“Nijedan narod ne može se spasiti sam odvajajući se od drugih.

Ili se spašavajmo zajedno, ili zajedno propadnimo.”

Rabindranath Tagore

Kakvi vjetrovi danas Hrvatskom pušu?

Je li to utihnuo zvuk bure? Što je s jugom? Ima li i povjetarca?

Hrvatskom vlada utiha. Utiha strogo kontroliranih zračnih struja.

Ni lahor se ne može osjetiti bez dopuštenja dežurnih „metereologa“.

Ustajala atmosfera vapi za refulima vjetra, za vjetrom koji će otjerati nagomilane oblake, koji će očistiti zrak oko nas, koji će vratiti vedrinu u dušama našim.

Hrvatska je stala. I stoji. Ne mrda.

I kao da klizi tamo gdje je nekada bila. Među egipatske lonce.

Nakon silne i pobjedničke oluje '95. godine, nakon nekoliko godina u kojima se je disalo punim plućima, danas dišemo na škrge. Nismo u stanju ni pokret napraviti, a da to netko strogim pogledom ne osmotri i ne priprijeti nam prstom, jer se taj naš pokret ne uklapa u nekakvu „novu preavednost“.

Dišemo pod nadzorom. Pod nadzorom stranih gubernatora, udruga, špijuna, medija, banaka, pod kontrolom domaćih poslušnika i prodanih duša. Dišemo onoliko i onako kako to nekome drugome odgovara, a ne kako bi to bilo za naše dobro.

Zato danas vlada osjećaj sveopće zagušljivosti.

Pomanjkanja zraka. Ustajalosti.

I užasnog smrada.

Lutamo labirintima sve većih trgovačkih lanaca, blijedi, tupih pogleda, bez cilja i bez radosti u srcu. Nalik smo zatvorenicima koje su izveli „na zrak“ propisanih pola sata. Još minut, dva i opet natrag s nama u ćeliju.

Ponosan narod koji se je usudio uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, narod koji nije kalkulirao, koji nije zdvajao i sumnjao, narod koji je osvojio vlastitu slobodu, plativši je krvlju i životima svojih najboljih sinova, taj isti narod danas tu svoju slobodu zaboravlja, rasprodaje i nepovratno gubi.

Ovom državom, koja „državom ne želi biti“, vladaju interesi onih koji je nikada nisu ni željeli. Već kada smo je uskrsli iz pepela oni je sada sadistički rastaču i mrve. Grle se s agresorom, proganjaju naše heroje, a mi sve to nijemo i nezainteresirano promatramo. Kao da se to nas ne tiče.

Ali neki ipak ne miruju. Pokušavaju čini se nemoguće. Pokušavaju rastjerati ovaj ustajali zrak koji nas definitivno guši i koji će nas i ugušiti ukoliko ne puhne vjetar. Pokušavaju zapaliti plamen nade i oko njega okupiti one preostale idealiste koji od svojih, od hrvatskih ideala, nisu odustali.

I odmah su dežurni „metereolozi“ skočili na noge lagane. Tvrde kako to nema smisla, kako je sve pod kontrolom, kako su ovakve „metereološke prilike“ uobičajene, pa čak i poželjne. I jesu, samo za koga? To ne govore.

Uvjeravaju nas da nismo pragmatični, da nismo „političari“, da ne znamo što je to „umijeće mogućeg“, da se politika ne vodi temeljem ideala i da nemamo šanse na narednim izborima.

Možda su u pravu. Možda uistinu jesu u pravu.

Da, mi jesmo idealisti i nismo „političari“. To je istina i mi od te istine niti bježimo niti nam pada na pamet bježati. Ali ovu Hrvatsku su stvorili idealisti. Nisu je stvorili političari. Političari su je doveli u današnje stanje u kojem nema ni „malo vitra“, u stanje od kojeg nam je muka, u stanje za plakanje.

Idealisti su mrtvi ili su u zatvoru ili pokušavaju kako nam govore – nemoguće. A to je zajedništvo. Hrvatsko zajedništvo. Zajedništvo za očuvanje naših ideala i naše jedine domovine. Naše Hrvatske.

Neka Oluja zajedništva zapuše od ovog blagdana Gospe od sniga našom domovinom i našim srcima i neka je svim idealistima na ponos i čast DAN POBJEDE, DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI i DAN HRVATSKIH BRANITELJA.

„I tebi baš što goriš plamenom

od ideala silnih, vječitih,

ta sjajna vatra crna bit će smrt.

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam

u ideale svoje sumnjati!“

„MOJSIJE“

S. S. Kranjčević

Ivica Ursić