Zbog sudjelovanja u popisu stanovništva razumijem probleme Vukovara koji nastaju uslijed goruće želje sadašnje vlade za uvođenjem dvojezičnosti. To je jedna od kostiju bačenih u cilju potihog ostvarivanja materijalne koristi vladajućih.

Za vrijeme popisa stanovništva 1981. mnogi građani iz ostalih republika bivše države dolazili su u pograničnu zonu Slovenije s Italijom kako bi s popisom stanovništva potvrdili svoje prebivalište premda u Sloveniji nisu nikad živjeli. U to vrijeme oni koji su imali mjesto prebivališta u blizini granice s Italijom imali su pravo na pograničnu 'propusnicu' s kojom se moglo često odlaziti u Italiju, uglavnom radi 'šopinga', 'šverca' i 'šljakanja'. Takvo se ponašanje toleriralo pogotovo za vrijeme čestih nestašica koje su karakterizirale bivšu državu.

Kad su u pitanju manjine onda Hrvatska u njihovim pravima prednjači u odnosu na mnoge članice EU zahvaljujući Stranci Destruktivnih Poriva i njihovom Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina iz prosinca 2002. Najbolji primjer vam je Istra gdje 6 % Talijana ima pravo na dvojezičnost. Prema tome, volio bih da i u Njemačkoj Turci imaju pravo na dvojezičnost, a u Velikoj Britaniji na primjer Indijci i Pakistanci na svoje jezike. S obzirom da sam talijanski i slovenski jezik naučio prije hrvatskog dvojezičnost ne smatram problemom sve do trenutka dok se dvojezičnost ne koristi u političke svrhe.

Kad je u pitanju srpski jezik onda se uvijek umiješa politika, i to redovito na štetu srpske manjine u Hrvatskoj. Bez pravih vođa srpske manjine Srbi će u Hrvatskoj, ma u kojem broju bili, uvijek predstavljati destabilizirajući faktor. Umjesto da ih njihove političke vođe potiču da vole svoju domovinu Hrvatsku, da se integriraju u društvo, da doprinesu svojim radom, znanjem i kulturom prosperitetu Hrvatske, oni ih neprekidno getoiziraju, pa srpska manjina gubi vezu sa svijetom i hrvatskom većinom. Srpska manjina u Hrvatskoj ima pravo na svoj jezik, svoju kulturu, svoje pismo, i tu nije ništa sporno. No na način kako postižu ono što su ratom izgubili iritira većinu u Hrvatskoj.

Broj stanovnika, trenutno interesantne zbog pokušaja uvođenja dvojezičnosti, Vukovarsko-srijemske županije se smanjio u razdoblju 2001-2011. za više od 25 tisuća (Hrvata za više od 18 tisuća, a Srba za manje od četiri tisuće). Postotak Hrvata (oko 79 %) se nije značajno promijenio, kao ni Srba (oko 15 %). Broj stanovnika u Vukovaru se u razdoblju 2001-2011. smanjio za oko četiri tisuće (Hrvata za više od dvije tisuće, Srba za manje od tisuću). Postotak je Hrvata ostao približno isti (oko 57 %), a Srba je porastao za oko 2 %, tj. iznosi nešto manje od 35 %. Jesu li ovi podaci točni ili ne moguće je utvrditi s dosljednom primjenom Zakona o prebivalištu iz 2012. Tek kad se to utvrdi prema članku 12. spomenutog 'zakona' moguće je uvesti dvojezičnost ili ne, tj. inzistirati na dosljednoj primjeni zakona.

>>Jezikoslovci nikada ne smiju prestati upoznavati svijet o važnosti razlikovanja hrvatskoga od srpskog jezika

Ustrajanje sadašnje vlasti na uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru je politički štetno, kako za njih same, tako i za srpsku manjinu. Rane od strahota Vukovara su još toliko svježe da se rezultati popisa mogu koristi isključivo u statističke svrhe još barem dvadeset godina. Nemojmo zaboraviti da su Hrvati protjerani iz mnogih mjesta Vukovarsko-srijemske županije i da se nisu mogli vratiti na svoja ognjišta skoro desetljeće, da je policija dvonacionalna, itd. Tek kad srpska manjina u Hrvatskoj prihvati činjenice da su Srbi zahvaljujući mitovima desetljećima indoktrinirani s lažima o Hrvatima, da su Srbi razorili Hrvatsku (a ne Hrvati Srbiju) i da su za devastaciju Hrvatske Srbi financijski nagrađeni iz proračuna RH, ostvarit će se uvjeti za konstruktivan dijalog između Hrvata i Srba, dvaju starih naroda.

>>Od Baltika do Jadrana, životu sve manje radovanja

Jedni od drugih ne možemo pobjeći, susjedi bit ćemo dovijeka, osuđeni da jedni drugima pomažemo u zajedničkom interesu, pa je bolje živjeti u dobro-susjednim odnosima s razjašnjenim temama iz prošlosti nego lagano odumirati, i to u mržnji.

Dr.sc. Ivica Tijardović