Osvrt na knjigu: Miroslav Tuđman, Programiranje istine – Rasprava o preraspodjelama društvenih zaliha znanja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2012.

Knjiga Miroslava Tuđmana „Programiranje istine – Rasprava o preraspodjelama društvenih zaliha znanja“ je interdisciplinarna studija o odnošajima središta moći i malih naroda, koji se, u svijetu premreženu različitim interesima, bore za svoje univerzalno pravo na slobodu, samostojnost i opstojnost . Taj je odnos u povijesti nazočan još od postanka državnih tvorba, nu Tuđman se ne bavi filozofijom povijesti tih odnošaja, nego se uvodnim dijelom usredotočuje na verifikaciju znanja u razdoblju nakon pojave informacijskih znanosti, što u stvarnom vremenskom tijeku pokriva razdoblje druge polovice 20. stoljeća. Na oprimjerenoj razini on u svoj teorijski sklop umeće hrvatsko pitanje, kojim su nositelji hrvatske državotvorne  ideje nastojali riješiti problem nacionalne slobode, čiji je nedostatak u komunističkoj Jugoslaviji doveo hrvatski narod na rub samoga opstanka, a individualne slobode pojedinaca zatočio u robijašnice ili u manje lošem obliku, unutar kućnih izolacija. Vrijednost znanju davale su službene institucije dok je alternativna istina mogla egzistirati tek na rubovima društva.

Povremene erupcije toga „rubnog“, odnosno izvaninstitucionalnoga znanja uglavnom su završavale na sudskim procesima, a njihovi protagonisti likvidirani iz javnoga, a neki i iz stvarnoga života. Rušenjem Berlinskoga zida 1989. preko noći je srušena i polustoljetna kuća stjecanoga „službeno“ znanja, koje se temeljilo uglavnom na postulatima moći, literarno poznata još iz glasovitih Orwelovih romana. Nu urušavanjem tih dotad službenih istina, nisu iz javnoga života preko noći nestali nositelji bivših jugokomunističkih znanja. Dapače, oni su u potrazi za novim središtima moći ubrzo pronašli nove gospodare, a raniju komunističku dogmatiku nadomjestili su novim frazama o slobodnom tržištu te slobodnom protoku ljudi, roba, usluga i kapitala, dok su državnopravni ustroj izvojštene hrvatske nacionalne slobode nastojali ponovno uklopiti u tzv. balkanski tor naroda. Upravo se iz te sive mase nekadašnjih moćnika u sklopu informacijskoga rata novače postrojbe medijskih fanatika i različitih civilnih aktivista, koji sad s rubne, alternativne društvene razine nastoje institucijama hrvatske države nametnuti „svoja“ viđenja istine.

Govoreći o tehnikama medijske manipulacije prof. Tuđman se ne zadržava samo na teorijskoj razradbi, nego na hrvatskim primjerima razjašnjava stvaranje i plasiranje dezinformacija u javnost te njihove posljedice. U tom postupku, bez obzira na oblikovanje, koje se sastoji od istrgnutih dijelova, stavljenih u novi kontekst ili je pak riječ o viševrsnoj krivotvorini, dezinformacija po svojim posljedcima dobiva status istinitosti. Na primjeru konstrukta o navodnu antisemitizmu predsjednika Franje Tuđmana, prof. Miroslav Tuđman navodi primjer tzv. semantičke inverzije, uporabljene kako bi se stigmatiziralo alternativnu definiciju zbilje, suprotnu tadašnjoj službenoj jugoslavenskoj definiciji, koja je za samo nekoliko mjeseci kasnije odbačena u povijesnu ropotarnicu.

Premda je dezinformacijski stigmatizam izrađen kao posebno oružje za diskreditiranje hrvatskoga nacionalnog pokreta i njegova glavnog predstavnika unutar bivše jugoslavenske države, on je i nakon raspada SFRJ, zahvaljujući domaćem tzv. kompradorskom sloju ljudi, poprimio široke međunarodne razmjere, samo ovaj put za potrebe novih legitimatora svjetske zbilje, koji su na račun hrvatske državnosti pokušavali očuvati stečene ili pak steći nove probitke.

