Pročitah nedavno u Večernjem listu (1. veljače 2013.) da je 1. veljače 2005. u Hrvatskoj na snagu stupio famozni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Da, točno je da je prije osam godina u državi Hrvatskoj stupio na snagu akt koji je Ustav RH, u velikom dijelu, stavio ad acta.

Međutim, bitno je spomenuti da je se navedeni Sporazum u jednom dijelu (trgovina i promet) primjenjivao i prije nego je stupio na snagu jer ga je ondašnji predsjednik Vlade u Hrvata, Ivica Račan, parafirao 14. svibnja 2001. godine, a Hrvatski sabor, koji nije državni, 5. prosinca 2001. ratificirao. Znači, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (čitaj: o destabilizaciji i razdruživanju RH) počeo se je, donekle, preko tzv. Privremenog sporazuma, primjenjivati u RH od 1. siječnja 2002. godine, kada je proteklo malo više od deset godina od kada je (8. listopada 1991.), tada Hrvatski državni sabor, proglasio samostalnom državu Hrvatsku. A deset godina poslije stupanja na snagu za Hrvate fatalnog Sporazuma, predsjednik RH, Ivo Josipović, i tadašnja predsjednica Vlade RH, Jadranka Kosor, potpisali su, u Briselu, 9. prosinca 2011. tzv. Pristupni ugovor za ulazak Hrvatske u Euniju. Netko je, izgleda, izračunao da je Hrvatima deset godina koliko-toliko samostalne Države sasvim dovoljno i da  nakon tog datuma (05. 12. 2001.) samostalnost države Hrvatske treba početi slabiti i ulaskom u Euniju definitivno ukinuti.

Inače, akcija demontaže države Hrvatske započela je velikim skupom „vanjskih i unutarnjih neprijatelja Hrvatske“ u studenom 2000. u Zagrebu; tada je, naime, dogovorena tzv. detuđmanizacija Hrvatske. Rijetko tko je u medijima zabilježio da je Račanova petokraka vlast 2001. protuustavno pristupila tzv. Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanje i proglasila ga nadustavnim aktom. Račanovci i njima slični su, zapravo, do dolaska na vlast trpili državu Hrvatsku, a čim im je se pružila prilika, počeli su je utapati u Euniju. Bio je to početak djelovanja združenog zločinačkog pothvata recikliranih komunista, masona i katoličkih univerzalista (u SDP-u i HDZ-u) protiv države Hrvatske i interesa hrvatskog naroda.

