Srbijanski strateški cilj nalaže i prelazak Dunava, što se očituje pritiskom na hrvatske vlasti da u Vukovaru, kojeg su Srbi pred dva desetljeća tijekom agresije na Hrvatsku do temelja razrušili, pobili, protjerali i u logorima zatočili stanovništvo, uvede dvojezičnost s ćiriličnim pismom s kojim su kao okupatori i zaposjeli grad.

Nedavnu izjavu bivšega bošnjačkog reisa ul ulema Mustafe Cerića kako je Bosna i Hercegovina nacionalna država bošnjačkoga naroda, a onda bi valjda po tom načelu ostali u BiH trebali biti drugorazredni narodi, valja promotriti u svjetlu stvarnoga stanja, sadašnjega političkoga uređenja te zemlje i njezina vanjskopolitičkoga položaja.

Cerićeva se poruka, premda obuhvaća nekadašnje područje cjelokupne Bosne i Hercegovine, ne može odnositi na Srbe, jer oni po međunarodnom ugovoru imaju svoj vlastiti entitet Republiku Srpsku, u kojem, između ostaloga, čine većinu stanovništva, pa je poruka aktualnoga šefa Bošnjačkog kongresa prvenstveno upućena hrvatskim županijama u Federaciji, odnosno cjelokupnom hrvatskom narodu kako ih Mustafa Cerić ne želi više gledati u svojoj državi.

Hoće li to pitanje riješavati izdvajanjem bošnjačko-muslimanskih prostora iz zajednice s hrvatskim županijama te tako razbiti muslimansko-hrvatsku Federaciju ili će poput ratnoga zapovjednika Armije BiH Sefera Halilovića pokušati protjerati sve Hrvate iz Herceg-Bosne, Cerić još nije objasnio svojoj javnosti.

Nu i bez objašnjenja poruka je nedvosmisleno upućena pa bi hrvatski pregovarači, ali i američki saveznici u novoj rundi pregovora oko ustrojstva Federacije trebali ozbiljno povesti računa o adekvatnoj zaštiti hrvatskoga naroda od sličnih militantnih i islamističkih najava bošnjačkih nacionalista.

Ako se pak pogleda šire političko okruženje Cerićeva izjava dobiva i svoje vanjskopolitičko značenje. Možebitni ulazak Hrvatske u Europsku uniju te nakon toga mogući višegodišnji zastoj proširenja EU ostavlja Hrvate u BiH potpuno nezaštićene, čime će biti prepušteni na milost i nemilost velikobošnjačke politike, koja ovakvim porukama već sad potiče njihovo iseljavanje.

S druge pak strane u bosanskohercegovačkom okruženju razvijene su dvije dugoročne političke strategije -  srbijanska i turska. One ne moraju nužno biti u neprijateljskim odnošajima, dapače, kao tradicionalne balkanske sile uvijek mogu imati zajedničke interese.

Poruka turskoga političkog manevra, kojim je Ankara nedavno zaprijetila Bruxellesu da će se u slučaju odbijanja ulaska u EU priključiti rusko-kineskom savezu država nije upućena EU, nego Sjedinjenim Državama, čiji je Turska dugogodišnji vojni saveznik, što se moglo lako zaključiti iz postupne promjene političke retorike.

Nu kako zasad Turska ima objektivnih poteškoća s ljudskim pravima u vlastitoj kući, ali i čvrstim stavom Francuske i Njemačke, koje se protive ulasku Ankare u EU, na vremenski neodređeno prijelazno razdoblje Turska je kao regionalna sila sama, a što opet stanovitom vanjskom potporom počela širiti vlastiti utjecaj na susjedna područja.

Duboke povijesne veze s balkanskim zemljama te nikad prekinuta vjerska povezanost nekih etničkih skupina koje su u balkanskim zemljama ostale i nakon raspada Osmanskoga Carstva omogućuju joj relativno brzo širenje utjecaja, a aktualni integracijski svjetski procesi dali su joj i prihvatljivu političku retoriku koju vješti ministar vanjskih poslova iznimno uspješno koristi.

Tako je za nedavna posjeta Srbiji šef turske diplomacije Ahmet Davutoglu istaknuo da „Srbija i Turska imaju zajedničku viziju mirne regije koja će ponovno biti integrirana i povezana“ te Beogradu ponudio čak i usluge u dijalogu s Prištinom.

Srbijanska pak strategija u tzv. integriranju balkana naravno ima svoju računicu pa je predsjednik vlade Ivica Dačić na Davutogluve poruke odgovorio kako njegova zemlja ne će biti prijetnja Bosni i Hercegovini te da će budućnost BiH ovisiti isključivo o narodima koji u njoj žive.

Srbija se glede BiH, što je i razumljivo, trenutno zadovoljava Daytonskim sporazumom pa Cerićeva poruka Hrvatima, s obzirom na stvarnu srpsko-bošnjačku podjelu BiH dodatno dobiva na značenju ne samo u integraciji regije o kojoj govori turski ministar vanjskih poslova nego i u najavi etničkoga čišćenja Hrvata iz Federacije. Tako bi dva pokrovitelja - Srbija Republike Srpske i Turska muslimansko-bošnjačkog entiteta učvrstile svoje pozicije u sadašnjoj BiH.

Srbija je pak otvorila razgovore s Kosovom, koje, unatoč međunarodnom priznanju, bez dopuštenja Beograda još uvijek ne može pristupiti UN-u. Nakon što je s vremenom promijenila etničku sliku, ukinula je i minimalnu autonomiju Vojvodine, pa joj strateški cilj sad nalaže i prelazak Dunava, što se očituje pritiskom na hrvatske vlasti da u Vukovaru, kojeg su Srbi pred dva desetljeća tijekom agresije na Hrvatsku do temelja razrušili, pobili, protjerali i u logorima zatočili stanovništvo, uvede dvojezičnost s ćiriličnim pismom, kojim su kao okupatori i zaposjeli grad.

U Hrvatskoj pak nije problem dvojezičnost pa čak ni ćirilica, nego nasilno nametanje problema, kojem je, osim ponižavanja većinskih Hrvata i daljnje getoizacije srpske manjine, cilj prelazak Srbije na zapadnu obalu Dunava te moguće izazivanje izgreda.

Širi razmjeri tih izgreda, u slučaju da Slovenija ipak pod pritiskom ratificira hrvatski pristupni ugovor, odgodili bi na određeno vrijeme ulazak Hrvatske u EU. Time bi bio postignut glavni cilj iz Novoga srpskog memoranduma, ali i široko tržište za robu iz Slovenije, koja do krajnosti nastoji iskoristiti svoj položaj granične europske zemlje s balkanskim orijentom, koji se sad integrira pod paskom Srbije i Turske.

Tako se sučeljavanja političkih silnica na Balkanu vratilo svojem ishodištu - rješavanju tzv. Istočnog pitanja - samo što se sad za razliku od prije dva stoljeća Turska ne povlači prema istoku nego vraća na zapad.

U tom novom geopolitičkom složaju Srbija traži svoj prostor i ulogu, koje će u skladu s već poznatom svojom povijesnom ulogom i realizirati, a u tom poslu pomaže joj i politika nepovredljivoga bošnjačkog vođe Mustafe Cerića.

Mate Kovačević