Josipovićeva "Nova pravednost" - jedna pravila vrijede za Glavaša, Norca i Zagorca, druga za Tihomira Blaškića
Generali Rahim Ademi, Nojko Marinović, Tihomir Blaškić, Ivica Obrovac, Veselko Gabričević, Josip Zvirotić, brigadiri Ante Kotromanović i Branko Borković – Mladi Jastreb te Predrag Fred Matić, podržali su 2009. Ivu Josipovića u utrci za prvi predsjednički mandat.
U priopćenju za javnost objavljenom tom prigodom podržali su Josipovićevo zahtjev o "objavi registara branitelja i njegovo obećanje da će postrojiti ratne brigade kako bi njihovi zapovjednici izvršili smotru i kako bi se napokon doznalo tko je to Hrvatsku branio s puškom u ruci, a tko u uredu".
Kakvi su učinci Josipovićeve ideje o objavi registra branitelja, manje-više je poznato. Pozato je također da nikada i nigdje Josipović, zajedno sa svojim oficirima, nije obavio postrojavanje "tih brigada" o kojima su 2009. pisali autori ovog priopćenja.
Potpisnici spomenutog priopćenja, te su izborne 2009. također tvrdili kako je "Ivo Josipović uvijek zagovarao dosljednu primjenu prava i kažnjavanje svih zločina", dodajući kako znaju da je "Ivo Josipović uvijek radio u interesu hrvatske države" kao i da "znaju da će nastaviti tako raditi i kao novi predsjednik Republike Hrvatske".
U međuvremenu, glavni Josipovićevi saveznici na području "kažnjavanja svih zločina", ostali su i dalje Zoran Pusić, Vesna Teršelić, Rekom i Dokumenta, a teza o "konglomeratu loših politika devedesetih" ostala u funkciji pokušaja izjednačavanja agresora i žrtve. Da ne spominjemo Josipovićevu ispriku u sarajevskom Parlamentu zbog navodne odgovornosti Republike Hrvatske za zločine u BIH, kao i cijeli spektar razloga zbog kojih branitelji već dugo prosvjeduju u Savskoj 66.
Potpisnici ovog pisma, dajući bezuvjetnu potporu Ivi Josipoviću, su 2009. znali da je "Ivo Josipović štitio interese Hrvatske države u Haagu".
'S indignacijom odbacujemo sve laži o tome da je Ivo Josipović sudjelovao u pisanju optužnica Haškoga suda protiv hrvatskih generala. Upravo suprotno, Ivo Josipović je štitio interese Hrvatske države u Haagu, posebno braneći Hrvatsku u predmetu 'sub poene'', stajalo je u spomenutom priopćenju.
Naravno, u tim se trenucima još nije znalo da će novoizabrani predsjednik za svog glavnog analitičara uzeti "desetog najmoćnijeg Srbina", niti da će na ocjenu Ustavnom sudu poslati hrvatski zakon koji hrvatske branitelje štiti od progona iz Beograda. Nije se tada niti znalo da će Ivo Josipović, zajedno s Vesnom Pusić, do zadnjeg trenutka odlučno zagovarati povlačenje hrvatske tužbe za genocid, niti da će se u međunarodnim krugovima ponašati poput srbijanskog ministarstva vanjskih poslova. U tim trenucima nije se znalo ni za memoare srbijanskog veleposlanika Cvjetićanina, zahvaljujući kojima je postalo više nego očito kakvu ulogu igra Ivo Josipović.
Međutim, i u tim trenucima se znalo da je u vrijeme hrvatsko-srpskog sukoba, točnije 1994. godine, svoje znanstvene radove objavljivao u Beogradu. Znalo se također da je odigrao pozitivnu ulogu braneći Hrvatsku u predmetu 'sub poene'', ali je politički i profesionalni "salto mortale" napravio nekoliko godina kasnije, kada je odmah nakon promjene vlasti 2000. godine imao ključnu ulogu u poništavanju te iste "sub poene", nakon čega su stvoreni svi preduvjeti za djelovanje Carle del Ponte i Save Štrbca, što je u konačnici dovelo do podizanje haških optužnica protiv hrvatskih generala.
Naravno, da su potpisnici ovog pisma potpore Ivi Josipoviću, odnosno najmanje jedan dio njih, detaljno znali i za otvoreno pakiranje političaru Dariju Kordiću, preko čijeg je haškog predmeta napravljena konstrukcija potrebna za dokazivanje navodne dvostruke crte zapovjedanja koja je od Franje Tuđmana i Gojka Šuška navodno vodila do Darija Kordića. Dobar dio potpisnika ovog pisma potpore tada je znao kako su u vrijeme kada se Korićev proces odvijao, u Haagu bio angažiran Ivo Josipović, ali i Orsat Miljenić, Ivan Bandić i Romana Vlahutin. Govorkalo se tada i o umješanosti ove skupine, zajedno s odvjetnikom Nobilom, i u krivotvorenje "nekih dokaza" bez kojih je bilo nemoguće napakostiti Kordiću a preko njega i hrvatskom narodu u BiH.
