Petar Vidov na jednom od portala piše između ostaloga: "LJUDI se neće uvrijediti kada netko napiše knjigu o nacistima i strahotama koncentracijskih logora, ali iz nekog se razloga jako uvrijede kad saznaju da je Vatikan stajao iza većine stvari (ako ne iza svega) što je Hitler radio".

Priključen nizu progonitelja novinarke Karoline Vidović Krišto, a otvoreni je progonitelj u svom članku 86 posto katolika. Ne treba braniti Karolinu Vidović Krišto, jer nju su obranili kriteriji HRT-a sa svojim stavom!

Kad se pročita i vidi članak Petra Vidova, onda ne zna čovjek, bi li nasmijao ili žalio hrvatsko novinarstvo, pogotovo kad vidi novinare koji nisu baš tako neiskusni u medijskom prostoru, a nakana im je tobože nešto mudro kazati.  Citat: "Rim je preko svojih agenata sistematski uklanjao dokaze o onome što su činili i što i dalje čine - zbog čega danas mnoge škole uopće ne uče djecu o inkviziciji ili pokolju milijuna ljudi kroz stoljeća. Zastrašujuća je stvar što ovo nisu samo priče iz Srednjeg vijeka već se nastavljaju i u 20. stoljeću".

Taj citat je temeljno neznanje satkan na generaliziranju i jeziku mržnje. Pravo stanje Vidov je mogao saznati, naravno da je želio tražiti informacije od iskusnih vatikanista, poput Beškera, Tomaševića ili nekih drugih koji žive u Hrvatskoj.

Paušalni govor svođen na obračune dnevne politike, neozbiljno je novinarstvo i čovjeka vodi u stranputicu. Vidova optužba je vrlo teška, i, da bi se o njoj uopće moglo go­voriti, potrebno je najprije u­tvrditi materijalne činjenice.

»Mit brennender Sorge« pisana na njemačkom protiv nacizma

Diplomatski arhiv jednog pape otvara se pedeset go­dina po njegovoj smrti. U konkretnom slu­čaju, Petre Vidov, još 1934. pod vodstvom pape Pia XI, Crkva je soudila os­novni tekst rasističke zablude, knjigu Alfreda Rosenberga »Mit XX stoljeća«. Isti Papa Pio XI. osudio je 1936. teoriju i praksu nacizma enciklikom »Mit brennender Sorge«, pisano njemačkim jezikom upra­vo zato da bi bilo sasvim ja­sno kome je zapravo namije­njena. Pod Pijem XII. te su dvije ­osude neprekidno trajale.

Već 1934. u vri­jeme »čistke Roehm«, Crkva u Njemačkoj imala je mučenika izrešetanog nacističkim meci­ma: doktora Ericha Klausenera, šefa Katoličke Akcije u Berlinu, kojega su ubili u njegovu uredu. Već 1940, dok pro­gonstvo Židova još nije bilo doseglo najgoru fazu, mnogi katolički svećenici bili su deportirani u logore Mauthausen i Dachau, u kojima su i umrli. Od nacija negermanskog po­drijetla nisu samo Židovi bili osuđeni na konačno istreblje­nje, nego je to isto bilo planirano i za Poljake, jedan od najvjernijih katoličkih naroda. Profesor Martin Broszat, s Instituta za suvremenu historiju u Münchenu, izjavio je na procesu protiv nacističkih zločinaca iz Au­schwitza u Frankfurtu: »Projekt potpunog uništenja svega što je poljsko i istodobne germanske kolonizacije poljskog teritorija na­stao je u jesen 1939, to jest u vrijeme nacističkog napada na Poljsku. Prvi koji su podnijeli učinke toga programa bili su intelektualci i osobito poljska katolička hijerarhija. God. 1941, kad je već bio u toku rat sa So­vjetskim Savezom, trećina poljskih svećenika bila je već u­bijena. Druga trećina bila je upućena u koncentracijske logore, a najveći dio preostalih prešao je u ilegalnost. Na kon­cu rata, 1945, preživjelih poljskih svećenika bilo je vrlo ma­1o, i u Poljskoj nije postojala nikakva crkvena organizacija. Ali program nacističkog unište­nja nije bio ograničen samo na kler i intelektualce: i poljski seljaci osobito su iskusili sustavno uništavanje.«

U međuvre­menu nacisti su uništavali katolička obilježja i slike te bacali raspela u kan­te za smeće.

