Predrag Lucić umislio se da je najvažnija osoba u Hrvatskoj, pa svojom polupismenošću komentira skoro pa svaki društveno politički događaj. Dovoljno je površno pogledati konstrukciju rečenice i svatko tko je završio osnovnu školu po normalnom hrvatskom programu primijetit će da taj člankopisac, uz svoju polupismenost, ima razinu „opismenjavanja“ između pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Naravno, tu su svakako i lektorske službe koje bi ga trebale pratiti, ako člankopisac nije iznad njih. Analizom bilo kojeg njegova članka Novi list ruši sebi jezični dignitet, jer nekad je ta novina prednjačila po čistoći hrvatskoga jezika. Nažalost, Lucić i njemu slični koji sebe stavljaju mjerilom svih stvari urušavaju taj ugled i odbijaju čitatelje. Isto tako, Lucićevi članci mogu se promatrati i  u kontekstu širenja mržnje, a što Novi list ne zaslužuje. Ta objektivna dnevna novina rado je čitana, ne samo među regionalnim stanovništvom nego i šire, a i od novinarske struke uvijek je bila cijenjena. Stoga pomalo začuđuje da dopušta člankopiscima poput Lucića srozavanje i spuštanje na dno medijski hrvatskog jezičnog, a i etičkog novinarskog rada na grane žutila.

Za primjer je uzeti članak o bacanju eksplozije na Nadbiskupsko sjemenište u Splitu u kojem Lucić kaže: „Otkud don Mladenu Parlovu, ravnatelju Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, 'spoznaja' da se nepoznati dimni bombaš uključio u 'aktualne medijske polemike na temu spolnog odgoja u osnovnim i srednjim školama'? – Sa čime ti, trafikant, povezuješ ovu dimnu bombu u predvorju Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu?   – Ni sa čim i ni s kim pametnim.   – A šta misliš: tko ju je bacio?   – Nisam toliko nepametan da se igram policije.   – Po tebi je onda nepametan i ravnatelj sjemeništa don Mladen Parlov?   – Ne poznajem gospodina i nemam uvida u njegovu pamet.“

Pored nepismenosti, ne poznavanja hrvatskoga jezika, očito je da Lucić ne poznaje ni zakone Republike Hrvatske. To je napad, bez obzira kako se on kvalificirao prema kvalifikacijama MUP-a, prema antidiskriminacijskom zakonu na vjersku instituciju. Uz to, napad na odgojno obrazovnu instituciju, bez obzira o kavom se djelu radilo, mora reagirati cijela država, Vlada, ministarstva.  No, svi su zamukli. Iz članka Lucićeva puno se može toga tumačiti pa proizlazi da još nad tim likuje i omalovažava napad na odgojno obrazovnu instituciju. A to je govor mržnje! Kome su ta djeca kriva?  Nadalje, što Lucić znade o prof. dr. Parlovu? Prema svim medijskim izjavama Parlov je barem pismen i poznaje hrvatski jezik!

M. Vidić