Tek počinjem čitati knjigu dominikanca Randa Paršića Zabranjeno sjećanje. Ali prestrašno je i ono što sam već pročitao. Komunisti 1944. došli u Dubrovnik i odmah stali ubijati. Ako bi se zbog nekog ubijenog podigla prevelika prašina, jednostavno bi rekli da su pogriješili. I idemo dalje.

Gledajući sve to lako je shvatiti što bi tek radili nama koji danas govorimo o njihovim zločinima. Ipak, to ne smeta pojedince u hrvatskom narodu da idu zlosretnim komunističkim putem. Zločinac Josip Broz Tito još im je uzor, dika naših naroda i narodnosti, svjetski državnik, čovjek po kome se mogu zvati naše ulice i naši trgovi. Nije važno što su nas pod njegovom zvijezdom petokrakom ubijali i u zadnjem Domovinskom ratu. Ideologija je važnija od čovjeka. Kad se prispije na tu razinu, onda nije neobično što sarajevski fotograf Milomir Kovačević Strašni na Pariškom sajmu umjetnosti kani izložiti ciklus fotografija »Tito u ratu«. Prepoznao je trend i nastoji biti u tijeku.

Zamislimo da netko izloži ciklus fotografija »Hitler u ratu«. Trajao bi do dolaska prvog voda policije. Što bi bilo s dotičnim opet nije teško zamisliti. Tako je to s bajnom Europom kojoj, kažu, kucamo na vrata ili koja je provalila u našu kuću što bi bilo bolje reći. Nije važno što su njezin današnji politički kontekst ustvari stvorili demokršćani Adenauer, Schuman, De Gasperi. Ona danas jednostavno više nije kršćanska. U ime znanosti i napretka vraća se svome barbarstvu. Čovjek ima sve manju i manju cijenu. Čak i ako ga se ubije dobit će se manja kazna, nego ako se ubije životinju. Njih treba štititi, a čovjek je potrošna roba. Zbog toga se može i uništiti nekoliko milijuna ljudskih zametaka kao što su nedavno učinili u Velikoj Britaniji. Proveli su neke svoje pokuse, više im nisu trebali i neka im je Bog na pomoći, zapravo to mi kažemo, oni se smiju na spomen Božjeg imena.

Zaista nikakav je lik Europe koja nam se nudi. No, to je naša kuća, Europa koja je odlutala, vratila se u rimsko vrijeme. Kršćani su je prosvijetlili, namrijeli joj bogatstvo, sada su progonjeni. Nije stoga čudno da nas oplakuju ti valovi i na ovim stranama, iako se u većini izjašnjavamo vjernicima. Briga našu manjinu za to, važno je samo da je dobro plaćena. Ona je u trendu i revno progoni li, progoni.

Nisam nikakav poseban športaš, ali mi je drago da su Dinamovci (zar ne može neko ljepše ime) ovih dana u župi Međugorje odlazili na sv. misu, molili se, penjali se na Brdo ukazanja. Ponijeli su to dečki od kuće, važno je samo da im u klubu ne brane takvo ponašanje. I u komunističko vrijeme stizali su oni u ove krajeve, ali im ovakvo ponašanje nije bilo dopušteno. Carevalo je bratstvo i jedinstvo, lik revolucionara Tita i njegovih besprizornih. Tadašnja im je Europa pljeskala. Bili su njezino mezimče. Zbog toga je bila ožalošćena kada su morali otići s pozornice. Još ni danas nije došla k sebi. Progoni hrvatske domoljube i nastoji oslabiti hrvatsku državu. Priča o nekoj tamo demokraciji samo je priča. To je kao kad američki veleposlanik nameće ustavne promjene u BiH. Briga njega za suverenost države i tome slično. On je zakon. No, sve prolazi, kao što su prošli i Turci sa svojim shvaćanjem zakona. Važno je samo kakav se lik kleše ili kakav lik ostaje u sjećanju puka. A on dugo pamti, predugo, za one koji su radili protiv njega.