Hitler je kanio uhititi Papu

Osim svega toga, Hitler je kanio deportirati Papu i uki­nuti Papinstvo. Plan za depor­taciju Pape u samostan, u Wartburgu ili Lichtensteinu izradio je po Hitlerovom nalo­gu Reichsleiter Martin Bor­mann pod šifrom »Operacija Pontifeks«. O tome su obja­vljena svjedočanstva Rudolfa Rahna, bivšega njemačkog ambasadora pri Kvirinalu, Eugena Dolmanna, bivšeg Standartenführera SS, i Alberta von Kas­sela, bivšeg tajnika njemačke ambasade pri Vatikanu. Nalog za izvršenje »Operacije Pontifeks« stigao je maršalu Kessel­ringu, vrhovnom zapovjedniku njemačkih snaga u Italiji, ne­koliko sati poslije pada Mussolinija, 26. srpnja 1943. Prema izjavi inženjera G. B. Montinija, de­portaciju Pija XII. spriječio je ondašnji prosekretar u vatikanskom Dr­žavnom tajništvu, intervenci­jom kod njemačkog ambasado­ra pri Vatikanu Ernesta von Weizsäckera. Egidio Va­gnozzi koji je bio apostolski dele­gat u Sjedinjenim Državama, a 1943. službenik u spomenutom Državnom tajništvu, izjavio je: »Govorim iz osobnog iskustva. Vatikan je bio dobio vjerodostojne infor­macije o tome da Hitler kani ukinuti Papinstvo.“

Tar­dini, onda državni prosekretar, rekao je svojim suradnicima, neka drže spre­mne kovčege s najpotrebnijim stvarima, jer mogu biti de­portirani svaki čas. Bilo je to pred Uskrs 1943.

Uzroci takva stava na­cizma prema Crkvi nisu bili sa­mo ideološki, nego su bili iza­zvani i praktičkim akcijama Vatikana i crkvene hijerarhije uopće protiv nacizma i njego­ve prakse. Kad je u Njemač­koj počelo izvođenje »Opera­cije Gnadentod«, to jest sustavno ubijanje svih duševno ili fizički defektnih Nijemaca (a pod taj zajednički nazivnik strpani su i mnogi potpuno zdravi Židovi), ustali su protiv toga njemački katolički bisku­pi, a najviše Clemens August von Galen, biskup i poslije kar­dinal od Münstera (onaj »Lav od Münstera« za kojega je Hi­tler još u svojim zadnjim da­nima u bunkeru Reichskancelarije vikao da mu je žao što ga nije dao zadaviti dok je mo­gao). Protest biskupâ razbje­snio je »borce« Reicha, i u li­pnju 1941. Hitler je, na prije­dlog Himmlera i Heidricha, od­lučio deportirati ih sve zaje­dno, i dao je izraditi za njih deportacijski popis.

Deporta­ciju biskupâ, a istovremeno i nastavak »Operacije Gnaden­tod«, spriječio je biskup Wien­ken, uz von Galena i  Hilfricha prvi na depor­tacijskom popisu, diplomatskom akcijom koje je pojedinosti Hans Hefelmann odbio iznijeti.

Što se pak tiče Židova, već 1938., odmah nakon proglaše­nja rasističkih zakona u Itali­ji i formiranja odbora za po­moć progonjenima, mnogi ka­tolički svećenici počeli su ak­tivno pomagati a poslije i s­krivati Židove. Doktor Canto­ni, predstavnik židovskih opći­na u Italiji za vrijeme rata, izjavio je u Rimu: »Crkva je dala nama Ži­dovima dokaz da je spasila sve ljude koje je mogla spasiti.«

Prema izvještajima njemačkih diplomata, obustava deportacije slovačkih Židova, u ljetu 1943, ima se zahvaliti pri­tisku Vatikana, s rezultatom da je barem četvrtina slovačkih Židova preživjela.

Tu je samo nekoliko činjenica, koje bi Petar Vidov mogao znati da je nekoga pitao ili koju knjigu pročitao, a ne grubo kršio novinarsku etiku i svojim neznanjem ili namjerom širio govor mržnje!

Vlado Čutura