Zbog svega navedenog zavapio sam, na kraju prve petokrakaške vlasti, 3. studenog 2003. godine tekstom: Dabogda se više nikada ne sastali! I nisu se sastali krajem prošle godine, kada su drugi put preuzeli vlast u Hrvatskoj, u istom sastavu u kakvom su bili 2003. nego u još gorem, za Hrvatsku opasnijem. Iz Kukuriku (Pevec) koalicije ispali su seljaci i liberali. Zoran Milanović, šef Pevec koalicije, izjavio je 5. prosinca 2011. na Novoj TV da će im od tada biti lakše djelovati jer više među njima „nema ideoloških razlika“. Stvarno, koja je bitna razlika između SDP-a, HNS-a i IDS-a, pa i umirovljenika koji s njima koaliraju? Milanović je prigodom ponovnog osvajanja vlasti 4. prosinca 2011. na HTV-u također naglasio da će Pevec koalicija biti vlast svih hrvatskih građana, i posebno dodao: „Mnogi nisu glasovali za nas, niti su izišli na izbore; međutim, to nas ne obvezuje, ali upozorava“. Brojkom bi to značilo da su SDP, HNS, IDS i HSU na vlast doveli oko četvrtina hrvatskih državljana s pravom glasa, odnosno 958 tisuća birača. Ja bih nadodao da im je u ponovnom dolasku na vlast pomogao, više nego njihovi birači, njihov peti ortak izvježbanim izbornim inženjeringom; to je onaj, i oni koji su ih okupili u studenom 2000. u Zagrebu. Od tada, i javno, u istom pravcu na različitim mjestima djeluju (neću im pisati imena nego samo prezimena da manje potrošim papira): Manolić, Mesić, Josipović, Sanader, Pusićka, Milanović, Čačić, Linić, Kosorica, Jakovčić, Pupavac, Jovanović, sva tri Ostojića, Bauk, Jakovina, Matić, Šeks, Vukelić, Rončević, Primorac, Polančec, Biškupić, Dropulić, Uzelac, Šimonović, Karamarko, Zlatar, Mrak… Normalan čovjek ne može doći sebi od njihova ponašanja u vladanju Hrvatskom, sve dok barem malo ne zaviri u njihove životopise. Svak i svašta je Hrvatima bio vlast (herceg, ban, knez, palatin, biskup, župan…) u nesretnim državnim zajednicama s Ugrima i Habzburzima. Čovjek se jednostavno ne može načuditi kako smo opstali i sačuvali svijest o sebi i želju za svojom samostalnom državom. Međutim, od 2000. u Hrvatskoj vlast također obnašaju neki čudni ljudi (kao u 16. stoljeću)  premalo željni prava, pravde i Hrvatske, ljudi koji nisu dovoljno bogobojazni, ljudi od zla oca – od gore matere, reliquiae reliquiarum povijesne hrvatske vlasti; kao da nikad nismo imali goru, manje hrvatsku-više izdajničku, čak i „kolektivno“ veleizdajničku vlast poslije tako krvave višestoljetno stjecane slobode i nezavisnosti. O Bože oprosti im, ako je ikako moguće!

Nemoguće je jednom čovjeku popisati sva zla, koja su gore spomenuti, i njihovi pomagači, učinili vlastitom Narodu i Državi. Nije pretjerano reći da su oni više zla nanijeli državi Hrvatskoj od 2000. do 2013. nego Ugari od 1102. do 1527. SDP-ova i HDZ-ova politika je od 2000. avers i revers politike zajedničkog im nalogodavca. U odnosu prema hrvatskom Narodu i Državi, te dvije najveće stranke u Hrvatskoj, čast časnim ljudima, postale su istospolna zajednica. Obje su postale „stranke opasnih namjera“. Na zlima, koja su, uz mnogo dobrih djela, učinjena Narodu i Državi do 2000. godine, petokrakaši su, zajedno s nekim hadezeovcima, šestokrakašima, od 2000. nastavili činiti nova zla – razgrađivati okvir za trajanje hrvatskog naroda, države Hrvatske. I jedni i drugi slični su curi koju su roditelji natjerali da se uda za nekoga koga ne voli; može mu roditi i djecu, ali ona je uvijek nesretna – radi za obitelj samo ono što mora a zna se u sebi veseliti i nesreći svojih najbližih; čak to nekad i potiče.

Zbog takvih i sličnih karakternih osobina obnašatelja vlasti u Hrvata, događa nam se smišljena i organizirana pljačka i rasprodaja nacionalnih dobara kao i eutanazija hrvatskih prava, pravica i kulture. Da bi to mogli činiti, bitno su mijenjali tzv. božićni Ustav i 2001. i 2010.godine, a Zakonom o nacionalnim manjinama, koji su donijeli u prosincu 2002. i mijenjali u lipnju 2010., toliko su raznih prava manjincima dali da Hrvat poželi radije biti manjina nego apsolutna većina u Hrvatskoj. Novim propisima o spolnim orijentacijama i dezorijentacijama, o medicinski potpomognutoj oplodnji, o spolnom odgoju u školama… izvršili su pravu agresiju na život, moral i vjeru svakog psihofizički zdravog hrvatskog građanina. A što nas sve čeka, samo Bog zna, ako svojim nasiljem proguraju  novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu, novi Zakon o strateškim investicijskim projektima, te izmijene i dopune, prema planu za ovu godinu, još 120 zakona. Kao da netko želi krvave nemire po hrvatskim ulicama? Da je nasilje stil njihova vladanja, dokaz je i to što su prošle 2012. godine od 180 donesenih zakona 122 donijeli po hitnom postupku. Prisjetimo se, petokrakaši su, u Račanovom četverogodišnjem mandatu, donijeli po hitnom postupku 60% zakona. Nešto slično su učinili i šestokrakaši  Sanader-Kosoričine koalicije.