Što znači držati do svoga lika dobro znaju naši bojovnici. Ovih dana prosvjeduju u Vukovaru. S jedne strane mi ih je žao. Umjesto da ih se pusti da u miru vidaju svoje rane, oni opet moraju strepiti za svoju domovinu. Ne radi se tu o zatiranju manjinskih prava, kako bi im neki htjeli natovariti na vrat, nego o tome imamo li pravo postaviti stvari na svoje mjesto. Previše je ubijenih, previše je ranjenih pod tim znakom ćirilice. Treba pustiti vremenu da to izliječi pa da tek onda možemo u miru razrušeni grad Vukovar pisati i onim pismom koje mu je to učinilo. Ovako sve sliči na stanje s komunistima. Komunizam pao, a oni ostali gdje su bili ili se popeli koju stubu više. Zbog toga mnogi danas u Hrvatskoj ne znaju je li ovo 1945. ili neka tu godina. Sve ide u propast, ali drugovi navalili na Crkvu svom snagom. Čak im u tome pomažu i naši javni mediji, iako ne bi smjeli. O statistikama da i ne govorimo. Što brod bolje tone, sve je više osmijeha na licu trenutnog predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića i sve ga više građana podržava. Istina, smanjili su malo brojke u posljednje vrijeme, ali narast će one. Važno je da drugi ne napreduju, barem tako kažu, dok se ovi ne uspiju snaći.

Od komunista i Europe uče i Turci ili su oni sve naučili od njih, nije važno, važno je da demokracije ni tamo nema. Osvojili su Carigrad i 1453. baziliku Aja Sofiju pretvorili u džamiju. Nakon dugih stoljeća došlo im je u glavu da tako ne ide pa su je od 1935. pretvorili u muzej. Ovih bi dana opet htjeli da se sve vrati na staro, za njih da se ona pretvori u džamiju, o crkvi nitko ni ne pomišlja. Slično se događa i s još nekim osvojenim kršćanskim zgradama, kao što je bazilika u negdašnjoj Niceji gdje je 787. održan sedmi ekumenski koncil. Umjesto da se vrate pravom vlasniku pretvaraju se u molitvena mjesta neke druge religije. Ovdje ću stati jer sebi ne umišljam da ovim i bilo kakvim drugim govorom pomičem granice slobode. To čine samo neki naši kao filmaš Brešan, redatelj Frljić, današnja ministrica kulture Andrea Zlatar, novinari u medijima koje ne koristim... U ime toga pomicanja navališe svom snagom na Crkvu. Boj se još bije. Trenutno je u tijeku sabiranje ishoda iz boja s dr. Reisman. Izgleda da su i te kako dobili po repu. Dotična dokaza da su pisci proturječnog 4. modula zdravstvenog odgoja koji bi trebalo uvesti u škole, ili je već uveden, surađivali s pedofilima. Oni, pak, do sada vrištaše da toga ima samo u Crkvi. Zbog svega govore da smo njezinim dolaskom svi izgubili. Koji svi? Nisu ovo jugoslavenska vremena, nema više naših naroda i narodnosti. Očito im se magle teško razlaze u glavi. I kao takvi htjeli bi odgajati djecu. Previše dvojbeni likovi da bi im se smjelo dopustiti. Isto tako, čovjek bi možda i povjerovao u njihovo bajno pomicanje granica slobode kad bi se usudili nešto reći protiv Židova ili muslimana (neka mi dotični oproste što ih spominjem). Ali nemaju hrabrosti za to, jer znaju kako bi se proveli. Primjer Vedrane Rudan duboko im je u svijesti. Zato, nabijaj Crkvu do iznemoglosti i šepiri se hrabrošću.

Pravi ljudi živote daju za svoja uvjerenja i poslije nitko nikoga ne tjera da ih se časti, ali to se neprestano zbiva. Takav je slučaj s fra Vjekom Ćurićem. Ubijen je u Kigaliju u Ruandi 1998. Mogao je to izbjeći, ali nije želio napustiti brata čovjeka kraj sebe. On je za njega imao vrijednost, ponio je to iz svoje Bosne u daleku Afriku. Zbog toga će mu dovijeka ostati spomen među tamošnjim pučanstvom. Ako se nekada i poklone u svome srcu ovakvim Europljanima kao što su danas, to ništa zapravo ne će promijeniti glede fra Vjeke. Oni će se izgubiti, a on će ostati i dalje velikim.

U vremenu smo progona kršćana i onoga što je ljudsko. Ne trebamo se zavaravati. Mali broj ljudi s ogromnim novcima u rukama kolo vodi. Ako se trznemo i odlučimo spriječiti hod prema provaliji, uspjet ćemo. Ne bojmo se u tome sudjelovati.

Miljenko Stojić