Prostori BiH u posljednjih pet stotina godina bili su uglavnom pod političkim protektoratom svjetskih sila: Otomanskoga carstva (1463.-1878.), Austro-Ugarske (1878.-1918.), Kraljevine i socijalističke Jugoslavije (1918.-1992.), te današnje međunarodne uprave u BiH (od 1995.).

Međunarodna je zajednica pokazala interes i zabrinutost za događaje na području bivše Jugoslavije s početka 90-ih godina. Ali je  domaća javnost ostala duboko razočarana, kako je ta zajednica promatrala s pomoću promatračkih misija etnička čišćenja, razaranja i osvajanja teritorija i u Hrvatskoj i u BiH od 1991. godine. Ipak, međunarodna je zajednica priznala granice bivših jugoslavenskih republika koje su  postale neovisne države, članice Ujedinjenih naroda.

Na referendum o samostalnosti BiH (29.II.-1.III.1992.) izašli su u većini Hrvati  i Muslimani(Bošnjaci), a Srbi u većini nisu ni izašli. Za neovisnost BiH glasovalo je 63% glasača. Nakon toga uslijedilo je međunarodno priznavanje BiH kao države od velikog broja zemalja, članica Ujedinjenih nacija. Na referendumu o samostalnosti BiH od ukupnog glasačkog tijela Hrvata u BiH koje iznosi 23% od ukupnog bosanskohercegovačkog glasačkog tijela za samostalnu BiH glasovalo je 96% hrvatskih glasača dok je od muslimanskog(bošnjačkog) glasačkog tijela koje iznosi 38% od ukupnog bosanskohercegovačkog glasačkog tijela na referendumu za samostalnu BiH glasovalo 68% muslimanskih(bošnjačkih) glasača od njihova ukupnoga broja.

Daytonski sporazum, potpisan u Parizu 1995., donio je prekid ratovanja i mir u BiH. Ali  Dayton je svojim odredbama omogućio i konkretne nepravde u političkom ustroju BiH. U posljednjih osamnaest godina u BiH brojna loša rješenja nastala provedbom Dejtonskog sporazuma pozivaju na otklanjanje počinjenih grješaka. Unatoč spomenutomu stavu prema referendumu o samostalnosti BiH, Dayton je Srbima, kojih je prema popisu iz 1991. bilo 31% u BiH, dodijelio gotovo polovicu zemlje, 49%, nagradivši ih za ratna osvajanja entitetom Republika Srpska s određenim državnim atributima. A Bošnjacima (44%), Hrvatima (17%) i ostalima (8%) dao je drugu polovicu zemlje, 51 %, nazvavši je entitetom Federacijom Bosne i Hercegovine.

>>Sulejman Tihić na konvenciji SDA: Washingtonski i Dejtonski sporazumi kočnica su napretku BiH

To je daytonska najveća pogrješka. Pravda bi zahtijevala: nijedan entitet ili svakomu narodu entitet. Ako se i dalje želi podupirati nelogična dvoentitetska BiH  ne treba se čuditi  što je u političkom životu BiH puno toga  nelogično i što će se takvo stanje nastaviti.

U Bosni i Hercegovini, socijalističkoj republici u okviru bivše Jugoslavije, na temelju Ustava iz 1974. prvi put se u jednom dijelu ostvarila konstitutivnost i  ravnopravnost njenih naroda. Također, prema preambuli Daytonskoga sporazuma utvrđeno je, da su sva tri naroda konstitutivna, ali de facto  konstitutivni narod u RS jest srpski, u F BiH jesu Bošnjaci, a Hrvati u BiH su u procesu  gubljenja konstitutivnosti.

Ta se daytonska najveća pogrješka pokušala ispraviti odlukom Ustavnoga suda iz 2000. godine tako, da sva tri naroda budu priznata konstitutivnima na cijelome području zemlje. Ali i ta odluka Ustavnoga suda negirana je potezima srpske i bošnjačke strane te međunarodne uprave u BiH, s ciljem da se zadrži postojeće stanje, što najviše koristi srpskom i bošnjačkom narodu.

U Bosni i Hercegovini, tri povijesna naroda: hrvatski, srpski i bošnjački imaju svoje posebne religiozne sustave i kulture, pored  nacionalnih manjina i drugih religija. Temeljno ustavno načelo u BiH svakoj od  tri nacionalne skupine priznaje isti "status suverenosti" u svakome dijelu i na cijelome području BiH. To načelo prožima temeljna prava i pojedinaca i svakoga suverenoga naroda kolektivno uzetoga, bez obzira na njegovu brojnost, a nijedan od njih nije u zemlji apsolutno većinski.

