Zapadni Balkan ostaje jedna od najosjetljivijih regija Europe, obilježena nezavršenim tranzicijskim procesima, etničkim tenzijama i geopolitičkim rivalstvima. Hrvatska, kao članica Europske unije i NATO -a, nalazi se u jedinstvenom položaju – istovremeno je dio euroatlantskih sigurnosnih struktura i duboko ukorijenjena u balkanske geopolitičke realnosti.

Pitanje s kim bi Hrvatska mogla ratovati u narednih pet godina nije akademsko, već praktično pitanje sigurnosnog planiranja koje zahtijeva detaljnu analizu regionalnih dinamika, povijesnih antagonizama i trenutnih geopolitičkih trendova.

Iako je direktna vojna agresija na Hrvatsku iznimno malo vjerojatna zahvaljujući njenom NATO članstvu, postoje brojni indirektni scenariji koji bi mogli uvući zemlju u regionalni sukob. Ovi scenariji uključuju destabilizaciju Bosne i Hercegovine, potencijalni sukob između Srbije i Kosova, unutarnji sukob u Crnoj Gori, te šire geopolitičke promjene uzrokovane ruskim i kineskim utjecajem u regiji.

Ovaj esej analizira najvjerojatnije scenarije, faktore rizika i mehanizme eskalacije koji bi mogli ugroziti mir u regiji i Hrvatsku uvući u vojni sukob.

Geopolitički kontekst: Ruski i kineski utjecaj

Bilo bi pogrešno analizirati potencijalne sukobe na zapadnom Balkanu bez razmatranja šireg geopolitičkog konteksta. Rusija i Kina aktivno su prisutne u regiji, koristeći ekonomski, politički i medijski utjecaj kako bi destabilizirale euroatlantske integracije i promovirale vlastite interese.

Rusija ima dugogodišnje veze sa Srbijom, zasnovane na pravoslavnoj vjeri i geopolitičkim interesima. Moskva doslovno podržava Dodika u Republici Srpskoj, protivi se kosovskoj nezavisnosti i pokušava spriječiti širenje NATO -a na Balkanu. Ruski mediji i propagandni kanali aktivno su prisutni u regiji, šireći narativ koji je kritičan prema Zapadu i podržava nacionalističke i secesionističke snage.

Kina, s druge strane, koristi ekonomski utjecaj kroz inicijativu "Pojas i put", gradeći infrastrukturu i stvarajući ekonomsku ovisnost. Iako Kina nije direktno uključena u sigurnosne pitanja kao Rusija, njena prisutnost komplicira europske integracije i stvara alternativni centar moći kojem se zemlje regije mogu okrenuti.

Za Hrvatsku, ovi geopolitički faktori znače da bilo kakav regionalni sukob neće biti samo lokalni problem, već dio šire globalne konfrontacije između Zapada i autoritarnih režima. Hrvatska, kao članica EU i NATO -a, automatski postaje dio zapadnog tabora, što znači da bi u slučaju sukoba bila meta ruskih i kineskih pritisaka, bilo kroz hibridno ratovanje, cyber napade ili ekonomsku ucjenu.

Bosna i Hercegovina: Najvjerojatniji izvor nestabilnosti

Bosna i Hercegovina predstavlja najsloženiji i najnestabilniji entitet na zapadnom Balkanu. Daytonski sporazum iz 1995. godine stvorio je funkcionalan, ali inherentno nestabilan politički sistem koji je održao mir, ali nije riješio temeljne probleme.

Zemlja je podijeljena na dva entiteta – Federaciju BiH (dominantno bošnjačko -hrvatsku) i Republiku Srpsku – s međunarodnim predstavnikom koji ima ovlasti visokog predstavnika za implementaciju mirovnog sporazuma. U posljednjih nekoliko godina došlo je do značajnog pogoršanja političke situacije. Milorad Dodik, dugogodišnji lider Republike Srpske, otvoreno govori o secesiji i konstituiranju vlastite vojske, policije i poreznog sistema. Njegovo djelovanje podržavaju Rusija i djelomično Srbija, što secesionističkoj retorici daje međunarodnu dimenziju. Slabljenje međunarodne prisutnosti u BiH, smanjenje ovlasti visokog predstavnika i manjak jasne europske perspektive dodatno destabiliziraju situaciju.

