Za ovo doba godine vani je prelijepo vrijeme. Kao da je proljeće. A svi znamo da nije. Stvari potpuno drukčije stoje.

Morao sam ovako početi tekst dok razmišljam o politici na ovim našim stranama. Ne mislim samo na na izabrana nam, ili već kako, predstavnike, nego i na mnogo drugih, ponajviše na one iz sjene. To su pravi igrači, oni vedre i oblače, stalno to govorim i ne znam dokle ću još.

Po nekim potezima izgleda da se u BiH, Herceg Bosni, sprema neko proljeće. Ne dao Bog da bude imalo krvavo kao što su krvava ova arapska proljeća. Bilo je toga dosta kroz 4 godine nepotrebnog i nametnutog rata. Ali, tko zna. Oni su na potezu. Kažu da će okvir ostati isti, samo će ispremiješati figurice, neke čak i ukloniti. Ne bih pogađao je li to u stvarnosti ili samo figurativno. Uglavnom, »cimaju« Dodiga u tzv. Republici Srpskoj. Raznorazni ustali na njega. Njihovi poznavatelji vrte glavom. Odjedanput se pojavila i gospodarska kriza. Proljeće se smiješi. U Herceg Bosni, koje nema a tako je ima, prijete prosvjedima u školama. Vele sindikati da drugo polugodište u školama ne će početi. Puk se nešto ne sjeća da su tako prijetili dok je u županijama stvaran ogroman dug. Netko je već u tome prepoznao proljetne zrake. Pa uspostavljanje nelegalne vlade u tzv. Federaciji. Ni sud tada nije mogao pomoći. Redatelji su bili jači. A što tek reći o vehabiji Mevlidu Jašareviću? Pucao je »satak« iz kalašnjikova po američkom veleposlanstvu u Sarajevu i kad je igra bila gotova otpremljen je u bolnicu. Jadni amerikanci, tako slabo čuvaju svoja veleposlanstva. I u svemu tome uhitili su Bosanca, tako rekoše, Adisa Medunjanina i proglasili ga jednim od najopasnijih terorista današnjice. Zauzima 9. mjesto na rang listi, ali ne će imati prilike pokazati što zna jer su ga otpremili na doživotnu tamnicu. I dokle ovako? Valjda dok ne preustroje tzv. veći entitet Federaciju na proljeće, ono kalendarsko. Tako su najavili. Ali ne treba se radovati. Trećeg entiteta ne će biti, tako je rekao neki Patrick Moon, obnašatelj dužnosti američkog veleposlanika u Sarajevu. Nije on kriv. Naredilo.

Kardinal Vinko Puljić i nadalje gleda što je ostalo od negdanjeg jedinog naroda u BiH, onoga hrvatskog. Malo i svakim danom neki žele da to bude još manje. Pa tako za predložena rješenja u preustroju tzv. Federacije BiH kardinal kaže da su nebulozna. Ne uvažavaju pravdu, idu za namislima igrača iz sjene. Ipak, i to se može promijeniti ako budemo složni, mišljenja je kardinal. Nema se tu što posebno nadodati. Sve je jasno, a do nas je hoćemo li svoju brigu nastojati prebaciti na nekoga drugoga ili sami zavrnuti rukave.

Eh, da smo Britanci ne bismo mi ovako u rukavicama s našim protivnicima. Prelomili bismo to jednostavno preko koljena. Nema veze što možda nismo u pravu. Upravo čitam kako njihov ministar vanjskih poslova kaže da je Velika (zamislite velika) Britanija spremna boriti se za Falklande. To su, znate, oni otoci što su tamo kraj Argentine i nose ime Malvini. Ali Britancima nisu daleki unatoč tisućama kilometara, dok bi Argentini u susjedstvu trebali biti. Zanimljiv osjećaj za pravdu ovih Britanaca. Da još malo pokažu svoju odlučnost, njihovi sunarodnjaci što se nekada naseliše u Sjevernu Irsku počeše žestoko prosvjedovati. Gradsko vijeće u Belfastu odlučilo da se zastava velike Britanije ne vijori svakodnevno na njihovoj zgradi, nego samo u vrijeme blagdana. Britanci to nisu spremni trpjeti. Kad su već komad ozemlja odvojili od matice Irske i nazvali ga Sjevernim, zbog čega bi trpjeli da to ne okrune i svojom zastavom? Tako je to kad uvijek želiš biti u većini, a nikada u manjini. Zaboravimo ovdje onu traljavu priču o britanskoj demokraciji. Ma, imperijalizam i demokracija nikada nisu bili jedno te isto.

