Stjepan Mesić Ujdurović, u Hrvata poznatiji kao Stevan Burduš, ostao je bez krova nad glavom. Sirota kuka i plače kao da mu je obitelj živa zakopana u Hudoj Jami.

E Stevane, Stevane – da si bolje pazio na onaj ček australskih Hrvata – i bolje uložio sav novac koji si sebi i svojim potrčkima priskrbio u Markovićevoj, a poslije i u Račanovoj, privatizaciji, možda ne bi imao potrebe za skoro milijun kuna godišnje državne potpore.

Pa ipak, to je čovjek kojeg su Hrvatice i Hrvati izabrali za predsjednika Republike – i to dvaput! Prostačko, ulično i vulgarno ponašanje, a k tome i predsjednik Predsjedništva bivše Jugoslavije, a tada nije bilo APIS-a, već istinski izbor i volja Hrvatica i Hrvata. Nad time treba razmisliti… nad Hrvaticama i Hrvatima i razini njihove nacionalne i političke svijesti.

Sve u svemu, Poljska je donijela zakon o zabrani promidžbe komunizma, a mi smo ukinuli ured doživotnog komuniste. Nitko ne može reći da napretka nema. Neka nitko ne misli da je ukidanje Ujdurovićevog ureda financijska olakšica za Hrvatsku, jer uskoro slijedi njegovo izvjesno uhićenje zbog sumnji u izravno ili neizravno sudjelovanje u niz kaznenih djela.

Išlo se dotle da je i Ranko Ostojić, smijenjen 2003. godine, jer je otkrio da je upravo Mesićev (predsjednički) ured središte organiziranog kriminala, šverca oružja, nafte i ostalih kriminalnih radnji. Ali Ranko Ostojić, čovjek koji spava s motorolom, o tome i dalje šuti; vjerojatno je strah glavni uzročnik. Ostojićeva šutnja je znakovita, ništa nije opovrgnuo, zanijekao nego je samo zašutio.

Treba se vratiti u vrijeme neposredno nakon svršetka Domovinskog rata, u razdoblje kad rivalitet dviju skupina organiziranog kriminala, Vjeke Sliška i Hrvoja Petrača, doseže zenit. Prije toga se prisjetiti kako je uz pomoć generala Mladena Kruljca, Stevo Mesić uspješno neutralizirao Antu Prkačina, a znamo kako je završio Vjeko Sliško - ubijen je. Hrvoje Petrač je bolje prošao, zavšio je u zatvoru.

Hrvatski je narod vrlo zaboravljiv, ali ne treba zaboraviti da je ubojstvo Vjeka Sliška izvršio Jamess Cappiau, a nakon bijega s mjesta ubojstva ubojicu je hladnokrvo likvidirao Ivica Bertić, (očito neuspješan) čuvar Vjeke Sliška. Međutim ubojstvo Cappiua je izvršeno s pištoljem koji je, sudeći po serijskom broju, pripadao Uredu tadašnjeg predsjednika Stevana Mesića. Kako oružje, odnosno pištolj registriran i zadužen na Ured predsjednika može postati dokaz u kaznenom postupku, i to oružje kojim je počinjeno ubojstvo, a da Predsjednik za to ne odgovara, pitanje je za koje će jednog dana javnost morati dobiti odgovor!?

Dakle Gadafijev prijatelj, savjetnik i sve što treba, te svojevrsni nositelj kriminalnog zajedništva međunarodnih razmjera, u Hrvatskoj već godinama funkcionira kao šef svih šefova. Nizom nerazjašnjenih ubojstava, zatvaranjem, sudskom otimačinom nekretnina i tvrtki u tom razdoblju neutralizirani su i Vjekoslav Sliško, i James Cappiou, i Ante Prkačin, i Vladimir Zagorec, i Mladen Kruljac, i Hrvoje Petrač, i Ivica Bertić, i konačno Ivo Pukanić.

Ne zaboravimo svakako da je Stjepan Mesić puno jedno desetljeće, preko Tomislava Dragičevića, upravljao INA-om i diktirao procese u kojima su Ljubo Jurčić, Slavko Linić, Ivica Račan, Ivo Sanader ili pak Josip Petrović, imali samo epizodne uloge. Nije nebitno napomenuti niti Mesićevu nabavku stana, i to novcima dobivenim od kontroverzne obitelji Ivanković - Lijanović, čiji je najeksponiraniji član, bivši ministar Jerko, u međuvremenu također završio u zatvoru. Uz odnos sa obitelji Lijanović, više je zanimljivih poveznica koje samozvani "antifašist" ima prema Sarajevu gdje je osobito zanimljiv njegov odnos s ranijim prvim BiH obavještajcem Almirom Džuvom koji je, sudeći prema najnovijim informacijama, u Mesićevom mandatu dobio i hrvatsko državljanstvo. Tu su naravno i "Mesićevi poslovi" u Kini i Kazahstanu, gdje bivši predsjednik, što je vrlo znakovito, navodno redovito odlazi preko Beograda.

