U novogodišnjoj poruci, Predsjednik je spomenuo pitanje uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. Svjestan važnosti ove teme, pozvao je na otvorenu i argumentiranu javnu raspravu. Kultura argumentiranog raspravljanja kod nas je još uvijek u povojima. Svatko ima svoje mišljenje, ali na čemu se ono temelji i što na njega utječe? Predrasude, emocije, polu-informacije, pritisak lobija, naslovi u medijima, autocenzura, stranačka disciplina?

Rasprava o zdravstvenom odgoju trebala bi poštivati kako ljudska prava „rodnih manjina“ tako i obiteljske i vjerske vrijednosti. Jesu li te dvije stvari u sukobu? Jesu li obiteljske i vjerske vrijednosti relikvije prošlosti ili i to spada u ljudska prava? Spadaju li religiozni „civili“ sa svojim uvjerenjima u „civilno društvo“ ili su iz njega isključeni samim time što svoja uvjerenja u „civilnoj“ javnosti moraju prešućivati? Što zapravo podrazumijevamo pod pojmom ljudskih prava? Postoje li dvije vrste ljudskih prava od kojih bi jedna (ne- ili a-religiozna) bila iznad drugih? Mora li netko biti u manjini da bi se poštivalo njegova prava?

Od „univerzalnih vrijednosti“ do „globalnog prava na izbor“

Prvi članak Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka iz 1948. tvrdi da se „sva ljudska bića rađaju jednaka“. Deklaracija govori o ljudskom dostojanstvu, koje je neotuđivo prirođeno svim članovima ljudske obitelji. Godine 1948., pojam univerzalnosti imao je transcendentnu dimenziju. Ljudska prava bila su priznata kao univerzalna, zbog dostojanstva koje je neotuđivo prirođeno svakom čovjeku – neotuđivo prirođeno zato što ga je ljudskoj prirodi dao jedan darovatelj.

Jedna je pukotina prijetila koherentnosti sustava takozvanih „univerzalnih“ vrijednosti: dvije paralelne vizije svijeta doprinijele su formuliranju Univerzalne deklaracije: modernost i prosvjetiteljstvo s jedne stane, i judeo-kršćanska tradicija s druge.

Za jedne, darovatelj je bio „veliki arhitekt“ iz 18. stoljeća: dalek i apstraktan bog, bog koji je, može se reći, bio mrtav i prije nego što je Nietzsche proglasio njegovu smrt, bog koji je jednom zauvijek prepustio čovjeka njemu samom.

Za druge, darovatelj je Bog judeo-kršćanske Objave: osobni Bog, Bog – ljubav. Oni su pojam „prirođenog“ shvaćali iz perspektive vjere. Pojam prava kao takav ne pripada judeo-kršćanskoj objavi (što je jedan od razloga da Vatikan nikada nije potpisao Deklaraciju, što mu se predbacuje ne pitajući za dublje razloge, i Crkvu se optužuje da se protivi pravima čovjeka), no „ljudska prava“ su postala praktičan pojam za kršćane, koji su ih priključili svom transcendentnom tumačenju „prirodnog zakona“ i univerzalnosti – t.j. zakonu koji je Bog upisao u srce svakoga čovjeka.

Razlike u pogledu na identitet darovatelja ubrzo su pokazale svoju nekompatibilnost. Deistička i naturalistička perspektiva dovela je do tvrdnje da je stvorenje neovisno o stvoritelju, odakle sve više individualističko shvaćanje univerzalnosti ljudskih prava. Doguran do svog logičnog kraja, moderni proces doveo je do post-moderne negacije postojanja realnosti i istine, da bi konačno ustvrdio da je sve društvena konstrukcija. Tako je modernost u sebi nosila klice svoga uništenja i dolaska post-modernosti.

Revolucija prava

Revolucija prava bila je glavno oružje razgradnje ljudskih, kulturnih i vjerskih tradicija Zapada. U samo jednom stoljeću, ona je pretvorila društva u kojima su kontracepcija, pobačaj i širenje pornografskih materijala bili ne samo ilegalni, nego čak i razlog hapšenja, u društva u kojima su te iste prakse ne samo dobile pravo građanstva, nego postale „prava“ koja se traže na globalnoj razini. Početkom devedesetih godina, proces revolucije doveo je do nove kulture koja ovisi o novom shvaćanju prava: to je globalna kultura prava koja proizlazi iz post-moderne etike prava na izbor.

