Tekli su zadnji sati na Silvestrovo, ili za one još u komunističkom vremenu, Stare godine. Na portalu jednih dnevnih novina čitam kako se tim i tim gradom provozalo stotinjak motomrazova; ne rekoše Djeda mrazova ili Djeda božićnjaka, skratiše u Djedova. Ovaj moj grad kroz koji smo se probijali prepun je vozila. Obavljale su se posljednje kupovine. Mi u tome ne ćemo sudjelovati. Idemo u predjele iznad grada. Tamo su se u veljači 1945. vodile žestoke borbe, na jednoj strani branitelji, na drugoj komunisti-partizani. Danas su ti krajevi posuti kostima. Partizani su svoje odnijeli.

Duboka šuma. Nigdje žive duše. Prolazimo kraj jedne srušene kuće. Naš nam vodič kazuje da je tu nekada prebivao poznati škripar taj i taj. Kao dječak njemu i njegovima on je znao donositi hranu. Svidio se škriparu pa mu on obeća biti kumom na sv. potvrdi. Ali, događaji pođoše drugim tijekom. Škripar je uhvaćen i ubijen. Tijelo su mu za opomenu objesili na mostu dolje u gradu. Nije im to bilo dosta pa su mu mrtvom gurnuli cigaretu u usta. Puk je šutio i pamtio.

I tako ta priča dođe do nas. Rasplićemo je, a u ušima nam još bubnjaju prošli događaji. Dok je 86% Hrvata u Hrvatskoj i ne zna se koliki broj u Herceg Bosni, slavio Božić, na tv-u su nam puštali svake druge filmove, serije, općenito sadržaj, samo ne onaj primjeren za taj dan. Religija je ponovno opijum za narod, vjernici su zatucani, Crkva živi u srednjem vijeku. Slično tome izrazi se ministar Jovanović u žaru borbe za zdravstveni odgoj u školama. Kao blesav navalio na to i ne popušta. Uopće ga nije briga što 89% roditelja misli drukčije. A u drugim prilikama on i njegovi i te kako drže do postotaka, posebno kad neke agencije govore o pučkoj prihvaćenosti ove neokomunističke vlasti iako svatko vidi da je stanje ne iz dana u dan, već iz sata u sat sve gore i gore. No, samouvjerenošću Staljinovih besprizornika oni idu dalje. Vjerujem da bi taj najprije drumski, a onda i politički razbojnik njima bio zadovoljan da je živ. Pokazali su to i na primjeru novinarke Karoline Vidović Krišto. Dotična pošteno i profesionalno radila svoj novinarski posao pa je iznijela i drukčije mišljenje od onoga što ga zastupa ministar Jovanović. Zbog toga njoj obećaše kaznu, a gledateljima u iseljeništvu, jer njima je emisija bila namijenjena, uputiše duboku ispriku. Od žalosti se nasmijah. Ispričavaju se ljudima koji bi puno žešće progovorili od Karoline samo da imaju prilike. Ma njima je isprika uvrjeda, druže Jovanoviću. Ili je to možda i bila njezina svrha? Sličnim putem prije Karoline prošla je saborska zastupnica HSS-a Marijana Petir. Zbog zagovaranja kršćanskih vrijednosti proglašena je homofobom godine. Učiniše to neke tzv. nevladine udruge, one što i ovaj zdravstveni program uz Jovanovićevu pomoć, guraju u naše škole. Njima se priključiše mediji i cirkus zaigra u našemu gradu. Nismo je previše branili pa je i to možda prevarilo ministra Jovanovića da sa svojim viđenjem spolnosti pokuša opteretiti i naše mališane. Na njegovu žalost ode predaleko. Crkva se digla i zauzela stav. Netko će morati popustiti, a nikakve mogućnosti nema da to bude Crkva. Kad kažem Crkva, mislim na hijerarhiju. Puk Božji još skuplja snage. Ali je iz dana u dan sve ustrojeniji i ustrojeniji. Udruga grozd u međuvremenu je uradila i radi velik posao. Drugi pristižu sve većim i većim koracima. Jesmo li na pragu ne buđenja, nego probuđenosti onih 86% što se u zadnjem popisu pučanstva u Hrvatskoj izjasniše vjernicima? Bude li to tako još ćemo mi morati zahvaljivati Jovanoviću. Možda čitavoj ovoj »bratiji« podignemo spomenik. Zabrljali su gdje se god zabrljati moglo. Sad i slijepcima postaje jasno da Sanader nije slučajno došao na čelo HDZ-a, da se toj stranci slučajno ne sudi, da slučajno nismo ovoliko zaduženi, da nisu neki tamo krali nego oni... Bit će veselo u toj Europi za koju kažu da u nju ulazimo za 6 mjeseci. Tada će ovi neokomunisti biti Europljani, građani i građanke novoga svjetskog poretka, a mi ćemo ostati Hrvati i Hrvatice kao što smo i bili. Što nam nedostaje? Ne ćemo samo valjda i mi morati u suvremene škripare? Vrijeme je da se ovi na vlasti uozbilje, prošlo je vrijeme komunističkih besprizornih političkih komesara.

