„Odlučio sam živjeti u Europi. To je moje pravo!“ (ilegalni imigrant iz Tunisa)

U blizini afričke obale, na pola puta između Malte i Tunisa, smjestio se maleni otok Lampedusa, za kojega donedavno većina Europljana nije ni znala da postoji. Otok pripada Italiji, a posljednih godina postao je poznat po navali ilegalnih useljenika koji na derutnim brodovima iz Afrike hrle u Europu nadajući se da će ondje ostvariti snove o boljem životu. Mnogi pri tome stradavaju, utapajući se u hladnim vodama Sredozemlja, dok se organizatori putovanja – kriminalne skupine - bogate na njihovoj nesreći.U dokumentarnom filmu „Invazija na Lampedusu“ (HTV, Reporteri, 30.6.2012.) podrobno je prikazan razvoj događaja zbog kojih je Lampedusa došla na naslovne stranice europskih medija. Posebno su zanimljive reakcije domaćih Talijana na „invaziju“; u prvo vrijeme otočani su brodolomce primali raširenih ruku, svjesni da je riječ o siromašnim ljudima koji očajnički trebaju pomoć. Međutim, kako je broj stranaca rastao i vrlo brzo premašio brojno stanje domaćeg stanovništva, i odnos prema njima se promijenio; sve je više ljudi negodovalo zbog prisutnosti velikog broja mladih, besposlenih stranaca na ulicama Lampeduse. Zabrinuti za budućnost turizma, od kojega većina stanovnika živi, otočani su uputili zahtjev lokalnim vlastima na Siciliji i talijanskoj vladi da hitno počnu rješavati problem nezakonitih useljenika. Vlasti su se u prvo vrijeme oglušile na vapaje ogorčenih Lampedužana, ali su na kraju, kad je broj ilegalaca dosegnuo desetak tisuća, ipak bile prisiljene nešto poduzeti. Predsjednik talijanske vlade Silvio Berlusconi osobno je došao na otok i naredio razmještanje imigranata u prihvatne centre širom Italije. Činilo se da je problem riješen, ali samo nakratko; uskoro su, na užas Talijana, na otok ponovno počeli pristizati brodolomci, i tako je priča krenula ispočetka...

Ono što posebno upada u oči je da među ileganim useljenicima smještenim na Lampedusi nema niti jedne žene; imigranti su isljučivo muškarci mlađe i srednje životne dobi, što je i razumljivo s obzirom na opasnosti i teškoće samog putovanja, ali i činjenicu da mnogi dolaze iz muslimanskih zemalja u kojima žene nemaju nikakva prava, pa tako ni slobodu kretanja. Upravo ta okolnost izazvala je kod nekih stanovnika Lampeduse svojevrsno oduševljenje. Jedna sredovječna gospođa zbrinula je u svom domu nekoliko ilegalaca i svojski se založila da im se odobri trajni boravak, tvrdeći da „za veliku Italiju to nije nikakav problem“. Usamljena dama vjerojatno je useljenički problem sagledala iz osobne perspektive, ali, tko bi joj zamjerio? Kako bi reagirali talijanski (ili hrvatski) muškarci da na njihov otok iznenada stigne pet-šest tisuća mladih žena u potrazi za boljim životom?! Nažalost, u sadašnjim okolnostima o tome se može samo sanjati! 90% useljenika u Europu su muškarci, a i ono malo žena što dolazi uglavnom su udane i imaju obitelj. Ne postoji nikakva mogućnost da se spolna struktura useljenika „prirodnim“ putem promijeni, osim u slučaju da EU uvede kvote kojima bi regulirala i to pitanje (kad se već bavi dužinom mrkve u trgovinama!) S obzirom da u čitavoj Europi u mlađim dobnim skupinama postoji znatno više muškaraca nego žena, jasno je da bi bilo kakva razumna useljenička politika morala davati prednost useljenicama, a prekobrojne muškarce vratiti natrag u njihovu postojbinu. Začudo, o tom aspektu useljavanja nigdje se ne raspravlja, kao da je riječ o nekakvoj tabu-temi?! Gledajući stvarno stanje, neupućeni promatrač mogao bi pomisliti da europsku useljeničku politiku vode isključivo stare, nezadovoljne feministice?! Tiče li se to i Hrvatske?

