Nakon imenovanja na prijedlog HBK-a Marijane Petir za članicu Odbora za ljudska prava pri Hrvatskome saboru, mediji i pojedini sabornici koristili su terminologiju koja je poznata fašističkim, nacističkim, komunističkim i drugim totalitarističkim društvima. Petir, koja je predstavljala cijeli jedan svoj saborski mandat Hrvatski sabor u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, rado se odazvala na ovaj razgovor.

>>Marijana Petir: Neprihvatljive komunističke metode i danas se primjenjuju u Hrvatskoj

- Na Vaše imenovanje u saborski Odbor za ljudska prava pojedini dnevni listovi, portali pa i nacionalna televizija imali su naslov: »Homofob desetljeća« Marijana Petir postaje član Odbora za ljudska prava! Sramotno - Nije neslana šala! »Homofob desetljeća« u Odboru za ljudska prava. Apsurdan prijedlog - Marijana Petir branit će ljudska prava u saborskom odboru. Više Vam je medijskog prostora posvećeno nego bilo kojem agresoru ili nekome tko je počinio zločin prema Hrvatskoj u Domovinskom ratu. Kako to komentirate?

PETIR: Riječ je o eklatantnom govoru mržnje, o kršenju međunarodnih konvencija i hrvatskih zakona, o napadu na ljudsko dostojanstvo, o progonu neistomišljenika, o političkom obračunu najgore vrste. To mogu posvjedočiti i kao osoba koja je predstavljala cijeli mandat Hrvatski sabor u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe - najvišoj međunarodnoj instituciji za zaštitu ljudskih prava. No, opet, rekla bih, kad vidim tko me napada, da je ovakav govor očekivan. Takvo ponašanje demonstriraju upravo oni koji se u javnosti deklariraju kao veliki zaštitnici ljudskih prava, ali u praksi pokazuju da su ljudska prava za njih bagatelna roba i da su u stanju napraviti vrlo jasnu razdiobu na one koji trebaju imati ljudska prava i na one koji ih uopće ne trebaju imati. Zbog javnosti je dobro da su se oni u potpunosti raskrinkali i pokazali da nemaju ništa zajedničko niti sa mnom niti s većinom građana Hrvatske. Oni koji me napadaju radili su u studentskim danima za Udbu, mijenjali su po potrebi vjeru i nacionalnost da bi politički napredovali, osporavali su legitimitet Domovinskog rata, progonili hrvatske generale, omalovažavali silovane žene u ratu, imenovali ljude s kaznenim prijavama na najviše dužnosti. Njihovi putovi nisu moji putovi.

Vlasništvo medija je strateško pitanje

- Spominjete one koji su mijenjali »kapute«, tj. nacionalnu i vjersku pripadnost, suradnike tajnih služba koje su progonile Hrvate. Koliko su i na koji način povezani s medijima?

PETIR: Pitanje vlasništva medija pitanje je nacionalne sigurnosti. Niti jednoj državi ne bi smjelo biti svejedno čiji se interes krije iza kreiranja javnog mijenja. I dok države koje se navode kao primjer demokracije u svijetu imaju zakonom pa čak i ustavom vrlo jasno regulirano pitanje vlasništva medija, mi smo svoje medije prodali (osim HRT-a) i uopće ne znamo tko su im stvarni vlasnici.

No, ono što znamo i što vidimo jest to da postoje mediji koji sve što je hrvatsko i kršćansko proglašavaju nazadnim, daju prostor za pozitivnu afirmaciju onima koji nisu željeli samostalnu i slobodnu Hrvatsku, natječu se u reklamiraju sustava vrijednosti koji je u suprotnosti s onim što živi većina građana. Model rada većine medija je destimulirajući i za političare koji imaju konstruktivne rasprave i prijedloge, koji nude rješenja i koje odlikuje rad i zauzetost za građane a ne demagogija, jer takvi ne mogu dobiti prostor u informativnim emisijama. Zbog prikaza političara u medijima, ali i na javnoj televiziji, stječe se dojam o privilegijama koje ne postoje i stvara se dodatan gnjev kod građana na političare kao dio društva koji parazitira na njihovoj grbači. Naravno da takvih slučajeva ima, ali njih treba prozvati imenom i prezimenom, a ne sve političare stavljati u isti koš. S druge strane, neke se političare stilizira u nadljude, prikazuje ih se kao svemoćne, one koji mogu riješiti sve probleme, bez kojih bi, da ih nema, ova država propala, pa zato moraju doživotno ostati na svojim pozicijama. Među njima nema niti jednog političara demokršćanske orijentacije.

