Ovih dana akademik Josip Pečarić dobio je pismo jedne Vukovarke koja je tijekom svoga života prošla faze od "bratstva i jedinstva", rata i velikosrpske agresije, Veleprometa i srpskih logora, izbjegličkih dana, povratka, mirne reintegracije  do pokušaja ponovnog suživota i nametanja dvojezičnosti. Kako je to sve izgledalo doznajte iz njezinog pisma koje prenosimo u cjelosti.

"Ja sam „Strašna Teta Fanika“. Htjela sam anonimnost zbog sebe, zbog svoje djece i svojih prijatelja. Ali Google kaže da mogu imati povjerenja u Vas. Ja ću mu vjerovati.

Vašu mail adesu dao mi je jedan prijatelj. On mi je i prenio Vašu poruku.

Eto...što da Vam kažem? Kriva sam. Kriva sam što sam kao Hrvatica rođena u krivo vrijeme na krivom mjestu. Proživjela sam u svoje 33 godine što nitko živ ne bi smio proživjeti. Nikada. I ja ću se rukama i nogama boriti da moja djeca to ne dožive.

Neki događaji se kroz povijest ponavljaju. Mislim da je to zato što mi nikako da se opametimo.

Moja baka rođena je u Hercegovini. Pred očima su joj ubili mamu i mlađu sestru. Njih, djecu, bacili su u Neretvu... Spasili su se. Ipak...ona cijeli život govori da u svakom žitu ima kukolja i da se nikoga ne treba cijeniti po imenu i porijeklu, nego samo i isključivo po tome koliko je čovjek.

Moj pokojni djed, naprotiv, cijeli život nam je govorio „Nikad djeco ne vjerujte trofaznima.“ Kao djetetu to mi je bilo smiješno. Nikad nisam znala o čemu priča. I o kome. I umro je s tim riječima i s tom misli. Samo što sam ja na bolan način saznala što je mislio.

Ja sam rođena u Vukovaru. Moji roditelji nikad me nisu učili tko je Srbin a tko Hrvat. Svi smo bili isti. Mama je govorila: „Danas je nama Uskrs...ali ne morate to svima govoriti. Jer nije svim vašim prijateljima Uskrs...nekoga možete povrijediti...“ I ja sam to uzimala zdravo za gotovo. Mene i brata su prijatelji ispitivali „kako se krstimo?“ a ja nisam znala zašto me to pitaju... Zar je bitno? A njima je bilo bitno. I oni su jako dobro znali zašto to pitaju.

Došla je devedeseta. Po gradu su niknule slike Franje Tuđmana. A istovremeno, niknule su i grupice ljudi sa nekim, meni do tad nepoznatim, simbolima. Danas znam da su to bile kokarde. Nije mi ništa bilo jasno. Svi su bili ushićeni zbog nečeg novog što se rađalo. Ja sam bila dijete. Nisam bila ushićena. Bilo mi je bitno uzeti loptu i igrati se sa prijateljima. Sa mojom Slađanom, sa mojim Srđanom, Daliborom, Banetom, Igorom...

A onda je došla i ta prokleta '91. Ja se sjećam samo atmosfere. Napetosti. Tišine. Sjećam se da je jedne noći gorio Vuteks. Mama je plakala. A meni nije bilo jasno zašto plače. Radila je tamo godinama. Mučila se. Radila noćne, praznike, blagdane, vikende... Često je i plakala od muke. Liječila je ranjave ruke. I zašto sad plače? Neka gori! Barem više neće morati tamo ići. A ona je plakala zbog puno više toga.

Poslali su nas na more sa ostalom djecom. Tomislav Ivčić je pjevao Stop The War...

Nakon tri tjedna na moru vratili su nas kući. Na ulasku u grad rekli su nam da zatvorimo zastore na prozorima, sagnemo glave i da nitko ništa ne priča. Bili smo djeca. I da...virili smo kroz zastore. A vani su bile nepregledne kolone tenkova i vojske sa uzdignuta tri prsta. Još uvijek mi ništa nije bilo jasno.

Na kolodvoru nas nitko nije dočekao. Brat i ja smo pješke došli kući kroz pusti grad. Mame i tate nije bilo. Bili su kod bake u Lovasu i skoro izgubili glavu na povratku, jer se upravo tad dogodilo prvo raketiranje.

Svi moji prijatelji napustili su grad. Zašto? Nisam imala pojma. Mi smo ostali. Jer to je naš grad. Spavali smo obučeni. Mama je svaki dan plakala. Mučno je to bilo. Onda se jedan dan oglasila sirena – zračna opasnost. Ljudi su govorili da je to – to. Da su avioni krenuli na Vukovar.

Prvi zračni napad ja Vam riječima ne mogu opisati. Taj strah...te zvukove...tu grmljavinu...

I onda su uslijedila tri mjeseca u podrumu. Život se odvijao pod zemljom. Mogu se sjetiti barem tri puta kad sam skoro poginula...ali ih se ne želim prisjećati. Sjećam se i krikova neke žene sa ulice. Toliko granata je padalo da nitko nije mogao otići po nju. Kažu da je umrla. Ja nekako volim vjerovati da ju je netko spasio.

Svaki dan – loše vijesti. Poginuo ovaj, poginuo onaj... Postalo je svakodnevica... Postalo nam je svejedno. Kako to sad ružno zvuči...ali tako je bilo.
Sinišine vapaje svakodnevno smo slušali na radiu...nadali se, molili...vjerovali.

17.11. probudio me majčin vrisak. To je zvuk koji neću zaboraviti dok sam živa. Drhtala sam u skloništu i znala sam da se nešto strašno dogodilo. Nakon par minuta strepnje – saznajem o čemu se radi. Tata je ranjen pred vratima skloništa, dok je istovarao hranu i lijekove. Snajper. Mama govori da će biti ok. Izdaju je suze. I šaptanje sa jednom ženom – medicinskom sestrom, iz kojeg ja razabirem da neće sve biti ok.