Nesumnjivo su potpisnici pisma potpore znali da je Dario Kordić u tom sudskom procesu na temelju krivotvorina osuđen na 25 godina zatvora. Znali su isto tako da je general Tihomir Blaškić, koji je bio supotpisnik pisma potpore Ivi Josipoviću, u Den Haagu osuđen na devet godina zatvora. Međutim, sve je to za potpisnike ovog pisma bilo nebitno, uključujući i činjenicu da se Blaškićeva devetogodišnja zatvorska kazna u javnosti predstavljana kao njegovo oslobođenje u čemu je poglavito prednjačio njegov odvjetnik Anto Nobilo.
U međuvremenu, Predrag-Fred Matić najprije postaje Josipovićev savjetnik, da bi nakon parlamentarnih izbora došao na mjesto ministra branitelja u vladi Zorana Milanovića, za koga se u javnosti govorka da posljednjih mjeseci podjednako boravi službeno u Zagrebu i Beogradu. Ante Kotromanović, čijim dolaskom na mjesto ministra obrane Josipović nije bio zadovoljan - nego je ba tom mjestu želio vidjeti voditelja svoje prve kampanje Miranda Mrsića, u međuvremenu postaje jedna od ključnih uzdanica Zorana Milanovića. Kontroverzni Branko Borković, odnosno Mali Jastreb, u međuvremenu je postao jedan od stranačkih čelnika unutar Saveza za Hrvatsku, zadržavajući i dalje iznimno kritičan stav prema prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.
Sumirajući cijenu kojom im je potporu platio Ivo Josipović, čini se, možda najbolje je prošao general Tihomir Blaškić. Onima koji ne razumiju o čemu je riječ neka pogledaju Odluku o oduzimanju čina general bojnicima Branimiru Glavašu, Mirku Norcu-Kevi i Vladimiru Zagorcu, čina pukovnika Tihomiru Oreškoviću, te čina bojnika Siniši Rimcu, koju je predsjednik i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Ivo Josipović potpisao 9. rujna 2010.
Spomenutim su časnicima, odlukom koja je stupila na snagu 20. rujna 2010., oduzeti činovi zbog pravomoćnih sudskih presuda Vrhovnog suda, ze županijskih sudova u Rijeci i Zagrebu, zbog kaznenih djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, zlouporaba položaja i ovlasti i ubojstva, uključujući i sve ono što po zakonu ide uz jednu takvu odluku.
Tako je pravne odredbe, uz potpis doktora pravnih znanosti, primjenjene na Branimiru Glavašu zbog sudske presude na 8 godina zatvora, Mirku Norcu - Kevi - zbog sudske presude na 12 godina zatvora, Vladimiru Zagorcu - zbog zatvorske kazne od 7 godina, Tihomiru Oreškoviću - zbog zatvorske kazne u trajanju od 15 godina, te Siniši Rimcu - zbog zatvorske kazne u trajanju od 8 godina.
Međutim, ono što je u ovom slučaju vrijedilo za Glavaša, Norca, Zagorca, Oreškovića i Rimca nije vrijedilo za Tihomira Blaškića. I unatoč činjenici što je zbog "nečovječnog i okrutnog postupanje u zoni njegove zapovjedne odgovornosti od siječnja 1993. do travnja 1993.", u kom se razdoblju dogodio i zločin u Ahmićima, Tihomir Blaškić pravomoćno osuđen na devet godina zatvora, vrhovni zapovjednik je u njegovom slučaju "progledao kroz prste".
Imena Tihomira Blaškića, naime, nema na odlukci o oduzimanju činova pravomoćno osuđenim časnicima od 9. rujna 2010., niti u bilo kojoj sličnoj odluci vrhovnog zapovjednika s prestižnom titulom doktora pravnih znanosti.
Ivo Josipović nikada javno nije govorio o razlozima kojima se vodio u donošenju odluke po kojoj jedna načela vrijede za Glavaša, Norca i Zagorca a druga za Tihomira Blaškića.
Komentirajući ovu kontroverzu poznavatelji Josipovićevog djelovanja u pravilu ukazuju na činjenicu da je Tihomir Blaškić svoje izuzimanje od ove odluke zapravo dobio koncem 2009. kada je na nagovor Ante Nobila otvoreno podržao Ivu Josipovića u predsjedničkoj utrci.
No, po svemu sudeći to je samo vrh ledenog brijega u slučaju ovakve selektivne primjene tzv. Nove pravednosti. Očito, njih treba tražiti unutar složenosti Haške priče, kao i u iznimno složenom ukupnom odnosu Ive Josipovića i Ante Nobila, kako u Haagu - tako i slučaju Lex Perković i svemu što se vezuje za ovaj slučaj.
Josip Zdunić