Politički napad na Crkvu i hrvatsko selo

- U Hrvatskoj je oko 86% katolika, a k tome kršćani su još pravoslavci, protestanti. Unatoč većini kršćana u Hrvatskoj, Crkva se medijski i politički frontalno napada. Gdje su korijeni napada, pogotovo kad se to gleda u političkoj sferi?

PETIR: Sve što je moralno, radišno, domoljubno, kršćansko njima smeta, a upravo je te vrijednosti u hrvatskom narodu s jedne strane očuvala Katolička Crkva a s druge strane hrvatsko selo. I dok se Crkvu napada verbalno, blati se njene predstavnike na sve moguće načine u javnosti i prikazuje na uvredljiv način, niti u jednom trenutku ne radi se distinkcija između Crkve kao hijerarhije i Crkve kao naroda Božjeg koji čini 86% građana Republike Hrvatske.

Istodobno njihov nasrtaj na hrvatsko selo je fizički jer zbog politike koja se provodi svakim danom sve više obiteljskih gospodarstava propada, a sela ostaju prazna. Umjesto da im se pomogne, ministar poljoprivrede poručuje: »Normalno je da propadnete, ulaskom u EU opstat će samo veliki.« Tako ova vlada razgovara s ljudima koji su čuvali jezik, kulturu, vjeru, pjesmu i identitet hrvatskoga naroda.

Malo je hrabrih kršćanskih političara

- Imali ste iskustva s naručenim člancima prigodom donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije kad ste jedini u Hrvatskom saboru podigli ruku protiv, gdje su tada bili katolici?

PETIR: Davno sam prestala pitati gdje su katolici ili još bolje gdje su kršćani u politici. Nije samo na meni da ih tražim skrivene pod saborskim klupama. Njih će jednog dana pronaći njihova savjest. Kao i sve druge. U politici sam susrela jako puno Heroda i još više Poncija Pilata. Ponajmanje je bilo kršćana, premda sam se posljednjih godina trudila svaki slobodni trenutak obilaziti Hrvatsku i držati tribine upravo za kršćane kako bih ih uvjerila da im je mjesto u politici ako žele da politika bude bolja. Ne bih rekla da uopće nema odgovornih ljudi i angažiranih kršćana u politici, gospodarstvu, pa čak i medijima. Ponekad su oni toliko osamljeni da nije vidljivo koliko se trude gurati kamen uz brdo. A opet, ponekad je samo jedan glas dovoljan da sve promijeni, i da sve pomakne iz mrtve točke i da bude glas otrežnjenja: »Borite se, jer vrijeđaju vaše svetinje, jer zatiru vaše korijenje.« Za taj jedan glas ili više glasova koji mogu dati i dobar rezultat treba nam hrabrosti i više sloge. Skloni smo ponekad sebe međusobno kritizirati, tražiti si mane, gubiti vrijeme na besplodne rasprave dok se pored nas život kotrlja u neželjenom smjeru. Glasovala sam protiv Zakona o suzbijanju diskriminacije - bila sam jedina u Hrvatskom saboru koja je digla ruku protiv jer sam smatrala da je taj zakon loš i da štiti samo neke skupine, a ne sve. Mnogi su mi kasnije dolazili i govorili da i oni misle jednako, ali da su zbog stranačke stege glasovali za zakon. To je pokazatelj da je hrabrost u politici prečesto rijetka roba.

Homofobom proglašena jer štiti hrvatske interese

- Sprečavali ste rasprodaju hrvatskoga blaga, privatizaciju voda. Jesu li mediji to prepoznali? Kako se danas gospodari hrvatskim blagom?