Stoga ne samo građani, nego i pojedini narodi moraju uživati načelno jednaka prava s obzirom na svoj nacionalni, kulturni, religiozni identitet, kao i s obzirom na sve ono što se odnosi na upravni, društveni i gospodarski sustav. To je bit, konstitutivnosti triju naroda, koji su svjesno i povijesno vezani za zemlju BiH koji se nažalost ne poštuje od srpske i bošnjačke strane te međunarodne uprave u BiH.

Suverena prava svakoga naroda ne mogu se svesti na prava manjine, a najmanje eliminirati jednostranim odlukama jačih naroda, nasiljem ili drugim metodama. Općeprihvaćena suverena ili konstitutivna prava jednoga naroda uključuju prava i obveze s obzirom na izbor predstavnika i zastupnika, na uspostavu institucija, na provođenje sustava financiranja, i sl.

Za obranu takvih "vitalnih interesa" jednoga naroda poznati su uzori u demokratskom svijetu a to su demokratski mehanizmi jednakosti, veta, konsenzusa i rotacije. Hrvate u BiH, u ustanovama utemeljenima za zaštitu vitalnih interesa (Predsjedništvo, Dom naroda) može predstavljati Hrvat, kojega je na izborima izabrao hrvatski narod, ali ih ne može predstavljati Hrvat, kojega su izabrali Srbi ili Bošnjaci! Tko to ne poštuje nameće nedemokratska rješenja i oslanja se na političko nasilje.

Kroz ustavne promjene u BiH potrebno je  osigurati jednakost sva tri njena naroda. Ako  međunarodna zajednica  želi na svaki način zastupati i provoditi dvoentitetski ustroj BiH, onda ona BiH gradi na evidentnoj nepravdi. Nedopustivo je, da jedan narod u dijelu zemlje, ima vlastiti parlament i vladu, a da drugi, hrvatski narod, ne smije imati ni svoj legitimni glas u Predsjedništvu države, gdje se brane vitalni interesi.

>>Kolumna Mate Kovačevića: Integriranje Balkana

Zauzimamo se za neupitnost BiH kao države, jednakopravnost njenih konstitutivnih naroda i zaštitu prava nacionalnih manjina sukladno međunarodnim standardima, decentralizaciju i ravnomjeran svih područja u BiH, tri razine vlasti, kao i za balans etničkih i građanskih prava u BiH.

Nigdje na svijetu ne može jedan čovjek ili narod graditi svoju sreću na nesreći drugoga čovjeka ili naroda. Bilo bi to sjeme nove nestabilnosti i nemira ne samo u BiH, nego u cijeloj regiji i Europi.

Međunarodna je zajednica vrlo osjetljiva na slobodu medija. Sloboda informiranja je u osnovi svih drugih političkih sloboda A Hrvatima u BiH onemogućuje se da imaju televiziju na njihovu jeziku.

Kako je moguće, da Hrvati ne smiju imati svoj vlastiti tv-program u BiH, a druge nacionalne skupine mogu imati jedan i više programa? Osnovno je pravo moći komunicirati na vlastitome jeziku.

>>Dvostruki standardi: Zbog čega EU za Srbe u Hrvatskoj traži veća prava od onih koja daju Hrvatima u BiH?

Hrvatski legitimni politički predstavnici u BiH moraju tražiti i ostvariti osnaživanje ustavno-pravne pozicije hrvatskoga naroda, očuvanje njegove konstitutivnosti, hrvatskog kulturnog i nacionalnog identiteta, te pravo na obrazovanje, informiranje i bezuvjetan povratak svih prognanika na cijelom teritoriju BiH. Treba ih poticati da budu otvoreni za dijalog sa svima koji traže pravedno društveno-političko rješenje za ovu zemlju i sve njezine stanovnike. Potrebni su potpora i razumijevanje da bi se svladale postojeće društvene, političke i gospodarske poteškoće u BiH. Razumijevanje je posebice potrebno da bi se našla što bolja  ustavna rješenja koja odgovaraju zakonitim očekivanjima sva tri konstitutivna naroda u BiH.

Mišo Relota