Za Hrvatsku, nestabilnost u BiH predstavlja egzistencijalnu prijetnju iz nekoliko razloga :

▪ Prvo, u BiH živi značajna hrvatska zajednica, posebno koncentrirana u Hercegovini i središnjoj Bosni, čija sigurnost je vitalni nacionalni interes Hrvatske.

▪ Drugo, Hrvatska dijeli 932 kilometra granice s BiH, što znači da bilo kakva destabilizacija direktno utječe na hrvatsku teritoriju kroz izbjeglice, krijumčarenje oružja i potencijalne terorističke aktivnosti.

▪ Treće, povijesna trauma Domovinskog rata i agresije na Hrvatsku 1990 -ih znači da javnost i politika u Hrvatskoj iznimno ozbiljno shvaćaju bilo kakve prijetnje u regiji.

Scenarij koji bi mogao eskalirati u vojni sukob uključivao bi pokušaj secesije Republike Srpske, što bi moglo dovesti do raspada BiH. U takvoj situaciji, Federacija BiH bi se mogla raspasti na bošnjačke i hrvatske dijelove, što bi stvorilo sigurnosni vakuum. Ako bi došlo do oružanih sukoba između entiteta ili etničkih grupa, Hrvatska bi se našla pred teškim izborom – dopustiti ugrožavanje hrvatske zajednice ili vojnom intervencijom zaštititi svoje sunarodnjake.

Ovaj scenarij bi mogao uključiti i Srbiju, koj a ima posebne veze s Republikom Srpskom, što bi regionalnu krizu pretvorilo u međunarodni sukob. Međutim, važno je napomenuti da ovaj scenarij, iako najvjerojatniji od svih potencijalnih sukoba, i dalje ostaje relativno malo vjerojatan.

Međunarodna zajednica, posebno EU i SAD, imaju snažan interes u održavanju statusa quo u BiH. NATO prisutnost kroz EUFOR Althea operaciju, iako smanjena, i dalje predstavlja odvraćajući faktor. Ekonomska integracija regije i ovisnost svih zemalja o evropskim investicijama i pomoći čini otvoreni sukob ekonomski katastrofalnim za sve strane.

Sukob Srbije i Kosova: Katalizator regionalne krize

Odnos između Srbije i Kosova ostaje najeksplozivnija točka zapadnog Balkana. Srbija ne priznaje nezavisnost Kosova proglašenu 2008. godine i smatra ga svojom južnom pokrajinom. Kosovo, s druge strane, gradi državnost i institucije, ali suočava se s brojnim izazovima, uključujući nemogućnost kontrole nad srpskim enklavama na sjeveru zemlje, posebno oko Kosovske Mitrovice.

Tenzije na sjeveru Kosova redovno eskaliraju. Srpska manjina na sjeveru, podržavana od Beograda, odbija priznati kosovsku vlast i često dolazi u sukob s kosovskom policijom. Pristup Kosovo KFOR -u (NATO misija) sprječava otvoreni sukob, ali situacija ostaje volatilna. Nedavni incidenti, uključujući zatvaranje administrativnih prelaza, barikade, sukobe policije i lokalnog stanovništva, pokazuju koliko je mir krhak.

Za Hrvatsku, sukob između Srbije i Kosova predstavlja složen sigurnosni izazov. Hrvatska nema direktne teritorijalne ili etničke interese na Kosovu, ali bi bila duboko pogođena regionalnom krizom koja bi iz takvog sukoba proizašla. Ako bi Srbija pokušala vojnom intervencijom "vratiti" Kosovo ili njegove sjeverne dijelove, NATO bi bio prisiljen reagirati jer Kosovo štiti KFOR misija. Kao članica NATO -a, Hrvatska bi mogla biti pozvana da sudjeluje u kolektivnoj obrani ili operacijama održavanja mira, što bi je dovelo u direktan sukob sa Srbijom.