Kad je pak riječ o postuliranju nedogađaja kao zbilje za najbolji primjer dezinformacije odabran je sastanak predsjednika Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, na kojem je navodno između Srbije i Hrvatske dogovorena podjela Bosne. Tuđman je podsjetio na prvobitno plasiranje te dezinformacije, koja je trebala poslužiti JNA, toj vojsci bez države, da diskreditiranjem hrvatskih nacionalista ponovno uspostavi stanje, koje joj je jamčio polustoljetni totalitarni jugoslavenski komunistički sustav. Naravno, poslužila je i kao opravdanje za vojne operacije protiv Hrvata, koji navodnom podjelom Bosne ruše Jugoslaviju. Kasnije je ova dezinformacija poslužila i muslimanskoj politici da na račun hercegbosanskih Hrvata prošire svoj nadzor, pravdajući to obranom od hrvatske agresije. Dezinformacijom su se poslužile i oporbene stranke u Hrvatskoj, nastojeći preoteti vlast HDZ-u, a skupina hdzovih nezadovoljnika iskoristila ju je i u pokušaju da izvede 1994. državni udar, rušenjem predsjednika Tuđmana. Krivokletničkim svjedočenjem Stjepana Mesića u Haagu postala je i sastavnim dijelom optužnice Hrvatskoj za navodnu agresiju na BiH. Za postuliranje krivotvorine s manipuliranjem izvora podataka auktor se poslužio tvrdnjom Radovana Karadžića u Haagu kako rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije htjela. I ovdje su činjenično razjašnjene povijesne datosti te optuženikova manipulacija događajima.

Optužbe da je hrvatska osloboditeljska vojnoredarstvena operacija Oluja bila etničko čišćenje prof. Tuđman je uvrstio kao primjere tzv. semantičke disperzije. Osim što su svi srpski političari, uključivši i oporbene, inzistirali na "Oluji" kao etničkom čišćenju Srba, manipulativni dio posla za potrebe haaške optužbe izradili su pripadnici Hrvatskoga helsinškoga odbora, izmišljajući ubojstva, žrtve i spaljene kuće, što je na sudu u Haagu morao priznati i svojedobni predsjednik te udruge Žarko Puhovski. On je tada potvrdio kako su za krivotvorbu zbilje za potrebe svojih naručitelja dobivali i pozamašne svote novca. Kao najizrazitiji primjer poništavanja apsolutnoga događaja prof. Tuđman je naveo primjer optužbi da je Vukovar pao zbog navodne izdaje Zagreba. Nu dokumentarno podatsrijevši činjenice kako je iza ove krivotvorine stajala Kontraobavještajana služba JNA, odnosno KOS, danas se s razlogom valja upitati kako to da je prošle godine istovjetna krivotvorina plasirana preko HRT-a.

Je li i u ovom slučaju samo riječ o programu kojeg izvodi kompradosrka skupina za potrebe novih kolonijalnih moćnika ili je pak riječ o prežitcima KOS-ove ustrojbe, koja se ponovno pokušava nametnuti kao legitimator zbilje? U završnom poglavlju obrađena su suvremena konstrukcijska pravila dezinformacijske paradigme, u kojima se raščlanjuje kako uporaba „mekane moći“ ima prednost nad „tvrdom silom“, a javna diplomacija nad vojskom. U takvoj paradigmi informacija postaje jedan od ključnih instrumenta nacionalne moći.

Knjiga prof. Tuđmana nije samo priručnik za studente informacijskih znanosti, nego i pravodobno pristiglo pomagalo svima koji žele razumjeti razbuktalu borbu za definiranjem sadašnje zbilje.

Mate Kovačević