Mitropolit Jovan Pavlović dobro bi učinio kad bi priznanjem hrvatske grčkoistočne crkve poništio povijesnu nepravdu nanesenu hrvatskim pravoslavcima u Jugoslaviji, čime bi na kraju omogućio i Srpskoj pravoslavnoj crkvi da prizna hrvatsku državnost, što bi radi crkvene autokefalnosti omogućilo i sadašnjoj zagrebačkoj mitropoliji mjesto sjedišta hrvatske patrijarhije

Obljetnica je međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske pa je prigoda da se prisjetimo kako je, nakon nacionalne Kalvarije, teklo ponovno uskrsnuće hrvatske državne nezavisnosti. Otpor jugoslavenskoj okupaciji te totalitarnom komunističkom sustavu u poratnom razdoblju nije vodila samo hrvatska politička emigracija.

Slom Hrvatskoga proljeća homogenizorao je hrvatstvo pa je i u nekadašnjim komunističkim redovima stvoren otpor prema velikosrpskoj politici. Nasilan prekid demokratizacije hrvatskoga društva, zbog jugoslavenskog straha od obnove hrvatske državnosti, čemu je uostalom svojim manifestacijama vodilo i Proljeće, ipak nije ušutkao državotvornu svijest. Ona je najprije kao surogat isplivala u područjima koja nisu usko bila vezana s politikom, a potom je očito nedostatak političke oporbe prenesen, kako je to u povijesti uvijek i bivalo na zagrebačkoga nadbiskupa, odnosno Katoličku crkvu, koja je oplemenjivali hrvatski vjerski i kulturni identitet.

Raspad komunsitičkoga svijeta 1989. na političku pozornicu je doveo mogućnost demokratskoga izbora vlasti, što je u konkretnom slučaju značilo raspisivanje višestranačkih parlamentarnih i tajnih izbora. Mogućnost slobodnoga izbora vlasti na dnevni je red stavila i pitanje opstojnosti nasilnih i neprirodnih višenacionalnih tvorevina kao što su bile Češkoslovačka, SSSR i Jugoslavija pa je višestranački Hrvatski sabor raspisao nacionalni referendum o izlasku Republike Hrvatske iz SFRJ. Na tom se referendumu 1991. hrvatski narod svojom slobodnom volju plebiscitarno očitovao za vlastitu nezavisnu državu. Na takvu su pak odluku JNA, Srbija te srpska manjina u Hrvatskoj reagirali vojnom agresijom na Republiku Hrvatsku što je izazvalo jednoglasni otpor prema agresoru. Pripadnici slabo naoružanih postrojba hrvatskoga redarstva tek su s vjerom u slobodu i s krunicom oko vrata krenuli u obranu svojih domova, obitelji i državne cjelokupnosti. Obranjen državni teritorij omogućio je proces međunarodnoga priznanja, pa su 15. siječnja 1992. nezavisnu Hrvatsku priznale i zemlje tadašnje Europske zajednice. Postupak priznavanja nastavio se i tijekom proljeća, pa je Hrvatska primljena i u Ujedinjene narode, što je na kraju omogućilo pripreme za oslobodilačke pothvate okupiranih teritorija, operacijom Bljesak i Oluja 1995., te mirnom reintegracijom Hrvatskoga Podunavlja 1997. kad je hrvatska vlast izašla na svoje međunarodno priznate granice.

Važan nadnevak u diplomatskim odnošajima je i hrvatski sporazum o međusobnim odnosima sa SRJ, odnosno Srbijom i Crnom Gorom, čime je SRJ priznala vojnički poraz te se morala odreći svojih velikosrpskih planova i stvaranja neke nove, treće Jugoslavije. Napokon je i Haaški sud nedavnom oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču odbacio različite tajne politike, kojima se Republiku Hrvatsku preko Haaškoga tužiteljstva i njihovih optužnica pokušavalo ponovno vratiti u okvire neke balkanske integracije.

Od svih zainteresiranih čimbenika za pljačkaškim plijenom u Hrvatskoj je još jedino ostala struktura Srpske pravoslavne crkve, koja i dalje, premda novim sredstvima, ne priznaje hrvatsku državnu samostalnost.

U nedavnom medijskom predbožićnom obraćanju i pravoslavni zagrebački mitropolit Jovan Pavlović uporabom mirovne retorike prividno pokazuje na promjenu SPC-a u političkoj taktici prema Hrvatskoj. Crticom o srdačnu susretu s generalom Gotovinom gotovo je pridobio hrvatsku javnost na svoju stranu, nu opaska kako "vojnik mora izvršiti naredbu zapovjednika" kao da sadrži poruku, da je general izveo navodni "zločinački" pothvat jer mu je to bilo zapovjeđeno, čime se ponovno afirmiraju montirane optužnice Carle del Ponte protiv hrvatskoga državnog i političkog vodstva te pokušava opravdati ogorčenost tužitelja Bramertza zbog oslobađajuće haaške presude.

Mitropolit Pavlović dobro zna kako je nasilno slomljena hrvatska grčkoistočna crkva stvaranjem prve Jugoslavije, kad je beogradska čaršija poništila i hrvatsku državnu suverenost. Zato bi dobro učinio kad bi priznanjem hrvatske grčkoistočne crkve poništio povijesnu nepravdu načinjenu hrvatskim pravoslavcima u Jugoslaviji, čime bi na kraju omogućio i Srpskoj pravoslavnoj crkvi da prizna hrvatsku državnost, što bi, radi crkvene autokefalnosti, omogućilo i sadašnjoj zagrebačkoj mitropoliji mjesto sjedišta hrvatske patrijarhije.

Mate Kovačević