim Srbima s područja tzv. Krajine, onima koji su vikali kako nikad neće pod šahovnicu i dok su živi neće priznati "ustašku vlast", a danas zadovoljno u džep pospremaju omiljene "ustaške" kune i prigrljavaju dokumente s kojih ih šahovnica ponosno gleda. Ponosna na pobjedu, ponosna na hrvatsko zajedništvo s kojim je ona ostvarena, ponosna što se othrvala iz velikosrpskih ralja. Danas oni pred njom spuštaju pogled i moraju pregristi govno svaki put kad im pogled pobjegne na predivne crvene i bijele kvadratiće, a ona pogled više nikad neće spuštati kakvu god joj krivnju pokušali nametnuti kako su to činili i nakon Drugog svjetskog rata kad su svaku ideju samostalne hrvatske države etiketirali kao fašizam i oživljavanje NDH.

A pokušavaju joj i danas nametnuti krivnju, i njoj i nama. Unatoč pravnim kvalifikacijama i presudama s kojima se nikad nećemo složiti niti ih prihvatiti, demonizaciju oslobođenja svog teritorija od separatista potpomognutih agresorom imamo moralnu i svaku drugu obvezu osujetiti. Iako vrlo upitno s kakvom iskrenošću to rade, treba reći i kako trenutna vlast to deklarativno radi dobro naglašavajući legalitet i legitimitet vojno-redarstvene akcije "Oluja". Ipak, ni Josipoviću ni HDZ-ovim apartčicima ono deklarativno nikad nije ni bio problem, problem je uvijek bio u djelima. Tako smo imali priliku čuti Luku Bebića, predsjednika Sabora, kako na jučerašnjem otkrivanju spomenika "Oluji" u Kninu priča o pradjedovima, tisućljetnim snovima našeg naroda, slobodarskim željama stotina hrvatskih generacija, a upravo je on bio alfa i omega u komunističkom lancu koji se stezao oko metkovskog kraja i zatirao mu hrvatstvo u ona olovna vremena. Pričao je barba Luka i o onima koji žele našu veliku pobjedu obezvrijediti i marginalizirati, ali je zaboravio napomenuti da je njegova stranka u koaliciji s njima i stavlja potpis na sve njihove ucjene kako bi ostala na vlasti. Kad tome dodamo potpuni nemar hrvatske politike oko povjerljivih dokumenata koji su van svake zakonske procedure dospjeli u Haag, opstrukciju obrane generala Gotovine, vođenje isključivo stranačke umjesto državne politike sa svih strana, jasno je da djela demantiraju sve ono što izgovore.

Demantirat će ih i ovaj put unatoč svoj kozmetici kojom šminkaju posjete Kninu ili Vukovaru. Gradovima herojima, ali i gradovima mrtvacima. Iako je Knin dio "područja od posebne državne skrbi" prilično je jasno da o njemu ne skrbi baš nitko. Na desetke hrvatskih obitelji je pod čudnim okolnostima i preko prilično "mutne" agencije ove godine odselilo u Kanadu, prodajući svu imovinu i odlazeći u nepoznato bez ikakvih garancija, pasivni kraj se pasivnom politikom dodatno pasivizirao, za mlade u tim krajevima ne postoji perspektiva, a jedini potezi koje bilo koja hrvatska Vlada vuče su oni koji nose glasove stranci na vlasti. Takvi su potezi, u pravilu, oni koji će ostvariti kratkotrajan učinak, vidljiv unutar jednog mandata od četiri godine. Strategije i vizije ni za lijek. Novi trend je sa sobom vući gospodarstvenike koji bi, eto baš od danas, trebali donijeti prosperitet i održivost života u pasivnim krajevima iako je jasno da su to mogli napraviti odavno i vjerojatno bi i napravili da im je isplativo. A država unatoč "gospodarskim forumima" i ostalim formama žderačine i lokačine za interni krug prijatelja i suradnika vladajućih nije učinila ništa da podigne konkurentnost tog kraja i učini ga poželjnim za investicije. Dug je put ka novim okolnostima u kojima će Knin biti centar održivog kraja, u kojima će najmlađi hrvatski grad i dalje vrviti djecom, u kojem će pobjeda hrvatskog naroda u "Oluji" zaživjeti u punom sjaju.

To je razlog zašto kažem da naša pobjeda tek treba uslijediti. Hrvatska mladost i najbolji sinovi ovog naroda nisu ostavili svoje kosti diljem Lijepe Naše kako bismo imali polufunkcionalnu državu jer smo to mogli imati i sa Z-4. Nisu ginuli kako bismo imali beneficiranu kastu raznoraznih uhljeba koja živi na grbači državnog proračuna jer smo to mogli imati i s posebnim statusom hrvatskim Srbima koji su i prije rata drmali vojskom, milicijom i brojnim firmama u gradovima s debelom hrvatskom većinom. Nisu ovoj zemlji i našem narodu poklonili najsvetiji i najvrjedniji poklon - svoj život, da bismo mi sve za što su ginuli utkali samo u spomenike i spomen-ploče. Oni su dali život za život, izdahnuli su kako bismo mi lakše disali. Imamo obvezu učiniti svoju državu boljim mjestom za život kako bi u njoj uopće ostao netko tko će se diviti novom velebnom spomeniku "Oluji", imamo zadatak urediti ju po svim civilizacijskim mjerilima kako bi žrtva hrvatskih ratnika i civilnih žrtava dobila puni smisao jer samo osmijeh njihove djece, baš poput one koja su jučer sudjelovala u otvaranju spomenika, može nam ispričati priču sa sretnim završetkom, priču koja kaže - vrijedilo je! Hrvatska koja neće biti sinonim za propalo gospodarstvo i neodrživ ekonomski sustav, Hrvatska kojom neće harati korupcija na svim razinama i među svim političkim opcijama, Hrvatska u kojoj Vlade neće voditi stranačku već državnu politiku, Hrvatska u kojoj ćemo svi osjećati potrebu mijenjati se na bolje kako bi osigurali opstanak svojoj djeci na našem povijesnom prostoru - to će biti naša Hrvatska!

Kad pobijedimo neorganiziranost, korupciju i nerad, kad trijumfiramo nad čangrizavošću i negativnošću te postanemo svjesni onoga što imamo nastojeći samo ići naprijed - tad ćemo doista pobijediti. Nismo to, po nekom biološkom ključu, dužni samo svojoj djeci, dužni smo to i onima kojima je jučer otkriven spomenik u Kninu, onima koji su nam stvorili preduvjete za normalan život. Hvala im!


Gustav Antunović