I Prljavo kazalište ima poteškoća s protokom vremena. Umjesto u Europu ode u Beograd. Miris novca bio je jači od mirisa stihova iz njihovih glasovitih pjesama. Otrgnula se ruža, ona hrvatska, i pala na prašnjavu cestu. Završila jedna povijest, ispričana jedna priča. Prljavci više nisu ono što su bili. Treba imati snage ustati se i ispričati se za svoje pogrješke. Zdravko Tomac to je mogao. Lutao je u životu opčaran crvenom niti, ali ga pameti privede krik za slobodom njegovog ugnjetenog naroda. Danas piše knjige i memoare o svemu tome. Tko ih čita prati njegovo sazrijevanje, korak u korak s borbom za svoj narod. Što će trenutni hrvatski predsjednik vlade Milanović napisati jednoga dana ne znam. On se za svoj narod nije borio. Nema ga u famoznom registru branitelja. A vršnjaci su mu krvarili i pobjeđivali. Kad to znamo, nimalo nas ne iznenađuje njegov kiseli osmijeh i kruto držanje u prigodi rukovanja s oslobođenim hrvatskim generalima. Taman bio pošao prema »regionu« kad mu oni iz Bruxellesa javiše da se »curikne«. Pa da im čovjek vjeruje! Bolja su braća Balkanci.

Stigosmo do nekog vrtla. »Tu je ta jama«, reče pratitelj. Vratih se iz svojih misli, iako mi je još na umu bilo kako je Sulejman Tihić prošlih dana rekao da Hrvatima u BiH ne treba kanal na hrvatskom jeziku. Kao da sam čuo one »glavešine« iz jugoslavenskog vremena. Nema toga hrvatskog jezika, svi ćemo govoriti jugoslavenski...; oprostite, sada je to bošnjački, bosanski, jezik regije ili kako ga već zovu. E, moj Suljo. Ovdje pred nama je put koji je nekada iz Mostara vodio do Tomislavgrada. Išli su njime ljudi i konji. Nije to bilo ni tako davno. Da Bosna ne pade pod Turke, drukčije bi se povijest odigrala, ali bi što bi. Kao i s komunistima. Došli i pomlatili što su pomlatiti mogli. U ovu jamu navodno da su ubacili dvojicu ubijenih franjevaca. Razgledam ozemlje sve tamo do crkve na Širokom Brijegu. Svjedočenja imaju logike. Nekadašnji put koji odavde vodi do tamo poklapa se s njima. »U onoj kući komunisti su ubili 12 civila«, ponovno se javi pratitelj. Nismo znali za njih i nismo im ponijeli križeve. Stavit ćemo ih na grobove njemačkih vojnika koje su mještani krišom pokopali da ih ne raznesu divlje zvijeri. Opet mi vijesti bubnjaju glavom. Prošle godine u svijetu je ubijeno preko 105.000 kršćana. Onako, na hladnoj krvi, nisu bili Al Qaida i kitili se oružjem. Ne čuh da spomenutog Jovanovića i njegove to zabrinjava. On radije govori da se neki uhvate pod ruku pogledaju u zrcalo i pljunu u ono što vide. Drugi dodaju, Jovanoviću i slični što čekate. Ali...

Što ja to imam dočekati u novoj godini? Grad u kojem živim ima svoju povijest, njegov okoliš svoju, ja svoju. Nismo slučajno zalutali na ovaj prelijepi dio kugle zemaljske. Pa budimo ga dostojni!

Miljenko Stojić