Pošto je ministar Željko Jovanović proglasio Crkvu srednjovjekovnom, tj. zaostalom i primitivnom, jednom riječju mračnjačkom, te pošto su većina medija prihvatili tu negativnu konotaciju, ja ću na primjeru filozofije pokušati predočiti činjenicu, da Srednji Vijek, naravno u pozadini sa grčkom filozofijom, predstavlja vrhunac i zlatno doba zapadne filozofije. U taj period ubrajam prije svega razdoblje od 12. do 15. stoljeća.

Ovdje ću se osvrnuti na srednjovjekovnu logiku i semantiku, a ostala područja filozofije ostvljam na stranu. Nauka koja se bavi Srednjim Vijekom zove se medijavistika, i ona je jako razvijena u Sjedinjenim Američkim Državama, u skandinavskim zemljama, te u Poljskoj, Italiji, Francuskoj, a u posljednjih par desetljeća i u Njemačkoj.

No koja su to pitanja, što su si postavljali ti skolastički filozofi-logičari? Pitanja su bila ovakva: Što čovjek razumije kad on razumije jednu rečenicu? Što je to što povezuje pojedine djelove rečenice u jedno sintaktičko jedinstvo? Što čovjek ontološki razumije pod onim, što označava jedna rečenica? Isto tako i pitanje: Što se zna u jednoj znanosti, koja je izražena u rečenicama? Peter Handke bi jednostavno ovako rekao: Imaš jednu rečenicu, pa sad je ti stavi između sebe i svijeta. Ali to baš nije tako jednostavno!

Skolastičari su vještom kombinacijom aristotelove silogistike i stoičke logike izjava (Aussagenlogik) stvorili jedan sistem argumentativnog zaključivanja, kojemu ni danas nema premca. Pod naslovom Argumentationstheorie (E.J. Bill Leiden – New York/Köln, 1993) izišla je knjiga od izdavača Klaus Jacobi u dva sveska, u kojima su autori iz cijeloga svijeta priložili svoje znanstvene radove na tu temu. Američki stručnjaci u raznim publikacijama naglašavaju, da je Katolička Crkva s time, što je europske ljude, što milom što silom, prisilila na logički način zaključivanja, stvorila idealne preduvjete za razvitak kasnijih prirodnoslovnih znanosti. To je uostalam naglasio i sam Goethe. Prirodni zakoni su svugdje prisutni, ali čovjek treba najprije znati logički zaključivati, da bi ih otkrio. To su upravo naglašavali i kasniji prirodnoznanstvenici (Galilei, Kepler etc.), bez obzira kakav odnos su imali inače prema Crkvi.

U tom kontekstu spominjem američkog filozofa i logičara W.v.O. Quine (+2000) koji je posebno istakao Petra Hispanusa (+1205), koji je bio liječnik, filozof-logičar, i ujedno Papa Ivan XXI. Hispanus je svojim djelom „Tractatus summulae logicales“ djelovao na generacije studenata, on je ujedno i izmislio one mnemotehničke izraze Barbara, Celarent, Darii... etc. za bolje i brže shvaćanje i učenje logičkih operacija. Nemoguće je dublje ulaziti u teorije rečenica i argumenata, zato su potrebni posebni radovi. Spominjem samo velike ličnosti, koji su bili velikani na tome području.

Engleski matematičar i logičar Bertrand Russel je bez ikakvog problema preuzeo mnoge termine iz skolastike i to sa svijesnim naglaskom, a isto tako i američki logičar Saul A. Kripke. Termini kao de re, de dicto, dictum de omni et nullo, intentio prima (predikati prvog stupnja), intentio secunda (predikati drugog stupnja) etc. Ludwig Wittgenstein, jedan posebni kapacitet 20. stoljeća, je imao kao uzor za svoja filozofsko-logička razmatranja jednog crkvenog „mračnjaka“: Augustina. Napominjem da je Wittgenstein bio agnostik, a Quine i Russel su bili ateisti.

Isto se treba naglasiti da su svi veliki logičari krajem 19. i u 20. stoljeću bili puni divljenja za srednjovjekovnu logiku: Jan Lukasiewicz, tvorac trovrijedne logike, Alfred Tarski, utemeljitelj semantičke teorije istine (njega je posebno cijenio Karl Popper), J. Bochenski i cijela Varšavska škola. Bernard Bolzano (+1848), za kojega je Husserl rekao da je uz Aristotela najveći logičar svijeta, stajao je u skolastičkoj tradiciji, a bio je i sam katolički svećenik.

