Srpska diplomacija uz snažnu rusku potporu pokušava zaokružiti hrvatski prostor na sjeveru i sjeverozapadu te tako izolirati američkoga saveznika, koji prostorno spaja srednju Europu s Mediteranom

Hrvatska se zbog Ine potrudila narušiti iznimno dobre odnose sa susjednom Madžarskom. Zategnuti odnosi sa Slovenijom imaju dublje značenje, nu ne treba zaboraviti kako su i odnošaji s Ljubljanom dodatno pogoršani početkom prošle godine, kad se vlada uplela u spor oko duga Ljubljanske banke.

Hrvatsko diplomatsko nesnalaženje otvorilo je prostor srpskoj diplomaciji, koja uz snažnu rusku potporu pokušava zaokružiti hrvatski prostor na sjeveru i sjeverozapadu te tako izolirati američkoga saveznika, koji prostorno povezuje zemlje srednje Europe s Mediteranom. Tako su već sada tješnje uspostavljeni odnosi Beograda i Ljubljane te Ljubljane i Budimpešte, što je pogodovalo i dogovorom oko izgradnje ruskoga plinovoda iz Srbije preko Madžarske pa sve do Slovenije.

Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić već najavljuju „povijesnu pomirbu“ i uzajamne isprike Srbije i Madžarske za zločine tijekom Drugog svjetskog rata, a tvrdi i da se kao posrednik ponudio u rješavanju spora između Makedonije i Grčke. Predsjednik srbijanske vlade Ivica Dačić podsjeća na svoja diplomatska putovanja u Sloveniju i BiH te Nikolićeva u Makedoniju, Madžarsku i Grčku, dok Vuk Jeremić kao predsjednik Opće skupštine UN-a najavljuje za 10. travnja raspravu na Glavnoj skupštinio učincima rada Haaškoga suda . Iza najavljene rasprave skriva se tek novi pokušaj suđenja Republici Hrvatskoj, zato što je napustila SFRJ te vlastitim snagama oslobodila svoja okupirana područja, što su ih tijekom agresije na Hrvatsku zaposjele srpske i jugoslavenske snage.

Da je tomu tako svjedoče i upravo pristigli drski zahtjevi srbijanskoga tužiteljstva s optužbama protiv bivših hrvatskih dužnosnika Vladimira Šeksa, Ivana Vekića i Tomislava Merčepa, dok istodobno u srbijanskom zatvoru trune hrvatski branitelj Veljko Marić, osuđen na montiranom procesu u Beogradu, kakvi se nisu viđali još od vremena komunističke Jugoslavije. Srbijansku diplomatsku misiju sustavno prate i komentari srbijanskih dužnosnika kako je ključni problem u njihovu susjedstvu Republika Hrvatska, koja, kako Nikolić kaže, zbog ulaska u Europsku uniju sa Srbijom održava napete odnose. Dačić pak konstatira kako postoje napetosti, ali i smatra kako bi međusobni led treba topiti. Zajedničko svoj trojici srbijanskih dužnosnika jest stajalište prema oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, što je očito poremetilo već razgranatu novu srbijansku strategiju o ponovnom preuzimanju glavne uloge na tzv. zapadnom Balkanu.

Hrvatska nema nikakva razloga održavati posebne odnošaje sa Srbijom, dapače, i u razdoblju najsrdačnijih odnošaja s tom zemljom, uvijek bi trebala gledati isključivo zaštitu vlastitih nacionalnih probitaka, što Srbija odbija već na načelnoj razini, jer u toj zemlji nije riješeno pitanje položaja hrvatske nacionalne manjine.

Jednako tako srpska strana nije vratila opljačkano umjetničko i kulturno blago tijekom zadnje agresije na Hrvatsku, a pitanje ratnih šteta nikad još nije bilo ni stavljeno na dnevni red međusobnih pregovora. Otvaranje pitanja čekaju i problemi povrata vlasništva nad nekretninama, koje je najobičnijom poratnom pljačkom oduzeta pripadnicima hrvatskog naroda na područjima, koja su nekad pripadala Hrvatskoj, a danas ih nadzire Srbija. Uostalom ne održava li napete odnose s Hrvatskom upravo srpska javnost, politika i ulica?

Nisu li nakon oslobađajućih presuda hrvatskim generalima u Haagu organizirane po Srbiji demonstracije i prosvjedi na kojima je, uz američku, paljena i hrvatska zastava, čime je jasno poslana poruka kakav je odnos Srbije prema hrvatskoj državi. Nu premda Beograd na diplomatskoj razini pokušava kompromitirati hrvatsku politiku, ipak se može iz diplomatskih pohoda lako zaključiti kako je Nikoliću i Dačićevoj vladi ponajmanje stalo do dobrih odnosa s Hrvatskom. Iza cijele kampanje skriva se dobro poznata velikosrpska politika, koja u zadnji trenutak pokušava ostvariti ono što joj nije pošlo za rukom realizirati tijekom agresije na Hrvatsku, a što potvrđuje i s njima dobro usklađena kampanja političara srpske manjine u Hrvatskoj. Nisu li njihove ocjene oslobođenja zaposjednutih hrvatskih područja istovjetne Nikolićevim optužbama Oluje, kao i Jeremićevu pokušaju da na Glavnoj skupštini UN-a ponovno sudi Hrvatskoj?

U ovom trenutku Hrvatskoj su najmanje važni odnosi sa Srbijom pa se i hrvatska politika zasad prema tom pitanju racionalno odnosi. Nu za razliku od odnosa prema Srbiji, hrvatska bi diplomacija trebalo raditi puno više na prioritetnim pitanjima, koja su sada ponajviše vezana za ulazak u Europsku uniju i ratifikaciju sporazuma o tom ulasku u nacionalnim parlamentima zemalja koje bi do 1. srpnja trebale omogućiti taj ulazak.

Zato je upravo sad vrijeme da i hrvatska diplomacija krene u akciju. Najprije prema Sloveniji!

Mate Kovačević