INVAZIJA NA HRVATSKU

Početkom srpnja ove godine u hrvatske je vode doplovila jedrilica iz Grčke na kojoj se nalazilo 65 iscrpljenih putnika iz Afganistana, Pakistana, Bangladeša, Somalije, Egipta, Libije i Sirije. Svi su oni krenuli za Italiju, ali ih je kvar motora i uporno nagovaranje naše obalne straže natjeralo da skrenu sa zacrtanog puta u hrvatsko teritorijalno more. (HTV, Dnevnik, 2.7.) „Imigranti su prvo vrijeme bili smješteni u Dubrovniku, a poslije su bili prebačeni u utočište u Ježevu. U međuvremenu su zatražili azil pa je veći dio njih otpušten iz prihvatnog centra zatvorenog tipa u otvorenije – hotel Porin u Zagrebu i centar za azilante u Kutini.“ (Večernji list, 21.8.) Da bi se došljaci što ugodnije osjećali Crveni križ, Caritas, nevladine udruge i obični građani iskazali su više nego srdačnu  dobrodošlicu ljudima koji su u Hrvatsku doslovno – zalutali. (Zamislimo kako bi se u sličnom slučaju ponijeli naši susjedi Slovenci?) Za razliku od raznježene javnosti i ljevičarskih medija, koji se „ubiše“ dokazujući da Hrvatska mora biti najotvorenija zemlja na svijetu, stanje na terenu pokazuje da u našoj vlasti ipak postoje ljudi koji vode računa o nacionalnim interesima; od 2004. godine do danas u Hrvatskoj je zabilježeno preko 2000 zahtjeva za azil, od kojih je pozitivno riješeno „samo“ 59. Možemo li se nadati da će i u budućnosti zdrav razum odnijeti pobjedu nad multi-kulturnim budalaštinama? Slučaj spašenih useljenika otvara čitav niz pitanja koja se u javnosti nikada ne postavljaju; npr., zašto se ilegalne imigrante, prije nego što su zatražili azil,  nije odmah vratilo onamo odakle su došli, u Grčku, što bi bilo sasvim u skladu s međunarodnim propisima?! Zašto iseljenici iz muslimanskih zemalja redovito hrle u „kršćansku“ Europu, kao da u Africi i Aziji ne postoji barem 50 islamskih država koje bi ih također mogle primiti, a mnoge od njih su politički stabilne i super-bogate  (Kuvajt, Saudijska Arabija, Emirati, Turska...) Koliko je među ilegalcima ljudi koji se ne mogu ili ne žele integrirati u novu sredinu ili, još gore, spavača Al Qaide, vehabija, islamskih ekstremista...? I konačno, najvažnije pitanje, trebaju li Hrvatskoj i Europi nezakoniti useljenici?

Da ovdje nije riječ o usamljenom slučaju, pokazuje i izvješće PU vukovarsko- srijemske: „ U posljednja 24 sata uhićena su trinaestorica stranih državljana za koje je kriminalističkim istraživanjem utvrđeno da su ilegalno ušli u Hrvatsku. Zatečeno je 8 državljana Sirije, 2 Pakistanca i 3 Afganistanca. Protiv svih je donešeno rješenje o protjerivanju iz RH, određena im je zabrana ulaska i boravka u RH, te je pokrenut postupak readmisije u Srbiju. U ovoj godini u nezakonitom ulasku u Hrvatsku u Vukovarsko-srijemskoj županiji uhvaćena su 474 stranca.“ (NOVA TV, teletekst, 20.8.2012.) Ulaskom Hrvatske u EU možemo očekivati povećanu navalu ilegalnih migranata i lažnih azilanata iz čitavog svijeta, što će zasigurno poprilično opteretiti i policiju i sudove i državni proračun. Svi oni koji zazivaju otvorene granice trebali bi malo i o tome razmisliti. (Onima koji će i dalje kukati zbog teške sudbine jadnih Afrikanaca ili Azijaca preporučujemo da se novčanim prilogom uključe u humanitarne akcije koje svake godine organiziraju Caritas i Crveni križ; to je jedini način da se pošteno i pravedno pomogne svima koji to zaslužuju!)

Osim toga, kao što smo već spomenuli u slučaju Lampeduse, golema većina useljenika su muškarci, a njih u Lijepoj našoj i Europi ionako ima previše. Najpoznatiji domaći bračni posrednik, Imoćanin Nedjeljko Babić, tvrdi da u Hrvatskoj ima „103.000 muškaraca viška u odnosu na nevjeste zrele za udaju pa on taj deficit pokriva uvozom (iz Ukrajine) .. 11.679 muškaraca je višak u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Uzme li se u obzir dob od 25 do 49 godina, u Splitu ih je 3500 više nego žena, u Imotskom 263, u Kaštelima 810, u Omišu 523, Makarskoj 221, u Sinju 820, Trilju 520... Prema njegovim podacima, baš je u svim mjestima više neoženjenih muškaraca od neudanih žena, osim u Bolu na Braču gdje ih je podjednako.“ (V.list, 26.8.) Do kada će naše vlasti zatvarati oči pred teškom sudbinom desetaka tisuća muškaraca koji su prisiljeni živjeti sami? Zar ne bi bilo pametnije (i humanije) liberalizirati useljeničku politiku kad su u pitanju mlade žene?! I druge europske zemlje nastoje selekcijom useljenika zaštititi svoje nacionalne interese, pa zašto bi samo Hrvatska u tome bila izuzetak?

