Posvuda u svijetu nađe se neki duševni bolesnik koji je umislio da je liječnik, i to baš onaj liječnik koji liječi ranjene duše. Ponegdje se može pronaći i "kolega" mu (pri)pravnik u srednjoj životnoj dobi koji je sebe uvjerio da je predsjednik vlade neke zemlje. Možda nešto egzotičniji je slučaj pajdaša im, sveučilišnog profesora, koji se poistovjetio s jednim Maršalom.

Ipak, malo je vjerojatno da se ovakav trojac "potrefi" u jednoj nevelikoj zemlji. A sasvim je nevjerojatno da svatko od njih trojice svoju uvrnutu fikciju uspije učiniti stvarnošću i postati ono što je umislio. Ovo je priča o jednoj i jedinoj takvoj zemlji. Zemlji u kojoj su institucije medicinskog sustava posvema zakazale i tim nesretnicima bešćutno uskratile neophodnu im pomoć.

A kako i ne bi zakazale, kad je u toj zemlji moguće da prvi spomenuti bolesnik – i to pravi a ne umišljeni - ili kako bi se u starinskom govoru kraja iz kojeg dolazi reklo "hipokondrijakuš" - koji je umislio da je psihijatar, osvane na istaknutom položaju unutar medicinskog sustava. U takvom je sustavu, dakle, posve logično i da jedan mobilizirani "dragovoljac" Domovinskog rata koji je poželio biti ministrom za tu prilike bude "izliječen" i od PTSP-a, inače neizlječive bolesti.

Drugi se zlosretnik nekako, vjerojatno ipak slučajno, zatekao na mjestu predsjednika Vlade, pa je ne mimo logike, zaključio kako se radi o "slučajnoj" državi. Doista, njegova inauguracija na taj položaj najbolji je argument u prilog toj tvrdnji. Zasad, tu zemlju od potpune propasti spašava samo to što je "slučajnik" kojem je dano da njome upravlja kronično nesklon bilo kakvom radu, pa se u razvalinama koje za sobom ostavlja još uvijek drži pokoji kamen na kamenu. Za njega uistinu vrijedi ona "kad ne radi, radi najbolje što može".

Treći pajac u ovom tragikomičnom vodvilju ipak nije uspio postati maršalom. Uslijed promijenjenih međunarodnih okolnosti morao se zadovoljiti tek pozicijom predsjednika Republike. Igrom slučaja, baš u onoj zemlji za koju Maršal na kojeg se ugledao reče kako će prije Sava poteći uzvodno nego što će ta - u to vrijeme tek članica Federacije s vrlo ograničenim suverenitetom – postati neovisnom državom. No, iako formalno nije proglašen maršalom, svojim se djelovanjem toj tituli nastoji što više približiti. Pa tako u kampanji za obranu položaja narodu i formalno nutka ustavno približavanje Maršalu kao svojevrsnu nadogradnju današnjem vremenu primjerenijem "mekom" i slabije uočljivom približavanju kakvo je primjenjivao tijekom predsjedničkog mandata na isteku. U taj pohod mora nevoljko poći, jer su se vremena promijenila i za razliku od onih idiličnih Maršalovih, sad se mora pitati narod. Pa u kampanju s Maršalova trga kreće i s njegova "pravog puta" ne skreće.

A na tom putu se treba osloniti na one koji su se – bilo kao učitelji, bilo kao učenici baštinjeni iz onog vremena i aparata - našli u ulozi novinara. Takvima je zadatak ono bitno skriti a ono nebitno pred oči staviti. Tako će radoznalo zapitkivati predsjedničke kandidate koji broj saborskih zastupnika drže optimalnim. O broju djelatnika Ureda predsjednika na što predsjednik, za razliku od prethodnog može utjecati, ne će ni zucnuti. Pravit će se i da prethodni mandat kojeg je obavljao jedan od kandidata uopće nije postojao. Tako se tek na marginama može čuti sasvim benigno i uopćeno pitanje što bi koji kandidat, pa i sam predsjednik, gledajući iz današnje perspektive, učinio drukčije. A to je pitanje koje se uobičajeno postavlja izborniku nogometne reprezentacije poslije svake izgubljene utakmice. No, izbornik se suočava i s posve konkretnim upitima o postavi, dinamici izmjena i tipu taktike. S druge strane, "Maršal" iz ove priče pošteđen je ovakvog dodijavanja, bez obzira što njegovu ekipu čini konglomerat loših savjetnika koji se natječu koji će od njih zemlji čijeg predsjednika savjetuju zabiti više autogolova. Jednog od tih golgetera teška je srca sklonio u zavjetrinu, ne zato što bi mu njegovi autogolovi smetali – uostalom, i sam ih revno postiže - već prigodno, za potrebe kampanje.

Nastrano mu privržene "novinare" iz komercijalnih televizijskih kuća u mrtvoj utrci još uvijek za dlaku nadvisuju pandani im iz one javne. Tamo, naime, stoluje "štafetar" i onog i ovog Maršala, koji je za vođenje sučeljavanja kandidata tik pred izbornu šutnju odabrao "dream team" pravovjernih isljednika. Stavovi i mentalni sklop su im na "pravom putu" a imena, baš kao i ona dobrog dijela Vlade, napadno podsjećaju na ona u navali FK Voždovca. I rezultati su im tu negdje, u rangu tog osrednjeg beogradskog kluba koji se u svojoj stogodišnjoj povijesti ne može podičiti nekim značajnijim trofejom.

