Stojeći u više navrata s našim transparentom „ Trg maršala Tita civilizacijska je sramota“ u blizini tramvajske postaje na tom trgu -  izvan termina javnih prosvjeda „Kruga za trg“, dakle izvan svoje grupe, a u izravnom dodiru sa slučajnim prolaznicima – u više smo navrata doživjele odobravanje i podršku, no najčešće ipak stvarnu ili hinjenu nezainteresiranost. Veoma su česte međutim bile i negativne reakcije, a pri čemu nam je u oči odmah upala njihova iznimna žestina i grubost.

 

Kako smo takvu oštrinu u  nekoliko slučajeva  iskusile i u profesionalnom okruženju te u svojim susjedstvima, osjetile smo se ponukanima  pokušati dokučiti neke od očito jakih motiva Titovih privrženika. Uz pomoć poznanika i prijatelja obratile smo se stoga nizu ljudi za koje smo pretpostavljale da se ne slažu s našim zahtjevima. Pitale smo : Zašto smatrate da ulice i dalje trebaju nositi ime maršala Tita kad je poznato da su Tito i jugoslavenski komunistički totalitarizam odgovorni za masovna ubijanja te mnogostruka kršenja ljudskih prava? Anketi smo naravno pristupile kao vrsti jednostavnog propitivanja.

Evo triju iz niza veoma sličnih odgovora.

Petar P., 60, grafički tehničar, zaposlen u novinarskoj tiskari, Zagreb

Trgovi i ulice trebaju nositi ime maršala Tita jer je Tito je bio veliki državnik. - Na Bleiburgu su bile same ustaše, pa ih je trebalo pobiti. U zatvorima su kasnije bili oni koji su zaslužili da tamo budu. Sto se Crkve, svećenika i časnih sestara tiče, to su sve sami lupeži, negativne osobe. Jugoslavenski sustav nije bio nasilan, već je bio veoma human. Sve se davalo ljudima, a sada oni koji su na vlasti sve uzimlju sebi. Politički, ovo je ustaška država. Bio sam 1990. protiv njezina stvaranja. Franjo Tuđman je bio kriminalac, što se vidi po tome da je i on bio u zatvoru. Moj je otac kao partizan oslobađao zemlju, a 1990. su mu smanjili mirovinu, tako da su majka i on jedva živjeli. Sam teško radim i osjećam da nemam nikakvih radničkih prava.

 

(Obitelj – Hrvati iz Makarske; otac u partizanima, bez škole, kasnije oficir JNA; tijekom Jugoslavije otac se žalio da ne napreduje zato što je Hrvat, no 1990. je bio ogorčeno protiv stvaranja Hrvatske, tvrdeći da su svi u HDZ-u ustaše; majka manje rigidna; suruga Petra P je iz miješanog braka, otac joj je  Srbin.)

Lidija P, 58, dipl. pravnica, Zagreb

Apsolutno sam za Trg maršala Tita. - Bleiburg je ustaška izmišljotina. Političkih progona bilo je prvih godina Jugoslavije, što je bilo normalno za ono vrijeme. - Ne osjećam se sigurno u ovoj zemlji. Sjećam se točno kada je 1991. predstavnica kućnog savjeta došla k nama u stan jer je imala nalog  popisivati stanare prema nacionalnosti. Moja majka je Srpkinja iz Slavonije. I nju sam ja tada trebala upisati u posebnu rubriku! Bilo mi je odmah jasno da na vlast dolaze ustaše. –  U Titovo su doba ljudi svi  slično živjeli. Nije on bio nikakvi hohštapler. To se vidi po tome da svojoj djeci nije ostavio nikakva bogatstva.

