Zbog brojnih novinara koji su plaćeni za ono što pišu čovjek odmah pomisli na HDZ kad je riječ o lopovluku u Hrvatskoj. No istina je negdje na pola puta između HDZ-a i SDP-a, tj. njihovih satelita, a to znači, hrvatskih stranaka. Evo primjera.

Gubitak najvažnije hrvatske kompanije započeo je onog trenutka kad je tadašnji hrvatski premijer (inače osoba bez ijednog dana konkretnog radnog iskustva) najavio prodaju + 25 % dionica INA-e Mađarima u srpnju 2003. za smiješnih 505 milijuna dolara (u to vrijeme vrijednost sedam novih vrlo velikih tankera za prijevoz sirove nafte, tj. nekoliko godina kasnije svega četiri), premda je bilo i boljih ponuda. U čiji je džep provizija od te prodaje otišla nije mi poznato, ali je za pretpostaviti da su se njoj radovali oni koji su pripremili pljačku Hrvatske. Mađarima je tim ugovorom pružena prilika dobiti još 15 % dionica (prema podacima Mađara), što znači da je tadašnji komunistički duhovni vođa (tj. hrvatski Mao Tse-tung) omogućio Mađarima doći do 40 % dionica INA-e. Kako je kasnije došlo do toga da je u državnom vlasništvu ostalo manje od 50 % dionica INA-e znat će prva 'faca' Remetinca. Je li prodaja IN-e bila legalna ili ne, to će vrijeme pokazati kad besprizorni nestanu s političke scene. Očekivati da će svojima suditi (je li prodaja INA-e bila legalna ili ne, itd.) nije realno, zbog toga se danas sudi najrazmetljivijem hrvatskom sinu koji je na vrijeme (još 2007.) bio upozoren prije svoje propasti kako će završiti.

Mađari su došli do INA-e i glede njih tu priča prestaje. Stvarati neprijatelja od zemlje koja nam može biti partner u mnogim budućim poslovima nije politički mudro. Svi koji razumiju međunarodnu trgovinu i robne tokove znaju da se često ne biraju sredstva kako doći do cilja. To što smo mi imali na vlasti osobe kojima Hrvatska ništa ne znači je isključivo naš problem, te se stoga s tim problemom moramo mi sami pozabaviti unutar Hrvatske. Mađarsku i MOL ostavimo po strani, tj. od njih možemo samo zahtijevati da se drže poslovnog ugovora (dogovora).

Stranke na vlasti (prije HDZ i sateliti, a sad SDP i sateliti), znači 'malo mi, malo vi, pa ćemo se voljet svi', su imale više od dva desetljeća svoju šansu koju nisu iskoristile. S obzirom da su u tijesnoj vezi poput mafijaških organizacija gdje jedna štiti drugu (premda javnost može steći pogrješnu sliku) sa sadašnjom garniturom političara nisu garancija hrvatske budućnosti. Želim reći da ne postoje argumenti s kojima bih mogao braniti HDZ, ali postoje brojni s kojima bih mogao kritizirati SDP. Sa drugim riječima, HDZ je uglavnom prodao ono što se može vratiti, a SDP je prodao ono što se ne može više vratiti.

I koja je zapravo razlika između SDP-a i HDZ-a, tj. postoji li uopće razlika?

Moralno ne, povijesno da. Zahvaljujući onima koji su srcem ušli u HDZ i kojima je HDZ bio pokret za promjene, stvorena je država Hrvatska. Za razliku od HDZ-a, SDP, tj. Komunistička partija Hrvatske, nije željela državu Hrvatsku, ali je pristala na nju kad su shvatili da će neprijatelj razoriti Hrvatsku (znači i imovinu članova SDP-a) ako im se ne suprotstavi. No kad je riječ o moralnosti, vrh HDZ-a i SDP-a je bio i ostao toliko nemoralan da su oni zaista moralni morali ustupiti mjesto nemoralnima.

Usprkos svemu nije razlog za pesimizam, jer se snaga Hrvatske krije u vojsci hrvatskih moralnih umova koji lutaju svijetom u potrazi za domovinom koju su im birači svojim nepogrješivim izborom oteli. Prema zakonu vjerojatnosti nije moguće da će hrvatski birači biti vječno nepogrješivi. Jednog će dana pogriješiti u svom izboru i izabrati one (ma gdje i u kojoj stranci bili) koji će im vratiti vjeru u život. Taj je dan iz izbora u izbore sve bliži.

Dr.sc. Ivica Tijardović