>>Mesić najavio tužbu i nastavak borbe za očuvanjem paralelnog sustava

Preko Saše Perkovića, kao svog savjetnika dok je bio predsjednik Republike, i Ante Nobila održao je kontinuitet sa starim udbaškim strukturama (Josip Perković, Zdravko Mustač i mnogi) i tako otvorio novo poglavlje udbaško-kriminalne suradnje.

Pa i kad bi bilo istraživačkog novinara koji bi ova pitanja postavio Stevanu Ujduroviću, on bi vjerojatno odgovorio da su svi koji mu se protive u biti ustaše koje ga kleveću i napadaju njegov antifašizam. I kad ga se pitalo za ček koji je hrvatsko iseljeništvo namijenilo ratnoj bolnici u Gospiću, mrtav-hladan je rekao da ga on nije donio jer se zagubio u njegovom velikom “movingu”. Isti je čovjek rekao da su Hrvati pobijedili kad su 10. travnja 1941. proglasili hrvatsku državu, a opet isti čovjek kaže na Dnevniku: “Na Bleiburgu nije bilo zločina. Tamo je bila jedna pobuna. Tamo je poginulo nešta malo, ne puno ljudi.”

“Nešta malo” je za “shvatanja” Stevana Ujdurovića ubojstvo 300 000 ratnih zarobljenika i civila. Tko zna koliko je za njega puno (ne dolara, već ubijenih ljudi)? Najžalosnije je što se tom notornom lažovu umjesto zatvorskog smještaja nudi medijski prostor.

Njegov slučaj ovoj Vladi treba poslužiti kao primjer. Naime, trenutna je vlast, koju većinski sačinjava Domoljubna koalicija na čelu s HDZ-om, uglavnom mlaka, beskičmenjačka i neproduktivna. Umjesto da procesuiraju Mesića, Josipovića, Pusić, Milanovića (oba), Vrdoljaka, Jakovinu, Zmajlovića, Ostojića Kotromanovića, Zlatar-Violić, Šipuša i dalje redom, oni se stalno nešto opravdavaju, pravdaju i nekome ispričavaju. To nije nikakva politička uljuđenost, nije ni taktiziranje nego oklijevanje nemoćnih.

Umjesto da odmah smjene Dinka Cvitana i sve državne odvjetnike koji su kreirali progone političkih neistomišljenika Iva Josipovića i Zorana Milanovića, oni se prenemažu i pomirljivo blebeću, ne shvaćajući da se (S)rpska (d)emokratska (p)artija služi apsolutno svim nedopustivim sredstvima kako bi destabilizirala vladu, koristeći za to razne laži, obmane, klevete, uvrjede, podmetanja i krivotvorenja.

To je također poruka hrvatskoj dijaspori koja je velikodušno samo na večeri (prije aukcije) skupila više od 100 000 dolara za obnovu vukovarskog vodotornja. Dokaz je to da su Hrvati patetičan i politički bedast narod. Hrvati zaboravljaju da su u Domovinskom ratu jednako zaslužni oni koji su mecima pucali kao i oni koji su metke platili (i hranu i opremu i odjeću, obuću…). Bio bi red da hrvatsko iseljeništvo, koja financira sve što se financirati moglo od devedesetih godina, prestane slati novac dok se god nedvosmisleno pokaže da imamo vladu kojoj su ispred svega hrvatski državotvorni interesi i interesi hrvatskog naroda.

Dakle, Stevana i njegove orjunaše podvrgnuti istrazi i izvesti pred sud. Ukoliko se to ne dogodi, neka hrvatsko iseljeništvo ubuduće ljetuje u Španjolskoj i Italiji i prekine dotok novaca u Hrvatsku pa se možda vladajući napokon trznu iz drijemeža politike “pomirbe” i nekakvog “centrizma” koji odavno ne postoji, ni u Hrvatskoj, ni u Europi.

U suprotnom, neka po Stevici Ujduroviću pošalju novac za vukovarski vodotoranj – baš me zanima gdje će završiti…

 

Ivo Sertić

Share
0