U predbožićno vrijeme zahuktala se u našoj javnosti rasprava i ''zdravstvenom odgoju'' i ne jenjava. Kako to obično biva kad su takve rasprave u pitanju, na površinu izbijaju brojni potisnuti prijepori, koji bi inače još koje vrijeme ostali pod poklopcem.

Na čistac bivaju istjerani stavovi i uvjerenja o kojima se inače ne govori, a razotkrije se i pokoje licemjerje. Međutim, uloga licemjerja u društvenom životu i nije uvijek tako štetne kao što se obično misli. La Rochefoucauld je oštroumno primijetio da je ''licemjerstvo počast koju porok iskazuje vrlini''. Licemjer je, dakle, čovjek koji je svjestan vrijednosti moralnog poretka, iako sebe isključuje iz prakticiranja istog, dok je zapjenjeni borac protiv svega postojećeg najčešće još veći licemjer koji ni samome sebi nema snage priznati vlastito licemjerstvo. Pa mašta o takvom poretku u kojemu će i njegova sramota postati normalna.

Druga stvar koja u ovom sukobljavanju ''tradicionalnog'' i ''novog'' izbija na površinu jest vremenski ili historijski analfabetizam brojnih sudionika rasprave. Učestalo se ponavlja fraza o ''naprednosti'' novotarija koje se predlažu, pri čemu se redovito brka tehnološki i moralni napredak. Što je glupost. Barem kada je seksualnost u pitanju, suvremeni čovjek se nije uspio domisliti ničemu što ne bi bilo poznato i ljudima starog vijeka. Doduše, smišljena je, u duhu vremena koje preferira isključivo znanstvenu paradigmu, ''znanstvena'' argumentacija za opravdanje određenih nagona, sklonosti i potreba. Međutim, sociologija i psihologija jednostavno nisu znanosti poput fizike ili kemije, nego su najčešće primjena određene ideologije na ponašanje društva, odnosno pojedinca.

Seksualni sinkretizam, u umjetnosti potvrđen kroz omiljenost motiva hermafrodita, bio je karakterističan za kasnu antiku, baš kao i za naše doba. Tragovi toga ne nestaju ni u srednjem vijeku, ma koliko nadobudni ''naprednjaci'' mislili da u tom ''mračnom vremenu'' ljudi nisu radili ništa drugo doli žarko se molili i spaljivali vještice u slobodno vrijeme. Tako Marbod, biskup od Rennesa,na prijelomu jedanaestog i dvanaestog stoljeća, ''okajava u starosti mladenačke zablude''(Curtius):  ''Sad mi se s praga ukloni, Krilati, uzroče strasti!/ Ulaz u svijest nek' se krati tebi, o Venero!/Zagrljaj presta bit' slast i jednog i drugog mi spola.'' Međutim, veličina srednjeg vijeka upravo i jest u tome što je nadišao nasljeđe antike, očistio ga od elemenata koji vode u moralni relativizam, kroz kršćansko učenje utvrdio dostojanstvo ljudske osobe, zauzdao niske strasti i ustremio ih prema gore ili, ako baš hoćete, prema napretku. Kojega danas toliko slavimo. Uostalom, pojam ''moderna'' dolazi iz vremena prijelaza antike u srednjovjekovlje od latinskog pridjeva  modernus  (-a, -um), kojim se označavala opozicija između kršćanske sadašnjosti i antičke, poganske prošlosti.

To bi trebalo imati u vidu i kada se ulazi u suvremene prijepore oko sličnih stvari. Svi oni koji bez razmišljanja ulijeću u tu raspravu, trebali bi koliko-toliko poznavati povijest i izvući neke pouke iz nje.  Ideolog američkih neokonzervativaca Irving Kristol, u mladosti ljevičar, trockist, o tom pitanju zaključuje: '' Seks je zaista prirodan, kao što naši naprednjaci uporno ponavljaju našoj mladeži. Ali jednadžba prirodno = bezazleno, moderna je tlapnja. U stvarnosti, seks je najmanje bezazlena transakcija između ljudi i zato treba poštovati pravila koja uređuju taj odnos na civiliziran način.'' Tu opomenu suvremeno društvo, čini se, nije spremno uvažiti.  Stoga će se, kako stvari stoje, morati suočiti s činjenicom da nakon svake epohe dekadencije slijedi neki ''srednji vijek''.

Damir Pešorda