Bashar al-Assad odlučio je suprotstaviti se svojevoljnom tumačenju demokracije. Broje se već godine otkada je to počeo, ali ovih dana sve još jedanput podcrta. U tom podcrtavanju pomogli su mu zacijelo i ruski ratni brodovi. Njih 16-ak doplovilo je u sirijske vode. Analitičari rekoše da je brana brana kopnenoj invaziji zapadnih sila. Al-Assad, naime, još nije pao, a trebao je. Trpe rokovi izgradnje novoga svjetskog poretka. On im se naruga pa ih upita otkada se to provode revolucije bez dobro poznatih vođa i bez intelektualaca koji su stvorili ideju iza koje su drugi spremni stati? Nema odgovora osim da on mora otići. Pa da barem kažu da se zemlja treba demokratizirati. Dotle je kršćana u Siriji, kao i u Egiptu i svim drugim zemljama pogođenim »proljećem«, sve manje. A Al-Qaede je zapravo sve više. Slučajno? Tako je i u BiH. Proljeće kuca na vrata, hoće li nas biti još manje? Sprema li se neki novi Jašarević, samo još ozbiljniji? Oprostite, nešto mi je hladno oko srca. Možda će nas o svemu izvijestiti hrvatski tv kanal koji nikako da se iskopa. Upućeni kažu da ni to kopanje nije posve čisto. Ako se zna što se hoće, zbog čega se ne razvijaju postojeći mediji na hrvatskom jeziku? Treba stvarati program, a kada dođe digitalizacija netko će drugi, a ne medijske kuće, otpraviti taj program kamo želimo. I sada je puno toga moguće. Zbog toga se treba okaniti kukanja i rada u prazno.

Kad bismo u svojim redovima imali don Ivana Grubišića, možda bi nam svima bilo lakše. Izvijestiše neki, koji lako pucaju po Crkvi, da je doživio diplomatski uzlet. Pozvalo ga na molitveni doručak kod Obame. I nahvališe ga tako da je vjerojatno i njemu bilo nelagodno, iako o tome ništa ne pišu. Ne smeta ih njegov politički angažman. Kod drugih crkvenih ljudi to ih, pak, i te kako smeta. Jedan je don Ivan. Nesmiljeno gazi naprijed pa makar mu njegovi skinuli ono »don«. Možda bi mu i učinili uslugu, možda ga to previše svrbi, tko zna. Bilo kako bilo ne bi smio služiti kao trojanski konj ako drži do demokracije, kako kaže. Slično postupa i trenutni hrvatski ministar branitelja Predrag Matić Fred. Uhvatio za gušu hrvatske branitelje s onu stranu granice pa bi i s ove. Puna mu usta legalnosti i moralnosti. Pritom ne odgovara, ili ja to nisam zamijetio, na kritike svojih Vukovaraca. A oni rekoše da je bio pobjegao iz Vukovara kada se trebalo boriti, da je bježao s crte kada su ga izvukli iz vukovarskog podruma kamo se bio sklonio, da je u logoru... Ne znam što je istina, volio bih čuti i njegovu stranu, ali on, kažem, o svemu uporno šuti. Valjda ima previše posla pa ni ovakve stvari ne mogu doći na red. Ali je zbog toga na red došao PTSP. Reče da je od njega ozdravio. Liječnička struka se čudi, ali on tvrdi. Može savjetovati predsjednika države, a mogao je i bolestan. Koja je razlika?

Nema nam druge nego nastaviti osluškivati bilo novih vremena. Dok gazimo prema tzv. Europi, znamo li tko smo i što smo? Vremena ne opraštaju, ona taru, pa bila i proljetna.

Miljenko Stojić