Na početnom stupnju, davno prije nego što su njihovi zahtjevi postali predmet socijalne politike i ušli u nacionalna zakonodavstva, militantni pojedinci i skupine u jezik su uveli cijeli niz „novih prava“: pravo na „slobodnu ljubav“, pravo „raspolagati svojim tijelom“, pravo na kontracepciju, pravo na pobačaj, pravo na „izbor“, pravo na umjetnu oplodnju, pravo na seksualnu orijentaciju, i tako dalje. Nakon toga, da bi promijenili mentalitete u korist svojih ideoloških pretenzija, borili su se na fronti obrazovanja i kulture. Tek na kraju borbe poradili su na tome, da se njihovi ciljevi integriraju u politiku i u zakone. Zabrinutost se u javnosti pojavila tek kada su radikalni programi već zaprijetili da će ući u nacionalno zakonodavstvo ili međunarodno pravo.

Nepokolebivom ustrajnošću, militanti su svoje zahtjeve utkivali u korpus temeljnih ljudskih prava, sve dok ovi prvi nisu postali neodvojivi od ovih drugih. Iznutra su radikalizirali prava. Njihova borba, sad suptilna sad agresivna, izgleda da nema kraja; proizvodi uvijek nova „prava“.

Pravna država i temelji njezinog legitimiteta

Pravo odgaja građanina: uči ga što jest, a što nije legalno i legitimno. Taj odgoj je i formalnog (zakonodavstvo neke zemlje) i neformalnog karaktera (kultura, obrazovanje i paralelni procesi).

Pravo se ne smije izmišljati. Budući da je u srcu svakoga čovjeka upisan jedan vječni zakon, pravo treba samo prepoznati i proglasiti. Taj je zakon, de jure, temelj univerzalnosti i temelj ljudskih prava. Zato su ljudska prava proglašena univerzalnim. Jedna nova, post-judeo-kršćanska etika, de facto je uzurpirala prava, da bi „seksualnoj slobodi“ pokušala dati legalan i navodno „legitiman“ karakter.

Kada pravna država ne traži istinu i opće dobro, kada se zatvori prema transcendenciji, gubi ono što joj daje legitimitet. Demokratska načela postaju iskrivljena, a konsenzus koji povezuje građane jednoga društva postaje manipulativan. Tumačenje prava postaje pitanje proizvoljne vlasti: najjači svima nameće svoje tumačenje, koje više ne proizlazi iz transcendencije.

Proces revolucije prava bio je konstruktivistički. Proglašavanje novih prava ex nihilo bilo je proizvoljno. Konstruktivistički proces ne samo da ne posjeduje istinski legitimitet, nego razgrađuje legitimne temelje prava, kao i samo pravo.

U zapadnim demokracijama, univerzalna ljudska prava, koja su otvorena za transcendenciju, danas koegzistiraju s „novim pravima“, koja su za nju zatvorena. Ta je koegzistencija podijeljena unutar same sebe. Već je izazvala duboku nelagodu civilizacije.

Proizvoljno pravo na izbor

Post-modernost, koja uzvisuje individualnu slobodu, povezuje pravo s individualnim izborom koji postaje apsolutni princip i nova referenca za pravo i za ljudska prava, čiji je sadržaj postao nestabilan, mutan i ambivalentan. Nekada smo doista vjerovali da prava imaju stabilan, jasan, precizan, definiran, konsensualan sadržaj, zato što proizlaze iz jedne nepromjenjive istine o ljudskoj naravi. Kulturna revolucija je od prava učinila dinamičan, subjektivan i konfliktualan proces promjena, zato što dopušta posve kontradiktorne mogućnosti izbora. Tako, na primjer, jedni primjenjuju pravo na život na nerođeno dijete komu prijeti pobačaj, a drugi na ženu koja želi počiniti pobačaj. Sadržaj ljudskih prava nije više sam po sebi razumljiv. Kako je napredovala sekularizacija zapadne kulture, tako su ljudska prava postajala sve manje konsensualna, i sve više konfliktualna.

