Matici hrvatskoj (materi hrvatske kulture) reći istinu u oči nije mi bilo nikad lako. Ali, što se mora, nije teško, kaže naš narod. Uostalom, njen sam član, njeno sam postao dijete još dok sam bio dite, 1971. godine. Tri godine zaredom pisao sam o Matici nam hrvatskoj (1996./7./8.) u Hrvatskom slovu u četiri teksta (br. 59/96, 60/96, 135/97, 165/98) i nisam od željenog ništa postigao; međutim, jesam neželjeni stegovni postupak protiv sebe, koji je ipak završio pismenom isprikom onih koji su ga pokrenuli, što me je ugodno iznenadilo.

Pokušao sam i Otvorenim pismom obratiti se Igoru Zidiću, 15. ožujka 2004., moleći ga, kao predsjednika Matice, da zaustavi rastajanje Matice od sebe jer je, rekao sam mu, sve manje Matica i sve manje hrvatska. Na kraju Otvorenog pisma Igoru Zidiću tada sam napisao: „Očekujući i priželjkujući konkretne akcije, još uvijek vjerujem u mogućnosti Matice hrvatske i Vaše sposobnosti, gospodine Predsjedniče“. Danas, osam godine nakon mog Otvorenog pisma, još uvijek predsjedniku Matice hrvatske, Igoru Zidiću, javno kažem: Igore Zidiću, očekivao sam da ćete puno uspješnije voditi Maticu hrvatsku; puno ste više pričali nego radili, razočarali ste me; i ne samo mene nego i mnoge druge matičare koji se ne vrte oko Vas. Vaš više paradni nego radni rad u Matici, Vaš sukob s poslovnim tajnikom Matice i Vaše „predstavljanje posljednjeg broja Vijenca“, 5. prosinca 2012., potakli su me opet da se javim, da se čuje glas vapijućeg u Matičinoj pustinji. To činim isključivo iz dobronamjernih razloga, kao i u prijašnjim tekstovima o Matici. U sebi se još uvijek nisam iščlanio iz Matice, premda članarinu odavno ne plaćam.

Ne znam na čijoj je strani pravda i pravo – na strani Igora Zidića ili na strani, sada već bivšeg poslovnog tajnika, Augusta Turine; neka to utvrde što prije nadležna Matičina i državna tijela. Sasvim mi je svejedno koji je od njih dvojice pozvao u Maticu „financijsku inspekciju“. Bitno je da inspekcija stručno i časno obavi svoj posao. Sjećam se da je još 8. lipnja 1996., na skupštini Matice, časni i agilni član Matice iz Zaprešića, Stjepan Laljak, pitao: „Kakvi se to honorari i kome svakodnevno isplaćuju?“.

I upravo dok se kovitlala prašina po medijima o poslovanju Matice, Zidić i ekipa su se sjetili da bi bilo pametno javno promovirati jedan broj Vijenca i na promociju pozvati trenutno najradoviđenije Hrvate, tek od lažnih optužbi oslobođene, generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Rekao sam, gledajući to na televizijskim ekranima: Zidiću, ovo Vam je pogodak u sridu, ali nije časno pokrivati svoj kozmopolitizam i internacionalizam nacionalnim junacima, Gotovinom i Markačem; to Vas neće osloboditi polaganja računa o vođenju i upravljanu Maticom onima kojima Matica pripada. A Matica je od 1990., sada se vidi, pripadala više, po djelima, njenom članstvu, a njenim predsjednicima više po riječima, po priči. To se odnosi i na Vladu Gotovca (1990.-1996.), i na Josipa Bratulića (1996.-2002.), i na Igora Zidića (2002.-?). Kakvi predsjednici, takva i uprava Matice. Članstvo, raja, treba samo raditi, slušati i šutjeti. Ja nisam htio šutjeti, pa sam u svom tekstu Utiha, koji je objavljen u Hrvatskom slovu br. 60/96, napomenuo članovima Matice da po članku 11. ondašnjih Pravila nas sto članova imamo pravo sazvati izvanrednu skupštinu Matice, na kojoj možemo, ako dobro ne rade, „njih smijeniti i novo rukovodstvo izabrati“. Još sam dodao: „Neka svi neprijatelji Matice znaju da Matica može povremeno utihnuti, ali ne može se nikada utrnuti dok je državotvornih Hrvata“. Tadašnja Bratulićeva ekipa u Matici brzo je izbrisala taj članak Pravila i, u strahu od izvanredne skupštine, napisala novi članak, po kojem izvanrednu skupštinu Matice može sazvati petina ukupnog članstva a ne samo sto članova.

