Ne želim ovdje ulaziti u političku dimenziju posjeta 'delegacije voljnih' Ukrajini, to je posebna priča, o tome drugom prilikom. Osvrnuo bih se tek na ukrajinsko odličje 'Jaroslava Mudrog I stupnja' kojim je odlikovan naš premijer.

Potaknut objavom fejs-prijatelja iz Dubrovnika, evo jedne kratke, ali vrlo poučne priče iz dubrovačke povijesti koja se savršeno uklapa u ovu priču, radi se o klasičnom primjeru dubrovačkog ponosa, prijezira prema nametnutim titulama i očuvanja dostojanstva čak i kad je sve izgubljeno.

Nakon pada Napoleona i austrijskog preuzimanja Dubrovnika 1814. (Bečki kongres 1815. samo potvrdio ono što je već bilo gotovo), Austrijanci su pokušali 'umiriti' i 'integrirati' staru dubrovačku vlastelu na način tipičan za Habsburšku Monarhiju: masovno su im dodijelili plemićke titule (grofovi, baruni, vitezovi), ordene i odličja, te ih obvezali da ih nose na svečanim prigodama, posebno kad su pozvani u Općinu, tj. u staru Vijećnicu na sjednice koje su sada bile samo formalne i pod austrijskim nadzorom.

Dubrovački gospari su to shvatili točno kako treba: kao poniženje i jeftinu kupnju lojalnosti.

Zato su nakon svake takve ceremonije, čim bi izašli iz Vijećnice, mirno, bez riječi, skidali te lance, križeve, zvijezde i medalje i stavljali ih u špag (džep) u maramicu, u marame, u vrećice.

Nisu ih bacali, nisu ih uništavali, samo ih više nikad nisu nosili izvan te prisilne prigode.

Ta mala gesta postala je simbol: 'Mi smo vam dali ono što tražite da bismo vas se riješili, ali naše dostojanstvo nije na prodaju.'

Nisu se bunili javno (jer bi ih zatvorili ili protjerali, ali su na najsuptilniji mogući način pokazali da austrijska odličja za njih nemaju nikakvu vrijednost, ni moralnu, ni estetsku, ni društvenu.

Usporedba s današnjim vremenom je očita i bolna: u ozbiljnim državama, ili onima koje to barem žele biti, POSTOJE ZAKONI po kojima se traži dopuštenje vlasti da se primi strano odlikovanje, upravo zato da se spriječi da netko postane 'označen' i time kompromitiran.

U Dubrovniku se to rješavalo jednostavnim špagom i prezirnim osmijehom.

Pouka?

Dostojanstvo se ne kupuje ordenjem, ni austrijskim, ni ukrajinskim, ni bilo čijim. Ako ga nemaš u sebi, nitko ti ga ne može dati. Ako ga imaš, nitko ti ga ne može oduzeti.

Ivica Granić / Facebook

Share
0