Hrvati se jednom konačno moraju odreći pijetizma poraženih i patetike pobjednika, slinjavog jaukanja i oholog urlikanja te se konačno odlučiti jesu li pobjednici nad srpsko-četničkim agresorom u Domovinskom ratu ili su žrtve tog istog agresora?

Tu dvojbu mora razriješiti hrvatska država, odnosno hrvatski politički vrh, kako bi što manje dovodila u zabludu međunarodnu javnost i njihove političare – ali i vlastite građane. Ne može se ovisno o prigodi biti malo jedno malo drugo, malo se junačiti i malo cviliti i kukati, jer takve prigode ne postoje.

Za početak Hrvati ne bi smjeli slaviti Vukovar, jer taj prvi i posljednji četnički zalogaj hrvatski je Alamo. U porazu nema slave i porazi se ne slave, oni su pouka i opomena. Vukovar se dugo vremena junački branio od višestruko jačeg agresora, uspješno opstruirao nadiranje srbo-četničkih hordi predvođenih JNA u Hrvatsku i na sebe primio stravičan udar srbo-četničke genocidnosti.

Žrtva je bila velika, horde srbo-četnika su zaustavljene. Ali Vukovar nije Hrvatska ratna pobjeda. Njegov pad, a ne pad Berlinskog zida, označio je kraj Hladnog rata i potpuno razotkrivanje srpskog fašizma. Vukovar je europska sramota zamračena i kamuflirana nekakvom salonskom „visokom politikom“.

Hrvati se moraju pokloniti vukovarskoj žrtvi, svim braniteljima i civilnim žrtvama koji su izginuli u tom porazu, pamtiti tvrdo i nikad slaviti. Ulazak razularenih hordi u slomljeni i razoreni Vukovar slikovit je prikaz što je čekalo Hrvatsku za slučaj da srbo-četničke horde uspiju u agresiji na Hrvatsku. Tako bi prošla cijela Hrvatska; Vukovar je tek „foršpan“ jednog stvarnog filma strave i užasa u kojem je trebao nestati hrvatski narod. Srebrnica je samo nastavak Ovčare. Na Ovčari se „in situ“ uvježbavala i kalibrirala metoda brze likvidacije.

„Bljesak“ i „Oluja“ su sjajne hrvatske vojne i političke pobjede i njih treba slaviti bez imalo stida i zadrške, bez pravdanja ikome, ikada. One nisu dio „visoke politike“, nego oslobađanje domovine od fašističkog agresora. Nema hrvatskih pobjeda povrh „Bljeska“ i „Oluje“ i nizu sjajnih vojnih akcija koje su im prethodile; one su temelj samosvijesti hrvatske države o vlastitoj snazi i vojni trijumf nad srpsko-četničkom agresijom. „Bljesak“ i „Oluja“ prva su pobjeda Saveznika i slobodnog demokratskog svijeta na srpskim fašizmom; bombardiranje Srbije 1999. godine samo je nastavak „Bljeska“ i „Oluje“. Hrvatske vojne pobjede u Domovinskom ratu poruka su srpskom fašizmu da Hrvatska misli ozbiljno i one su trajni zalog hrvatske suverenosti.

Žrtvi Vukovara se dostojanstveno poklonimo, zločine agresora istražimo i procesuirajmo a „Bljesak“ i „Oluju“ slavimo kao niti jednu pobjedu do sada. Bez tih pobjeda Hrvatska ne bi preživjela udare vanjskih i unutarnjih neprijatelja. I danas je tako: briljantna pobjeda nikad ne zastarjeva. Hrvatska je pobjednik Domovinskog rata.

 

L. C.

Share
0