Bratulićeva ekipa u Matici je dopustila i da Zakon o udrugama, koji je stupio na snagu 15. srpnja 1997., uzdrma temelje Matice jer je poticao razdruživanje ogranaka Matice od same Matice. Uzalud smo mi neki matičari pisali i govorili da se o Matici hrvatskoj mora donijeti poseban zakon, a ne trpati je u svakojake udruge. Bratulićevci i ondašnji mlaki (Mlakar) ministar uprave nisu tako mislili zbog čega je Matica i danas u istom košu gdje i druge, svakakve-nekakve, čak i protuhrvatske udruge. Tko se to još uvijek boji jake Matice hrvatske? Isti oni koji su je se bojali i 1971. – lažni obraćenici na hrvatstvo. (Vidi moj tekst u Hrvatskom slovu br. 135/97.)

Mislio sam da će se dolaskom Zidića na čelo Matice 2002. polako ali sigurno puno toga promijeniti; mislio sam da Zidić nije mali nacionalni zid, nego čvrsta, sigurna velika zidina, od kojeg će se odbijati, a ne lijepiti se za njega, u Maticu „zalutali“ ljudi. Čak sam se nadao, na temelju razgovora u četiri oka, da će Zidić ne samo oživiti, preporoditi, kroatizirati rad Matice nego i postati predsjednik Republike Hrvatske. Zaključio sam iz tadašnjeg razgovora s njim da bi Zidić oboje htio – biti najprije veliki predsjednik Matice, a onda i Države – ali samo on zna zašto je od svega odustao. Dobro je započeo i s uređivanjem slavnog Hrvatskog tjednika 1971., puno obećavao, ali nakon tri mjeseca odustao od urednikovanja. Možda je o nedovoljnim aktivnostima u Matici hrvatskoj najistinitije obrazloženje izgovorio sam Zidić ,2. prosinca 2012., u Večernjem listu, riječima: „Nismo bili prvi favoriti nijedne političke ekipe u državi“. Čija je onda ekipa Zidićeva ekipa, da nije nečija izvan države Hrvatske? Ništa neobično u nas Hrvata.

Ja ipak mislim da se na Zidića, u najvećem dijelu njegove tromosti, može primijeniti ona biblijska: u tebi je nemoć tvoja Izraele. To moje mišljenje potvrđiva i njegova izjava u novinama, koje srećom više ne postoje, u Nacionalu br. 641, koja glasi: „Nisam imao drugih ambicija osim rada u struci i pisanja, i zadovoljstva u životu; lijepog putovanja, čaše vina, dragih osoba u blizini“. Svatko ima pravo na svoj način življenja, ali ne na štetu drugoga, zajednice, udruge… Uvjeren sam da je i njegov pravopis, koji se nepravilno zove Matičin, na štetu pismenosti Hrvata, bez obzira što ga on naziva „pravopisnom sistematizacijom mlađih i, možda, nadarenijih autora“ (Večernji list, 2. prosinca 2012.).

Nisam jedini koji govori da je gospodinu Zidiću dosta bio jedan četverogodišnji predsjednički mandat; ali kad se je već dogodio i drugi, treći nije smio nikako. Zidićeve matičarske aktivnosti, nažalost, nisu poboljšane ni time što je izborna skupština Matice, za njegov treći mandat, održana u Gospinu Mađugorju 19. lipnja 2010. Uvjeren sam da bi Gospa pomogla i Zidićevcima da su je zamolili za pomoć. Ah, što možemo: netko u Međugorje ide radi molitve Gospi, a netko radi dobre Žilavke i Blatine. Svak za se travu pase. Dobro je da ljudi tipa Zidića, Bogišića, Marojevića…svrate barem na piće u Mađugorje, veliko je Božje proviđenje. Žalovito je samo da se skoro istih pedesetak ljudi vrti i oko Matice hrvatske i oko Društva hrvatskih književnika. Tako bih volio znati koliko je članova DHK ikada objavilo svoj tekst u Bratulić-Zidićevom Vijencu. Te novine kao da su rezervirane za malobrojnu udrugu pisaca i veliku svitu piskarala. To je ekipa koja će se razbježati čim u jaslama spane na dno ostavština od milijun i pol maraka časnog gospodina Petričevića ili se umanje državne dotacije.