Drugi su, poput onih što upravljaju agencijama za istraživanje javnog mnijenja, bili prisiljeni nabaciti masku "objektivnih" znanstvenih istraživača pa se na poduljem popisu žrtava "Maršalova" drugog pohoda na Pantovčak našla i primijenjena statistika. Drastičan pomak ulijevo u rezultatima anketa u odnosu na stvarne rezultate nedavnih Europskih izbora održanih ove i prošle godine nije ih nimalo pokolebao. Ta ne griješe oni, griješi narod koji nikako da se dovede u red i uskladi s rezultatima njihovih "anketa". Uistinu nepristrani stručnjaci kojima je više stalo do istine nego iz razloga koji se mogu naslutiti biti u službi laži ne bi tako olako prešli preko toga. Primijetili bi kako im veliki postotak anketiranih ne želi reći kome će dati svoj glas, i potom pokušali modelirati njihove preferencije što i nije baš tako teško. Možda to i rade ali ne prezentiraju ih javno kako ne bi povrijedili "Maršalov" ego. A možda i doista misle kako je razdioba glasova među onima koji im žele reći kako će glasovati i onima koji to ne žele podjednaka, pa to svjesno zanemaruju. Moguće su doista povjerovali medijski kreiranoj slici da živimo u demokratskom društvu zapadnog tipa pa se ljudi pri izjašnjavanju nemaju čega bojati, a ne u društvu strogo kontroliranom od strane struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma koji se sada utjelovljuje u drukčijoj formi prilagođenoj novim prilikama. Jer opće je poznato da je prema klasičnom totalitarnom obrascu temeljni preduvjet za uspješnu propagandu agitatore uvjeriti da je istina laž i obrnuto kako bi mogli fanatično širiti svoj zlokobni nauk.

Oni koje je zapalo glumiti novinare svečano objelodanjuju rezultate takvih manjkavih istraživanja praveći se kao da su pouzdana i kao da nisu na izborima već prokazana kao nevaljala. Pa još zovnu u goste tzv. nezavisne analitičare koji zavodljivim stručnim rječnikom pojašnjavaju gdje je izlaz iz šume previđajući pritom kako se uzdaju u neispravnu busolu. Tu rolu obično igraju sveučilišni profesori čije je skoro sve "znanje" u onoj noći kad je pao Berlinski zid postalo neznanje. Začudo, u naivnoj nadi da će svojevoljno nešto vrijedno naučiti dopušteno im je da ostanu na sveučilištu i svoje neznanje prenose dalje na buduća pokoljenja. U toj školi iskovani su i glumci koji se prave novinarima pa nije čudno što su u zemlji koja ju financira televizije, novine i većina portala upravo takvi kakvi jesu. Baš kao što je to u prirodi slučaj, sirotani ostali bez ikakvog znanja i mogućnosti za samostalni opstanak stvorili su novu siročad obrazovanu istim takvim "znanjem", pritom još temeljito pročišćenu od tradicionalnog odgoja i bilo kakvih moralnih skrupula. I tako je stvorena "Maršalova" udarna divizija.

A ta se divizija čiji mudriji pripadnici polako dezertiraju upravo povlači u rasulu nakon jednog od svojih posljednjih juriša. Ne videći da im sat otkucava predzadnju uru – a i zadnja nije daleko – očajnički se hvatajući za najmanju nadu, dvorski će se "analitičari" uzdati još u skijaše i "hokejaše" koje su ciča zima i blagdansko vrijeme spriječili da u prvom krugu daju glas voljenom "Maršalu". U općoj nestašici glasova rado će prisvojiti i one u prvom krugu dane mladom Ivanu Sinčiću previđajući činjenicu da je on udvostručio broj glasova u završnom tjednu kampanje skrećući retorikom udesno, barem kad su nacionalne teme u pitanju. Time je pridobio glasove onih ideološki neopterećenih birača koji bi radije dali glas bilo kome, samo ne nekome od dvoje kandidata glavnih političkih struja, a koji su ih dotad bili spremni dati Milanu Kujundžiću. U panici su i sami Sinčića hotimično pogurnuli udesno ispravno procijenivši da bi u suprotnom njegov daljnji uzlet mogao ugroziti "Maršalovo" vodstvo nakon prvog kruga. Tako su "Maršalu" priskrbili da od naroda iskamči još taj jedan milijunčić, po svoj prilici zadnji iz ovog izvora - iz izvora iz kojeg ih je na klevetanje tog istog naroda po svijetu i rovarenje protiv njega iznutra u samo 5 godina spiskao već njih 250. Unatoč tome, postaje sve jasnije kako će se pusti snovi i "tanke" nade vidno uznemirenih slugu jednog očajnog vlastodršca istopiti sa snijegom koji je na sam izborni dan konačno napadao. Ovaj put ne samo da prekrije brijeg ...

 

Grgur S.

Share
0