PETIR: Velik doprinos u informiranju javnosti o štetnosti spornog Zakona o vodama dala je i komisija HBK-a »Iustitia et pax«. Moj je glas bio presudan na tijelima na kojima se odlučuje kako bi se srušio Zakon o vodama kojem je cilj bila privatizacija Hrvatskih voda, nakon čega je povučen iz saborske procedure. Tada se je moj život ozbiljno zakomplicirao jer sam dirnula u interese grupe ljudi koji su iznimno moćni. Podsjetit ću da sam upravo tada, 2011. godine kada sam srušila taj zakon, proglašena homofobom, a ne 2008. godine kada sam glasovala protiv Zakona o suzbijanju diskriminacije, premda to LGBT skupine navode kao razlog. Političari, poduzetnici i oni treći koji upravljaju s te prve dvije skupine ostali su bez velike zarade na privatizaciji Hrvatskih voda pa su si dali truda da me diskreditiraju na sve moguće načine i unište mi političku karijeru. Nisu bili svjesni da se ja politikom ne bavim zbog karijere već zbog općeg dobra. No, nisu štedjeli novca da me diskreditiraju u medijima, da plaćaju predizborne aktivnosti mojim političkim suparnicima, da me pokušaju zastrašiti, da mi zalijepe etiketu. Nedostajalo mi je svega nekoliko stotina glasova za osvajanje saborskog mandata, i oni su učinili sve da tako i bude. S druge pak strane, oni koji su me trebali podržati, držali su se po strani kao što čine i danas. Njima bih poručila: Ovo nije samo moj rat! No, cilj je postignut jer danas u javnosti na mjestima na kojima se odlučuje nema glasova protiv. Dok svi šute, priprema se rasprodaja hrvatskoga poljoprivrednog zemljišta, privatizacija Hrvatskih šuma, Petrokemije, Podravke, Croatia osiguranja, HPB-a. Možda će i Hrvatske vode opet doći na red jer vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.

- U cjelokupnom društvu, posebno među mladima vlada stanovito beznađe. Kako ga nadići?

PETIR: Teško, ako to pokušavamo isključivo ljudskim snagama. Nema prave mogućnosti da jedan ili jedna od 357.000 nezaposlenih, u čije su obrazovanje roditelji sve uložili, vodi računa o svojim roditeljima kad to zatreba ili da bi zasnuje svoju obitelj i stambeno se zbrine. Takve čak ne pozivaju ni na razgovore za radna mjesta na koja se javljaju, jer se unaprijed zna za koga je natječaj raspisan. To je doista demotivirajuće za nekog tko je u naponu snaga i misli da može promijeniti svijet. S druge pak strane, znamo da Bog svoje nikada ne napušta i da smo mi pobjednici u Kristu. Ako to čvrsto vjerujemo, život nam se mijenja iz korijena jer nam pogledi i perspektiva postaju drugačiji, raste solidarnost među nama i postajemo bliži ljudima, otvaraju se vrata tamo gdje nismo ni sanjali.

- U Hrvatskoj nema ozbiljne demokršćanske stranke, niti je postojala u Saboru. Nominalno, samozvano da, ali praktično ne! Kako to da zemlja s većinskim kršćanskim stanovništvom nema demokršćanske stranke, a rijetki su političari te opcije?

PETIR: Kršćani bježe od politike jer misle da su predobri za politiku, da je to prljav posao, a oni žele ostati čisti. No, to je stvar percepcije s jedne strane, a s druge strane stvar odabira. Percepcija politike je trajno negativna, što ne znači da su svi ljudi koji se bave politikom negativni. Ako čovjek odabere ostati »čist i uspravan«, i to svjedoči djelima, možda će raniti vlastite ruke, sasvim sigurno drugi će mu raniti srce, jer kad je drugačiji, ističe se, kad je ispravan, strši i smeta jer se onda vidi koliko neki drugi vuku pogubne poteze, ali to ne smije biti razlog da se odustane.

Ima u Hrvatskoj stranaka koje baziraju svoju politiku na demokršćanstvu, ali im manjka ljudi koji bi to svojim djelima svjedočili. I to je začarani krug. Moje je čvrsto uvjerenje da političke stranke u Hrvatskoj moraju proći proces demokratizacije i dozvoliti svom članstvu da misli, a sukladno tome, da bira svoje stranačke predstavnike koje danas uglavnom biraju vodstva stranaka, a ne baza.

Sasvim sigurno, potrebno je promijeniti izborni zakon jer po ovakvom izbornom modelu u kojem su stranke alfa i omega ne može se očekivati da isplivaju najbolji ljudi koji su u stanju postupati po vlastitoj savjesti. Sve dok birači ne mogu direktno birati svoje zastupnike već o tom isključivo odlučuju stranačka vodstva kreiranjem izbornih lista, ne možemo očekivati pomak nabolje.

Razgovarao: Vlado Čutura