Zidiću, tko je Luka Šeput, gdje njega nađe za glavnog urednika Vijenca? Nemam ama baš ništa protiv tog čovjeka iz Osijeka, ali sam uvjeren da Vijenac treba uređivati neko afirmirano hrvatsko ime koje zna i hoće raditi. Jedan anonimus, Šeput, naslijedio je drugog anonimusa, Andriju Tunjića, u uređivanju Vijenca zbog toga što je Zidićevcima Tunjićevo hrvatstvo bilo preoštro – da pukneš od smijeha. Ma neka svih njih, rekoh pedesetak, u Vijencu, ali neka i nas petsto hrvatskih književnika. Oni mogu biti uz nas, ali ne iznad nas. Oni koji žive za ideale, za Maticu, ne mogu biti ispod onih koji žive od Matice. Do kada ćemo, poštovane kolege književnici, trpjeti ovu tihu okupaciju općehrvatskih institucija? Mnogi hrvatski književnici, od osnutka DHK, bili su, kad god je zatrebalo, na prvoj crti u zaštiti  hrvatskih nacionalnih, kulturnih i političkih interese; gdje smo danas, umrtvili smo se misleće da će naša državna vlast dovoljno štititi i naše interese, i interesa naroda kojem pripadamo, kao i interese države Hrvatske. Probudimo se, identitet nam je ugrožen, možda, kao nikada u prošlosti. Sada ili ikada. Sve što je formalno hrvatsko, mora i stvarno postati hrvatsko. Politika Matice hrvatske, od 1990. do danas, pouzdana je koliko i domobran koji je krajem 1943. prešao iz Hrvatskih oružanih snaga u partizane. Ništa slučajno. Još 19. prosinca 1992. čuo sam na skupštini Matice kako je jedan skupštinar predlagao  „da se Matici ograniči  političko djelovanje“. To me nije toliko zaprepastilo, koliko me je zaprepastilo masovno nereagiranje prisutnih na takav prijedlog. Osobno nisam imao pravo reagirati jer nisam bio tada prisutan kao zastupnik, nego kao glavni urednik Hrvatskog mjesečnog glasila Tomislav.

Očito je da je Matica hrvatska od obnove  rada 1990. pod upravom „zabasalih“ (Filip Lukas) matičara, bezličnjaka, kozmopolita i globalista. Riječ je o ljudima paleoliberalnih svjetonazora. Paleoliberali će predati Maticu neoliberalima ako im se ne suprotstavimo. „Liberali, nemorali“, netko je rekao. Oni iz godine u godinu sve više internacionaliziraju našu nacionalnu ustanovu. Čak su nam i znak, logotip, naše Matice izmijenili (nema više u njemu naših triju boja), čime su prekršili članak 2. Pravila, koji kaže daje Matica hrvatska „nacionalna institucija“. Zašto to nitko ne primjećuje, kome u Matici smetaju hrvatski grbovi i zastave? Časni matičar, Živko Strižić, rekao je u Vijesniku od 23. studenog 1997. „da Vijenac doista širi mržnju između Matice hrvatske i hrvatskog naroda“. Zato kažem: za antihrvatsku žabokrečinu u Matici treba kolektor, pročišćivač. To može biti samo nova uprava i pomlađeno članstvo.

Dosadašnje uprave napravile su od hrvatske udruge za širenje knjige i kulture „društvo“ šoroševskog tipa. Jesu li to učinili zbog toga što je izvjesni Ivo Mažuran rekao na izvanrednoj skupštini Matice 22. studenog 1997. da riječ udruga „koketira s ustašlukom“. Izgleda da je današnja uprava Matice puna mažuranih, smežuranih, svenulih Hrvata. A Zidić kaže u gore spomenutom Večernjem listu: „ Današnja se Matica priprema da bude i Matica sutrašnjice“. Matičari, ne dajmo mu da on više išta priprema. „Doista je zadnji čas da se zaštiti ta časna hrvatska ustanova od raznih internacionalnih, liberalističkih i anacionalnih nasrtaja na nju“, rekao je već spomenuti Živko Strižić u Vjesniku prije petnaest godina, 23. studenog 1997. godine.

Na kraju, da me se krivo ne shvati, pohvaljujem svako dobro djelo koje je u Matici i preko Matice u spomenutom razdoblju učinjeno, kao i matičare vrste Stjepana Sučića, ali ne mogu ne zapitati: što bi s Arhivom i Nakladnim zavodom Matice, zašto Vijenac nije tjednik, zašto je uređivačka politika u Vijencu premalo nacionalna, zašto se uprava Matice boji tekstova o politici u Hrvata,  zašto je sav Zagreb strpan u jedan ogranak…, zašto veće jednom, mi kojima je stalo do Matice, ne uočimo i ne istjeramo uljeze iz Matice hrvatske? Ne samo da nam i danas treba Matica hrvatska, nego i nešto još više –  Matica hrvatske kulture.

M a r k o   M a t i ć