Kažu da nije korektno govoriti o knjizi koju nisi čitao, glazbi koju nisi slušao ili filmu koji nisi gledao. Ja se s tim stavom u potpunosti slažem. Ali kako svako pravilo ima iznimaka, ovu ću kolumnu posvetiti upravo takvom jednom filmu. I nadam se da pri tome neću dovesti u pitanje vlastitu korektnost, to jest poštivanje pravila da nije uputno govoriti ni pisati o filmu koji prethodno nisi pogledao.

Naime, neću se baviti filmom samim nego znakovitom medijskom popularnošću tog filma prije no što je stigao u kina. Zanimljiv je to fenomen u hrvatskoj kulturi, neka su djela preko svake mjere hvaljena i prije no što ih je itko pročitao, poslušao ili pogledao, dok su neka druga opet unaprijed prokazana kao bezvrijedna, štoviše i štetna. Na sreću ili na žalost, mediji ostala djela, a to je velika većina kulturne produkcije, jednostavno prešućuje.

Čitatelji upućeniji u kulturna zbivanja nesumnjivo već predmnijevaju da namjeravam govoriti o medijskoj pompi kojom je popraćen Brešanov novi film ''Svećenikova djeca'' i prije no što je premijerno prikazan. Otvorim televiziju, kad tamo Brešan o svom novom filmu; upalim radio, kad u eteru Brešan, otvorim novine, znate već! Iz dana u dan, u rubrikama za kulturu i rubrikama za nekulturu, u Dnevniku, u Vijestima iz kulture, u Hrvatskoj uživo i Hrvatskoj umrtvo, svugdje! Šuškalo se svojedobno da velečasni Sudac posjeduje sposobnost bilokacije, Brešan je pak ovih dana neskromno demonstrira. Oko njega voditeljice šećeravih usta, sve od puste hvale njegova novog filma. Te dobar je, te komičan je, u drugom dijelu čak pomalo i tragičan, te oborit će sve rekorde gledanosti, te kako će Crkva reagirati, te baš je pogođen trenutak kad se Crkva buni zbog zdravstvenog odgoja u školama, te to bi moglo uzburkati konzervativne duhove i povećati gledanost filma, te ovo, te ono.

Crkva vjerojatno neće nikako reagirati, ima važnijeg posla od bavljenja hrvatskim filmom. To je, kako stvari stoje, unaprijed uzaludan posao i izgubljeno vrijeme. U toj umjetnosti toliko smo ''uspješni'' da je i susjedna BiH za nas filmska velesila. Tu ni Brešanov film vjerojatno neće stvari promijeniti na gore. Međutim, žalibože državnog novca za filmske projekte u više puta dokazano temeljito neuspješnoj kinematografiji. Taj se novac mogao, recimo, usmjeriti na poticanje nataliteta u zemlji koja sve više postaje zemlja starih ljudi. Naime, koliko se može shvatiti iz najava Brešanovog novog filma u njemu se obrađuje ozbiljna tema, tema demografskog nazadovanja Hrvatske. Navodno je ta ozbiljna tema obrađena na silno duhovit način. Svećenik sa svojim lokalnim jatacima buši kondome koji se prodaju u mjesnom kiosku kako bi popravio demografsku sliku otoka. Koliko god da je film možda dobar, zanimljiv, čak i umjetnički vrijedan, ja bih nekako više volio da ljudi, kojima ne treba prodavati probušene kondome da bi imali djecu, dobiju neku potporu od države kako bi djeci priuštili ljepše i ugodnije djetinjstvo, a da se Brešan sa svojim, kako svi tvrde, neupitnim talentom ogleda na tržištu. Jer, vjerujte mi, i bez ''Svećenikove djece'' budućnost nam ne bi bila puno lošija, a bez djece budućnosti jednostavno nemamo.

Toliko o filmu koji nisam gledao. Međutim, muka mi je od ''filma'' koji svakodnevno gledam oko ovakvih filmova, muka mi je od medijske mašinerije koja harači hrvatskom kulturom i oblikuje ju na svoju sliku i priliku. A glavna značajka tako oblikovane kulture jest uvjerenje da će više biti svjetska i u svijetu priznata što manje bude hrvatska. Ili barem ako ono hrvatsko u njoj bude što negativnije konotirano. Ne znam, možda su u pravu svi ti veleumovi iz EPH-a, HTV-a, Ministarstva kulture i sličnih ustanova, no ja sam, koliko se sjećam, uživao u Dostojevskom upravo zbog onog ruskog u njegovim djelima, koje na čudesan način prerasta u općeljudsko, Dickensa upravo zbog onog engleskog u njegovim djelima, koje na čudesan način prerasta u općeljudsko, itd.

Ali to sam samo ja. Hercegovac. Pa se valjda moje mišljenje i ne računa kada je hrvatska kultura u pitanju.

Damir Pešorda