Još ozbiljniji scenarij uključuje domino efekt koji bi sukob oko Kosova mogao proizvesti. Destabilizacija Kosova mogla bi ohrabriti secesionističke snage u Republici Srpskoj da iskoriste kaos i proglase nezavisnost ili pripojenje Srbiji.

U takvoj situaciji , Hrvatska bi se suočila s višestrukim krizama – NATO obavezama prema Kosovu i potrebom zaštite hrvatskih interesa u BiH. Ovakav scenarij bi regiju vratio u 1990 -te godine, s potencijalom za široki međunarodni sukob.

Dodatni faktor je rusko uplitanje. Rusija tradicionalno podržava Srbiju i protivi se kosovskoj nezavisnosti. U kontekstu šire konfrontacije između Zapada i Rusije, Kosovo bi moglo postati još jedna tačka proxy ratovanja, gdje bi Rusija podržavala srpske aspiracije kao kontratezu zapadnom uplitanju u Ukrajini i drugim regijama. Ovo geopolitičko rivalstvo povećava rizik od eskalacije i smanjuje mogućnost diplomatskog rješenja.

Crna Gora: Unutarnje podjele i prijetnja destabilizaciji

Crna Gora predstavlja manje očigledan, ali potencijalno značajan izvor nestabilnosti. Ova mala zemlja duboko je podijeljena po pitanju nacionalnog identiteta, odnosa prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i geopolitičke orijentacije. Približno trećina stanovništva se izjašnjava kao Srbi, dok se drugi dio identificira kao Crnogorci, s različitim vizijama budućnosti zemlje.

Nakon ulaska u NATO 2017. godine i dugogodišnje vladavine Mila Đukanovića, došlo je do političkih promjena. Nova vlada, koju podržavaju prosrpske i proruske snage, dovela je do zabrinutosti oko budućeg kursa zemlje. Pitanje Srpske pravoslavne crkve i njene imovine postalo je centralno političko pitanje koje duboko dijeli društvo. Masovni protesti, kako za tako i protiv vlade, pokazuju koliko je zemlja polarizirana.

Scenarij destabilizacije Crne Gore mnogo je relevantniji za Hrvatsku nego što prikazuje. Hrvatska bi mogla imati direktne razloge za intervenciju ili zabrinutost, a ne samo indirektne kroz regionalne posljedice.

▪ Granica: Hrvatska dijeli morsku granicu s Crnom Gorom u Jadranskom moru, posebno u području oko Prevlake i Bokokotorskog zaljeva. To je strateški važno područje.

▪ Vitalni interesi: Hrvatska apsolutno ima direktne vitalne interese u Crnoj Gori:

• Sloboda plovidbe Jadranom: Crna Gora kontrolira dio jadranske obale i bilo kakva nestabilnost ili promjena geopolitičke orijentacije (npr. jačanje ruskog utjecaja) mogla bi ugroziti sigurnost plovidbe, što je kritično za hrvatski turizam, ribarstvo i trgovinu.

• Hrvatska manjina u Boki Kotorskoj: Postoji autohtona hrvatska zajednica u Boki, posebno u Perast, Kotoru i drugim mjestima. Zaštita ove zajednice je legitiman nacionalni interes, slično kao što je zaštita Hrvata u BiH.

• Strateška kontrola Jadrana: Ako bi Crna Gora postala nestabilna ili potencijalno neprijateljska (pod jakim ruskim/srpskim utjecajem), to bi direktno ugrozilo hrvatsku kontrolu i sigurnost na Jadranu.

Scenarij u kojem bi Hrvatska mogla biti direktno uključena bio bi ako destabilizacija Crne Gore dovede do šireg regionalnog sukoba koji eskalira u BiH. Ako bi prosrpske snage u Crnoj Gori, Republici Srpskoj i Srbiji koordinirale akcije s ciljem preoblikovanja regije, Hrvatska bi se mogla naći u situaciji gdje mora braniti svoje interese na više fronti.