INVAZIJA NA EUROPSKU UNIJU

Kakav je stav europskih država prema nezakonitim useljenicima? Sudeći po vijestima – izrazito negativan! Navodimo samo nekoliko primjera!

„Talijanski ministar unutarnjih poslova Roberto Maroni, član populističkog pokreta Lige Nord, obećao je nultu toleranciju u borbi protiv ilegalne imigracije, prenosi agencija Ansa.“ (V.list, 2.6.2008.) „Vlada talijanskoga premijera Silvija Berlusconija odobrila je paket strogih mjera protiv ilegalnog useljavanja, a Europska unija već se brine da bi ti novi zakoni mogli biti rasistički. Ministar unutrašnjih poslova Roberto Maroni kaže da je među mjerama koje mora odobriti parlament u kojem konzervativna vlada ima uvjerljivu većinu, i odredba koja predviđa zatvorsku kaznu za ilegalnu imigraciju.“ (Vjesnik, 23.5.2008.) Dvije godine kasnije,  predsjednik vlade Silvio Berlusconi „optužio je ljevicu da želi najezdu stranaca kako bi proširila svoju glasačku bazu .. Vladine oštre mjere protiv ilegalnog useljavanja naišle su na odobravanje među Talijanima. Useljavanje je osjetljiva tema u Italiji koja strahuje od gubitka nacionalnog identiteta.“ (Reuters/Hina, Vjesnik, 26.2.2010.)

„Francuska namjerava iznijeti niz prijedloga kojima želi otežati ulazak imigranata u Europu.. Pariz je zamislio pakt o imigraciji po kojem bi se koordinirali napori na suzbijanju ilegalne imigracije. Zemlje bi trebale uvesti obvezne ugovore o integraciji, po kojima bi imigranti morali prihvatiti nacionalne i europske vrijednosti.“ (V.list, 30.5.2008.)

„Britanska konzervativna vlast kani zakonom suzbiti ulazak ilegalnih useljenika, bit će im teže zasnovati lažni brak ili dobiti mobitel ili kreditne kartice.“ – piše Daily Express. (V.list, 28.8.2012.)

„Austrijski parlament donio je u srijedu nov, stroži zakon o azilu i strancima koji proširuje uvjete za pritvor i držanje u pritvoru stranaca koji čekaju protjerivanje iz zemlje.. Ministrica unutarnjih poslova Maria Fekter, članica konzervativne Narodne stranke tvrdi da će to na minimum smanjiti prijevare prilikom traženja azila i Austriju učiniti manje atraktivnom za tražitelje azila. Desničarske stranke tvrde da ni novi zakon nije dovoljan.“ ((AP/Hina, Vjesnik, 23.10.2009.)

„Italija i Francuska traže privremeni povratak kontrola na unutarnjim granicama u slučajevima „izvanrednih teškoća“. Oko 25.000 tuniskih migranata u Italiji ostatak Europe, čini se, ne vidi kao dovoljno težak problem da bi se vratile granice i tako srušio jedan od temelja EU – slobodno kretanje ljudi.“ (Obzor, V.list, 30.4.2011.)

Zbog straha od imigranata „danska vladajuća desnica teško je prekršila Schengenski sporazum.. Dvije su danske vladajuće stranke sklopile dogovor da na granici prema Njemačkoj te u zračnim i morskim lukama uvedu granični nadzor.“ (V.list, 13.5.2011.) Navedene mjere izazvale su oštru reakciju Njemačke i Europske komisije.

S ilegalnom imigracijom Europljani muku muče i na drugim kontinentima, točnije – na španjolskim posjedima u Africi. „Oko 1500 Afrikanaca pokušalo je novi upad u španjolsku enklavu Melillu, u koju je početkom tjedna uspjelo na silu ući oko 300 ilegalaca..Afrikanci iz subsaharskih zemalja pet su puta pokušali proboj kroz žičane ograde što štite te dvije enklave. Bilo je mrtvih i ranjenih, a i među španjolskim vojnicima ima ozlijeđenih.“ (Vjesnik, 7.10.2005.)

Treba li svemu ovome dodatnih komentara? Možemo li nešto naučiti iz tuđih pogrešaka? Stranci već danas čine 6,4% populacije Europske unije, a najviše ih živi u Luksemburgu – nevjerojatnih 43,5%!!! Čemu se može nadati Hrvatska kad uskoro postane članicom „europske obitelji“?

Dinko Pejčinović