 

(Otac Hrvat iz Zagorja, pripadnik KOS-a, majka Srpkinja iz zapadne Slavonije, nastavnica; suprug bio Hrvat, no brak je razveden; za vrijeme trajanja braka, do 1990. stavovi Lidije P. bili  su umjereniji)

Jurica Š., 31, novinar na Radio-postaji Zadar, Zadar

Drug Tito zaslužuje poštovanje jer je jedan od najznačajnijih likova naše povijesti. - Bleiburg je propagandna laž. Ako je i bilo zločina, oni ni izdaleka nisu bili takvi kakvima ih desnica sada želi prikazati. Također nije istina da su u zatvorima bili oni koji su se zalagali za slobodu. U zatvorima su bili teroristi te oni koji su predstavljali opasnost za sigurnost i red. Hrvat sam, no radije bih sada živio u Jugoslaviji. Jugoslavija je predstavljala širinu, a  današnja Hrvatska je skučeni prostor, u fizičkom i u duhovnom smislu. Osim toga, u Jugoslaviji se živjelo znatno bolje. Ljudi su kupovali stanove, a rate kredita nikada nisu rasle, već su padale. Ja sam podstanar i ne vidim nikakve mogućnosti za kupnju stana.

 

(Obitelj - Hrvati iz okolice Ploča; i s očeve i s majčine strane članovi obitelji bili u partizanima te bili i članovi Partije; otac za vrijeme Jugoslavije na visokim dužnostima u Dubrovniku i Splitu; sam aktivan u SDP-u.)

U svim je odgovorima našu pozornost privukla velika učvršćenost stavova te učestalo pojavljivanje pojmova „ustaša“. Također učestalost pojma „Jugoslavija“, redovito ispunjenog krajnje pozitivnim emocionalnim nabojima. Bilo je stoga  moguće odmah zaključiti da se radi o političkim stavovima koja se ne pokušavaju zaogrnuti nekim oblikom političkog „moderniteta“, već otvoreno pokazuju da svoje razloge nalaze u događanjima iz Drugog svjetskog rata. Uočljiva je bila i činjenica da su ispitanici često iz obitelji u kojima je netko od članova srpske nacionalnosti, za koje je razumljivo  da su se u Jugoslavije osjećali gotovo kao u svojoj nacionalnoj državi te da je žaljenje za Titom žaljenje za Jugoslavijom.

„Historicizam“ svih ovih odgovora (ustaše, ustaška država, ustaška izmišljotina) u prvi je trenutak djelovao iznenađujuće – isto kao što je iznenađujuće djelovala  iracionalnost argumentacije o Bleiburgu i progonima -  no na razini politologije i političke psihologije ovakvo je oblikovanje i izražavanje stavova poznato i istraženo. U velikim je studijama naime u međuvremenu više puta prikazano da  traumatični povijesni događaji, osobito unutarnacionalni sukobi, ostavljaju duboke posljedice u svijesti budućih generacija te intenzivno tradiraju selektivna tumačenja. Poznato je npr. da je sudjelovanje pojedinih članova obitelji u Francuskoj revoluciji prije više od dva stoljeća  i danas do izvjesne mjere uočljivo u političkim orijentacijama potomaka, a isto vrijedi i za sukob Sjevera i Juga u SAD-u, gdje je tradicija privrženosti oslabjela migracijama te je  vremenom izgubila emocionalni naboj, no i dalje postoji.

Ivan Šiber, politolog blizak ljevici, ovo je pitanje izravno istraživao u svom radu „Ideološki sukobi u Drugom svjetskom ratu i suvremene političke orijentacije“, u kojem kaže:  Represivni jugoslavenski ideološki sustav kroz obrazovanje je i kroz medije sustavno homogenizirao populaciju ideološkim mitovima, specifičnim jezikom i autoritarnošću.   Demokratizaciji i civilnom društvi nije davao  prostora. U isto vrijeme na individualnoj se razini odvijala socijalizacija na temelju položaja obitelji u socijalnoj strukturi društva prije Drugog svjetskog rata te, najviše, na temelju  političkog opredijeljenja obitelji tijekom rata. Neposredna negativna iskustva, osobna i obiteljska stradanja, podijelila su hrvatsko društvo u dvije suprotstavljene skupine.

Šiber je u tom radu ustanovio da je 2007. godine  50 % ispitanika imalo jasnu i jednoznačnu obiteljsku političku biografiju, i to 27 % na strani NDH, a 22% na strani NOB-a, s očekivanim regionalnim različitostima. Kod mladih je ispitanika uočio povećani broj „miješanih“ političkih biografija s odgovorom „ne znam“, no iznenađujuće je da pri tome znatno bio opao broj pripadnika NOB-biografija, a da se broj NDH-biografija nije smanjio. Autor ovu veću stabilnost NDH-biografija objašnjava potrebom da politički koncept koji je dugo godina bio potiskivan jednostranim i isključivim interpretacijama zbivanja te negativnim vrednovanjem pripadnika obitelji dobije pravednije mjesto.