Pravo na izbor dovelo je do toga da sve što postane društveno dopustivo postaje predmet prava. Sadašnja kulturna tendencija je zahtijevati onoliko prava koliko ima mogućnosti izbora: pravo umrijeti ili izabrati svoju smrt, pravo ne roditi se (usp. Presuda Perruche u Francuskoj od 17. studenog 2000.), pravo na željeno dijete (potpomognuta oplodnja), pravo da se ukloni ono koje nije željeno (pravo na pobačaj), pravo na seksualnu orijentaciju (prava lezbijki i homoseksualaca), pravo na mijenjanje vjerskih tekstova koje se smatra diskriminirajućima, pravo da se čovjek dobro osjeća u svojoj koži, pravo homoseksualnih parova na usvajanje djece, pravo na užitak, pravo „znati“, pravo na pogrešku, pravo na „povjerljivost“ za adolescente, pravo na „mišljenje“ za djecu, pravo na seksualne odnose izvan braka, pravo na „ljubav bez rizika“ u svim oblicima. Kultura prava na izbor proširila se na sve.

Pravo na izbor nije samo „vrijednost“ post-modernosti: ono za sebe traži globalni normativni autoritet. Kao norma, pravo na izbor se postavlja iznad svakog transcendentnog načela. Ljudska su prava postala jedini standard etike i univerzalnosti. No što će se dogoditi s etikom ako su se ljudska prava odvojila od stabilnog standarda i ako ovise samo još o kolektivnoj proizvoljnosti?

Itinerarij revolucije prava na multilateralnoj razini

Dvije godine nakon prihvaćanja (1966.) dvaju glavnih ugovora o ljudskim pravima (Convention on Civil and Political Rights i Covenant on Economic, Social and Cultural Rights), prva konferencija UN-a o ljudskim pravima, koja se održala u Teheranu 1968., u članku 16. roditeljima je dala „temeljno ljudsko pravo da slobodno i na odgovoran način odrede broj djece koju će imati i vremenski razmak u kome će se ona rađati“. Prva konferencija UN-a o stanovništvu u Bukureštu 1974., pravo na planiranje rađanja daje ne više roditeljima, nego parovima i pojedincima. „Pravo na planiranje obitelji“ od sada se sve više i više primjenjuje izvan obiteljskog okvira. Nakon toga, međunarodna zajednica više nikada nije koristila izraz „roditelji“ u odnosu na to „pravo“.

Univerzalna kultura prava ne poznaje ljubav, jer ljubav nije pravno obvezujuća

Bečka konferencija je 1993. izjavila da su prava univerzalna norma (više se ne govori o univerzalnim vrijednostima), neovisno o standardima koje su odredile suverene države: ljudska prava se postavljaju iznad nacionalnog suvereniteta. Stvara se univerzalna kultura prava.

U Kairu, revolucija prava dovela je do globalnog konsenzusa o reproduktivnim pravima, što je vrhunac postmodernog prava na izbor. Napuštajući demografski pristup, prioritetni cilj Kaira bio je naučiti ljude da proaktivno zahtijevaju svoja „prava“. Stvara se kultura pristupa pravima.

Otkada je prestao hladni rat, nikada se nije toliko govorilo o ljudskim pravima. Nova globalna kultura je kultura prava. No, koji je sadržaj te kulture? Nisu li u toj novoj kulturi ljudsko dostojanstvo, ljudska prava, sloboda izbora, jednakost, nediskriminacija, tolerancija, često postali neprijatelji onoga što je dobro za ljudsku osobu, za ljudsku zajednicu, za kulturne i vjerske tradicije i božansku objavu? Zar se kultura prava ne suprotstavlja istinskoj ljubavi, zar ne pokušava zamijeniti istinsku ljubav, na koju se čovjek naizgled više ne može „osloniti“ jer nije pravno obvezujuća? Zar kultura koja za sebe kaže da je „usredotočena na ljude“ odbacuje istinsku ljubav?

Priredila: Lidija Paris

Vidi: Marguerite A. Peeters, http://www.dialoguedynamics.com