Charles Sanders Peirce (+1914), američki matematičar i logičar (sin matematičara Benjamina Peirca), prvi iskonski utemeljitelj moderne semiotike je često u svojim semiotičkim spisima naglašavao: „Ja sam skotist.“ Duns Scotus (+1308) je između ostalog prvi anticipirao kalkul predikata moderne matematičke logike. To čak i posebno naglašava „Riječnik za logiku“ koji je izdao N.I. Kondakow u Sovjetskom Savezu (njemačko izdanje 1983), premda je taj riječnik potpuno marksistički obojen. Peirce naziva sve one, koji su dokrajčili skolastičku filozofiju doslovno „barbarima“. On je jasno predbacio Kantu, da bi on došao do posve drugih zaključaka, da je kojom srećom čitao Duns Scotusa ili Thomas von Erfurt-a. Ovako je Kant pao u još veće zamke nominalizma nego što je bio onaj, kojega je Kant tako genijalno razobličio. Peirce je dobro poznavao skolastiku, prevodio je i grčke filozofe, dobro je poznavao njemačku filozofiju, i to sve na orginalnim jezicima. Danas nema gotovo nijednog filozofskog autora, koji se u svojim publikacijama nebi pozivao na Peirca.

Neka se još spomene i ime Jan Pinborg (+1982), poznati filozof i medijavista iz Kopenhagena, koji je izdavao i komentirao mnoge srednjovjekovne logičko-semantičke traktate, te posebno finskog matematičara i logičara Uuno Saarnio (+1977), koji je sve njemu dostupne traktate matematički formalizirao, što je kasnije nastavio i njegov učenik H.W. Enders.

Da bi se ušlo u dubinu te skolastičke filozofije potrebno je mnogo truda, znoja i neprospavanih noći. Karl Prantl (+1888) je jedan tipičan primjer za ovaj izazov. On je u svojoj knjizi Geschichte der Logik im Abendlande na zadivljujući način prikupio iz svih europskih biblioteka literaturu iz skolastičke logike. Međutim, njegovi komentari o tome su potpuno promašeni. Njemu se današnji logičari podsmijavaju, te kažu za njega ono što je o njemu već i Peirce rekao, naime da je on znanstvenik koji sve zna, a ništa ne razumije. Takvih stvarno ima jako puno. Ono što Prantl prije svega nije razumio i nazivao glupostima bila je tzv. materijalna implikacija, tako nazvana od B. Russela. Radi se o jednom vrlo paradoksnom području, za kojeg ovdje prostor nije predviđen. U svakom slučaju, kako naglašava njemački filozof i logičar Heinrich Scholz, radi se kod materijalne implikacije o najvećem otkriću ljudskoga duha. Bez nje je nezamisliv napredak u matematici, a time i u tehnici. Ona je u povijesti čovječanstva bila tri puta otkrivena, i to neovisno jedno od drugoga. Prvi ju je otkrio stoički filozof Philon (oko 300 godina prije Krista), Demokritov učitelj. Zato neki tu implikaciju nazivaju i Philonska implikacija. Ona je tada i ušla u Euklidove aksiome, ali je u filozofiji potpuno zaboravljena. Skolastičari su je ponovno otkrili u 13. stoljeću te u svojim dugim i zamarnim razlaganjima pod ex impossibili sequitur quodlibet, verum sequitur a quolibet, donijeli ponovno na svijetlo. Ona je bila ponovno zaboravljena, te je bila po treći put otkrivena od matematičara 19. stoljeća: Ch.S. Peirce, B. Russel, koji joj je i dao konačno ime materijalna implikacija.

Spomenio bi još i de Morganove zakone, koje je otkrio engleski matematičar Augustus de Morgan (+1871) polovicom 19. stoljeća. Međutim, oni su bili već otkriveni krajem 13. stoljeća, tako da su ih William of Ockham, a i ostali njegovi suvremenici u 14. stoljeću upotrebljavali kao najnormalniju stvar. To stoji u svim modernim priručnicima logike pa je to čak navedeno i na njemačkoj wikipedii. Ti de Morganovi zakoni vrijede u svim Boolovim algebrama i teoriji množina, čiji je ekvivalent logika izjava (Aussagenlogik). Oni igraju ključnu ulogu u raznim kompjuterskim programima, te u kibernetici. Ne zaboravimo, to nam je dao Srednji Vijek!

Na kraju se mora naglasiti, da su svi ti mnogobrojni filozofi-logičari i smantičari u Srednjem Vijeku bili katolički redovnici i svećenici. Njima se s pravom i nepravom prebacuju mnoge stvari, ali oni su bili uvijek uzor intelektualnog i duhovnog napredka, potpuno u suprotnosti onome, što im se danas podmeće i što ministar Jovanović sa svojom izjavom narodu nameće. I svi hrvatski filozofi od Augustina Kažotića, Fausta Vrančića do Ruđera Boškovića su pisali takve logičko-semantičke traktate.

Katolička Crkva u Hrvata je također baštinica te veličanstvene kulture. Ona to mora uvijek naglašavati i na temelju toga i preuzimati vodeću ulogu u hrvatskom kulturnom životu. Ona si ne smije dozvoliti da joj kojekakve galamdžije sa svojim dijalektičkim prevrtanjima izbiju to blago iz ruku.

Ona si to ne smije dozvoliti!

Dr. Anto Krizic