U gotovo svim anketnim odgovorima pojavljuje se, osim političke lojalnosti, i žaljenje za Titovim vremenom kao vremenom u kojem se bolje i pravednije živjelo,  u kojem su se rate kredita topile iz mjeseca u mjesec.  Ova se  vrsta nostalgije susreće u dijelu pučanstva svih tranzicijskih država i uvijek djeluje zbunjujuće. Nije naime odmah jednostavno razumjeti kako je moguće da su ljudi zaboravili realnu oskudicu u kojoj su živjeli, da žale, primjerice, za vremenima inflacije, ne osjećajući opću štetu kojom je duboko siromašila cijelo društvo.

Ovim se pitanjem bave brojna njemačka sociološka istraživanjima, a njihovi rezultati vode u smjeru zaključaka da su u ekonomskim nostalgijama često zapravo prikrivene političke preferencije. Onome tko je volio komunizam i zdušno surađivao s režimom Trabant je u sjećanju ostao velikim i lijepim automobilom, a ljetovanje u zapuštenom sindikalnom odmaralištu na Blatnom jezeru odmorom iz snova. Ipak, sociolozi upozoravaju da postoje okolnosti i za realni osjećaj pogoršanja kvalitete života i sigurnosti. Ljudima koji su bili naučeni na autoritarni egalitarizam osobito je teško konkurirati na nesmiljenim tržištima rada u  gospodarstvima u kojima su prošla vremenima konjukture i rasta.  U Njemačkoj je strah od nezaposlenosti te od  gubitka radnog mjesta u zadnje dvije godine prvi put izbio na prvo mjesto popisa najvećih briga, prije straha od teške bolesti - i to kod svih Nijemaca, ne samo kod onih koji su živjeli ili odrastali u DDR-u.

Što sve ovo znači za nas koji želimo ukloniti komunističke simbole iz hrvatskih javnih prostora?  Hoćemo li se u beskraj boriti  u pat-poziciji u kojoj i  jesmo i nismo Hrvatska, i jesmo i nismo demokracija -  osobito stoga što i HDZ (u kojem znatno pretežu Šiberove NDH-biografije!) nema snage odrješito prerezati uže koji nas veže za jugoslavenske mitove te interese njezinih mitologa.

Dok se pribojavamo, ipak se intenzivno i nadamo. Želimo vjerovati da će hrvatsko društvo krenuti prema procesima u kojima će politička kultura jačati. U zrelijoj demokraciji – s više jednostavnog i iskrenog identiteta sa zajednicom, više povjerenja u sebe i svoje mogućnosti, više vjere u podršku drugih, više znanja, više otvorenosti, više  vještina za upravljanje konfliktima  –  pozitivno će spominjanje Tita biti sramota.

U međuvremenu je naš posao nastaviti raditi za „Krug za trg“ te nikada ne prestajati govoriti da su jugoslavenski komunisti na Bleiburgu uništili jednu cijelu generaciju mladih ljudi, da su  franjevačke svećenike osudili na ukupno 500 godina zatvorskih kazni, da su ubili 400 seljaka iz sela  Podlapače u Lici, većim dijelom poslije rata.

Ovi događaji i ovi ljudi moraju biti integrirani u središte hrvatskog bića i u središte hrvatske realnosti.

 

Izvori:

Anketni odgovori (20)

Ivan Šiber: Političko ponašanje; Politička kultura, Zagreb 2007.

Milan Podunavac, John Keane, Chris Sparks, Politika i strah; Minerva, Zagreb 2008.

Politische Psychologie, Erinnerungen und kollektive Identität, (Zeitschrift), Hamburg 1998.

Brigitte Lehr: Der Postkommunistische Diskurs in Mitteleuropa; Cutta, Stuttgart 2000.

Milan Ivanović: Izgubljene šanse, Procesi postkomunističke tranzicije i nacionalne manjine; Alber E, Osijek 2005.

 

Maja Runje / Zdravka Bušić

 

Vezani članci:

Trg maršala zločinca je civilizacijska sramota