Tata je ipak preživio. Bio je u komi i kao teški ranjenik kojeg je preuzeo Međunarodni Crveni križ – izbjegao je Ovčaru! Jedva se izvukao i dugo nismo znali gdje je.

Ostala su mu za uspomenu kraća crijeva i opaki PTSP. Njegov brat poginuo je isti dan kad je on ranjen. Ostavio je iza sebe troje djece. Zato ne mogu odslušati Škorinog „Matu“ a da se ne rasplačem. „Te su mu zime brata ubili...spalili selo...konje odveli...“

Sljedeći dan grad službeno pada. U sklonište upadaju vojnici sa kokardama i bradama. Viču...

Eh... Dalje ne mogu pisati. Prošli smo Velepromet, vojarnu, Rumu...završili u Bosni... I napokon u Hrvatskoj.

Tih par dana horora u mojoj je glavi dosta dugo bilo blokirano.

Nekoliko godina nakon mirne reintegracije, bila sam kod mojih na godišnjem i išla sam sa njima po neki građevni materijal u jedno veliko skladište. Kad smo došli tamo počela sam se tresti i plakati. Rekla sam im da mi nije dobro i da ne znam što mi je. A onda su i oni počeli plakati...

To je bio Velepromet. I bio je blokiran u mojoj podsvijesti. A onda se u sekundi sve vratilo i ja sam imala osjećaj da ću umrijeti od tuge. Od sjećanja. Od kolona muškaraca koje su tukli...od vriskova žena i djece...i muškaraca...Od pucnjeva koji su svako malo odzvanjali...od pjesama o klanju Hrvata...od rafalnog pucanja po skladištu iznad naših glava...od svega... Susreti sa dojučerašnjim susjedima koji nam *ebu mater... Zlo je tih dana stvarno poprimilo ljudski lik. I doslovno se moglo opipati. Osjetiti. Čuti. Vidjeti na svakom koraku.

Eto...prošlo je... Živi smo. Ostao nam je samo goli život. I vrećice sa kojim smo počeli graditi život iz ničega. Moje djetinjstvo tu je završilo. Odrasla sam preko noći i preko volje. I rekla je jedna draga žena: „Rat je za mene završio. I ja sam ga izgubila.“

A u Zagrebu...samo 300 kilometara dalje – djeca su išla u školu, ljudi su išli na posao, sjedili na klupama ispred zgrada, šetali... Mene kao da je netko probudio iz duge kome. Kao da sam pala s Marsa.

Zagreb je postao moj grad. Moj voljeni grad. I uvijek će ostati. Brzo sam se prilagodila... Našla divne prijatelje... Završila školu... Upoznala muža... Zagreb je mene prihvatio i ja sam njega prihvatila svim srcem i zavoljela ga više nego ijedan grad ikad. Vukovar je ostao samo jedna ružna, daleka uspomena.

Nakon skoro 20 godina...sudbina se poigrala sa mojim životom i ja sam opet...ovaj put trudna i sa mužem...došla natrag u Vukovar. Tu sam rodila i jedno i drugo svoje dijete. Tu živim i radim. Preživljavam. Kao i svi.

Nakon svega... spremna sam oprostiti. Ali ne i zaboraviti.
Za mene je rat završio 16.11.2012., kad su oslobođeni naši generali. Ali vidim da za neke još uvijek nije gotov. I ne želim se previše opustiti. Jer opuštenost mojih roditelja, i opuštenost njihovih roditelja i dovela je do onoga što smo prošli. Nema opuštanja.

I svima govorim – ne mrzim nikoga. Ne trošim energiju na ljude koji mi za život nisu bitni. Ali, iskreno...više cijenim Srbe koji su, kad je bila mirna reintegracija, rekli: „Ne želimo živjeti pod šahovnicom, ne želimo Hrvatske dokumente. Mrzimo vas, mrzili smo vas i uvijek ćemo vas mrziti.“ I otišli u Srbiju. Cijenim i poštujem. Ako nešto ne voliš – ne želiš živjeti s tim.
Ne cijenim ovu dvoličnu masu... Ostali su tu, uzeli državljanstvo, dokumente... Žive i rade. A ne poštuju. I mrze. E, takvih mi je dosta.

I još ću Vam nešto reći – ne traže ćirilicu normalni, mali ljudi, poput mene... Traže je Srbi iz Gradskog poglavarstva. A sve na štetu „malih“ Srba. Jer ovi veliki će se pojkupiti u svoju čuvanu kućerinu, otići će na vikend u Srbiju... A ovi mali će ostati tu. Na vjetrometini. Ne traže oni ćirilicu. Pa ni ne koriste je. Neki je ni ne znaju čitati. Ali su stigmatizirani i bit će još više ugnjetavani zbog nekih usijanih glava...koji traže neku samo njima znanu pravdu.

Uh... Odužila sam. Ne znam zašto sam sve ovo baš Vama napisala. Imala sam potrebu nekome se izjadati...a Vi mi djelujete kao osoba koja će cijeniti anonimnost i neće iznevjeriti. Nadam se da sam u pravu.

Puno mi znači da netko školovan i inteligentan razumije o čemu pričam i pišem. Jer imam osjećaj da samo klinci reagiraju i tjeraju sve u krivom smjeru.
E, dragi Josipe... Mogu dodati cijelu knjigu...ali nema smisla... Neka bude ovako kako je. Hvala Vam još jednom. I hvala Vam na svemu što radite...a Google kaže da radite jako puno!"

Vukovarka