I jedni i drugi sudjelovali su u ukidanju jedinih državnih novina, Vjesnika, kao i u okupaciji stranih medija skoro svega što je medijsko u Hrvatskoj, te u rasprodaji puno toga što je od hrvatskog nacionalnog interesa. Politika i jednih, i drugih je više od deset godina pozicija i kad su, tobože, u opoziciji; oni opoziciju samo glume. I čim se negdje pojavi njima prava opozicija, oni je zajednički, preko svojih izvježbanih plaćenika, uguše ili utišaju. Sjetimo se samo Hrvatskog kulturnog vijeća, Hrasta, Hrvatskog bloka, Hrvatskog foruma, Zavjeta… Danas je, zapravo, njima jedina prava opozicija Katolička crkva u Hrvata; odnosno, nekoliko hrvatskih biskupa, svećenika i politički pismenih intelektualaca jedino su danas pravi zaštitnici interesa hrvatskog Naroda i Države. Žalosno je, ali istinito – kao da smo se vratili u srednji vijek.

Zbog dvolične, čak i trolične, politike istospolne zajednice u hrvatskim i evropskim zatvorima čame oni koji su im omogućili da oni budu vlast u Hrvata. Kako ih nije strah Boga? Kako Josipović može reći, na dan oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču, da je „hrvatska država odgovorna“, a Milanović „kriva“ za Oluju? Ne mogu vjerovati da im je kriv onaj koji je oslobađao, a nije onaj koji je okupirao Hrvatsku. Nikad od njih dvojice nisam čuo da su izgovorili pred kamerama koliko su Srbi Hrvata poubijali i ranili, koliko im kuća, vjerskih i kulturnih objekata porušili, koliko hrvatskih nacionalnih dobara opljačkali u sedamdesetogodišnjoj agresiji na sve što je hrvatsko. Imaju li njih dvojica dušu, ili im je Bog stvorio samo tijelo da budu iznimka koja potvrđuje pravilo?

Ni Tomislav Karamarko nije od njih dvojice bitno drugačiji. A kako bi mogao biti drugačiji čovjek koji je bio tajnik, tajio ono što su radili Manolić, Mesić, Gregorić, Sanader, Kosorica…? Taj čovjek kao da je u nastupima nečim ili nekim blokiran, zarobljen, okupiran… Ovako, kako javno djeluje, prije će usmrtiti nego uskrsnuti stranku, koja je izrasla iz Pokreta koji je obnovio Državu.

Na kraju, kad zbrojim sve ono što valja, i oduzmem ono što ne valja od onoga što je istospolna zajednica od 2000. učinila, ne mogu se oteti dojmu da je u pravu hrvatski publicista, Joško Čelan, kad kaže, prepričat ću, da su i ovu državu Hrvatsku obnovili dragovoljci (ustaše) i branitelji (domobrani), ali da njome opet vladaju, kao od 1945. do 1990., četnici i partizani (vidi Hrvatski list od 27. prosinca 2012.). Ja bih ipak rekao malo drugačije od kolege Čelana:  Hrvatskom danas vladaju EURONI, nešto slično mađaronima, koji su 29. srpnja 1845. u Zagrebu izazvali krvoproliće da bi sačuvali vlast; međutim, izgubili su je – zauvijek.

P.S.

Tako bih rado češće napisao tekst o nekom dobru, dobrom djelu, o nečem pozitivnom što je se Hrvatima i Hrvatskoj od 2000. dogodilo.

Marko Matić