Prevencija sukoba: Faktori koji smanjuju rizik

Unatoč brojnim faktorima rizika, postoje značajni faktori koji smanjuju vjerojatnost otvorenog vojnog sukoba u regiji:

▪ NATO i EU članstvo : Hrvatska zaštićuje se članstvom u NATO -u kroz princip kolektivne obrane (član 5). Bilo kakav napad na Hrvatsku značio bi rat s cijelim NATO -om, što čini direktnu agresiju gotovo nemogućom. EU članstvo dodatno vezuje Hrvatsku za evropske strukture i stvara ekonomske poticaje za mir.

▪ Ekonomska integracija : Sve zemlje regije ekonomski su povezane i ovisne o evropskim investicijama, pomoći i trgovini. Rat bi bio ekonomski katastrofalan za sve strane, što stvara jak motiv za izbjegavanje sukoba.

▪ Demografija i ekonomija : Regija doživljava značajan demografski pad i odljev mladih ljudi u Zapadnu Evropu. Postratne generacije nemaju apetit za novi sukob, a ekonomski razlozi za emigraciju jači su od nacionalističke retorike.

▪ Međunarodna prisutnost: Iako smanjena, međunarodna prisutnost u BiH i na Kosovu i dalje predstavlja odvraćajući faktor. EUFOR, KFOR i visoki predstavnik u BiH imaju kapacitete za sprječavanje eskalacije.

Iskustvo 1990-ih: Svi akteri u regiji pamte razorne posljedice ratova 1990-ih. Političke elite, unatoč nacionalističkoj retorici, svjesne su da rat ne vodi nikuda i da bi bili na gubitku.

Zaključak

Analiza mogućih scenarija vojnih sukoba koji bi mogli uključiti Hrvatsku u narednih pet godina pokazuje kompleksnu sigurnosnu situaciju. Direktna vojna agresija na Hrvatsku je krajnje malo vjerojatna zahvaljujući NATO članstvu i regionalnim realnostima. Međutim, indirektni scenariji – destabilizacija BiH, sukob oko Kosova, unutarnje krize u Crnoj Gori – predstavljaju realne rizike koji bi mogli eskalirati i uvući Hrvatsku u regionalni sukob.

Najvjerojatniji scenarij ostaje kriza u Bosni i Hercegovini, gdje pokušaj secesije Republike Srpske ili raspad Federacije BiH mogu stvoriti situaciju u kojoj Hrvatska mora zaštititi svoje sunarodnjake i vitalne nacionalne interese. Sukob između Srbije i Kosova predstavlja drugi značajan rizik, posebno zbog potencijala za domino efekt i eskalaciju kroz NATO obaveze.

Ključno je razumjeti da moderna ratovanja nisu samo vojna pitanja, već uključuju hibridne prijetnje, cyber napade, dezinformacije i ekonomsku ucjenu. Hrvatska se mora pripremati za širok spektar prijetnji, od konvencionalnog sukoba do sofisticiranih hibridnih operacija.

Usprkos ovim rizicima, postoje snažni faktori koji rade u prilog miru – NATO i EU integracije, ekonomska ovisnost, demografski trendovi i kolektivno sjećanje na razorne posljedice ratova 1990-ih. Međunarodna zajednica, posebno EU i NATO, ima vitalni intere s u održavanju stabilnosti na zapadnom Balkanu i sprječavanju ponovne eskalacije.

Za Hrvatsku, najbolja strategija je nastavak jačanja vlastitih vojnih kapaciteta, produbljivanje euroatlantskih veza, aktivna diplomacija u regiji i doprinos međunarodnim naporima za stabilizaciju Bosne i Hercegovine. Istovremeno, Hrvatska mora biti spremna reagirati na krize brzo i odlučno, koristeći svoje pozicioniranje unutar NATO -a i EU -a kao sigurnosnu polugu.

Vjerojatnost otvorenog rata u narednih pet godina ostaje niska, ali ne i nemoguća. Regija je i dalje ranjiva, povijesni antagonizmi nisu prevladani, a geopolitička rivalstva između Zapada i autoritarnih režima stvaraju dodatne rizike. Hrvatska se mora pripremati za najgore, nadajući se najboljem, i biti spremna reagirati na krize koje bi mogle eskalirati brže nego što itko predviđa.

 

Ivica Mandić

Share
0