Ahmići su bili legitiman vojni cilj
Mnogi pokušavaju govoriti i pisati o Ahmićima i osuđivati nešto što uopće ne razumiju. Ne razumiju niti strateški značaj Lašvansku doline u planovima tadašnjeg muslimanskog političkog vodstva, kao niti ulogu taktičkog položaja Ahmića, koji tu dolinu zemljopisno dijele na dva djela, odnosno odsijecaju Busovaču od Viteza i Novog Travnika.
Pošto ćemo se u ovoj analizi baviti Lašvanskom dolinom, a posebno travanjskim napadom Armije BiH, koji je išao na područje Viteza i Busovače, prvo ostvarimo uvid na zemljovid Armije BiH iz siječnja 1993., koju je HVO zarobio u siječanjskim borbama, a koji označava raspored snaga "krajem decembra 1992. i početkom januara 1993", na kome je vidljivo da su već tada Ahmići bili značajno vojno uporište Armije BiH, smješteno na samoj komunikaciji između Busovače i Viteza.
Sagledavajući te elemente jasno se i nedvojbeno nameće zaključak da nikome na um nije palo napadati to naselje zbog bilo kakvog hira, nego poglavito zbog taktičkog položaj Ahmića, koji su predstavljali legitiman vojni cilj.
Kad uvećamo spomenuti zemljovid i skoncentriramo pažnju na područje između Viteza i Busovače, vidimo da Ahmići na toj karti nisu ucrtani. Međutim, kad bolje pogledamo nalazimo Nadioce, Lončare, Sivrino selo i Dubravicu, i dolazimo do zaključka da su Ahmiću upravo u središtu tog područja,, odnosno točno na onoj poziciji gdje se između ovih sela nalazi plavi krug, a koji na legendi jasno označava da je to položaj Armije BiH.
Prema tome, snage koje su već krajem prosinca 1992. ili početkom siječnja 1993. vojno zaposjeli Ahmiće, jasno su znali što čine.
Osim toga, na ovom zemljovidu jasno se vidi gdje se zabila 1. bojna (ili kako oni to zovu - bataljon) 325. brigade Armije BiH, točno preko ceste za Travnik na Gačice, Kruščicu i djelom na Donju Večerisku.
Znamo li kako su istodobno snage Armije BiH bile i u Starom Vitezu, i kad na gornjoj skici pogledamo gdje se nalazi tvornica eksploziva SPS, onda mislim da su stvari jasne kao sunčani ljetni dan u podne, pogotovo kad uzmemo u obzir sve dokumente, izjave, i činjenice o tome da je tvornica SPS, uz nadzor komunikacijskog pravca kroz Lašvansku dolinu, bila jedan od glavnih ciljeva napada Armije BiH u Središnjoj Bosni.
Prisjećanja radi treba spomenuti i siječanjski probni napad u kojem su snage Armije BiH prekinule komunikaciju Busovača-Kiseljak kod Kaćuna, i rasporedili se u trokutu Merdani-Lašva-Dusina, nakon čega su u Dusini i počinili ratni zločin.
Dakle, nakon ovako zauzetih položaja, namjera Armije BiH je bila da u travnju sve to pojačaju i podebljaju i da rascjepe prije svega Vitez i Busovaču, što nisu prestajali do zadnjeg dana, kao što je opće poznato.
Evo jednog od tih kasnijih pokušaja Armije BiH:
Dana 19. travnja 1993. godine, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović šalje Nadbiskupu Vrhbosanskom Kardinalu Vinku Puljiću pismo slijedećeg sadržaja:
http://oi47.tinypic.com/2poumbo.jpg
http://oi50.tinypic.com/2rrxvkk.jpg
Ovo pismo je jedan takav obavještajni pamflet kojeg može potpisati samo podvalama sklona jugo-oficirčina, tipičan pripadnik KOS-a i učenik Aleksandra Vasiljevića i Fikreta Muslimovića.
>>Oficiri JNA i Armija BiH, Izetbegovićevi alati za rušenje Vance-Owenovog plana
S puno toga što je izneseno u ovom pismu može se polemizirati, ali zasad ćemo se zadržati na pobijanju jedne bezočne laži koja je navedena na prvoj strani ovog pisma u predzadnjem odjeljku gdje stoji:
"Ubijeno je, prema svjedočenjima očevidaca koji su se uspjeli spasiti bježeći oko 200 ljudi, žena i djece. Napominjemo, a to u postupcima bojovnika HVO-a nije ni potrebno, da u selu nije bilo nikakve vojne formacije, niti je pružan bilo kakav otpor"
Ovaj KOS-ovac, i jugo-oficir bez imalo srama, kaže da u Ahmićima nije bilo nikakve vojne formacije i da nije pružan nikakav otpor.
Što je kazano u presudama?
Pogledajmo što o tome kažu činjenice utvrđene u presudama Blaškiću i Kordiću, kao i materijalni dokazi.
Najprije presuda Tihomiru Blaškiću:
http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf
Ovdje u ovoj presudi, na stranici 136. a koja počinje paragrafom 402. i gdje se u osvrtu na Ahmiće, pod točkom b) napad na muslimansko stanovništvo, kao pod točkom i) odmah u naslovu "Nepostojanje vojnih ciljeva" odmah sugerira kakav će stav raspravno vijeće Španjolca Clauda Jorde zauzeti po ovom pitanju. A nisu se baš pretrgli ustanoviti činjenice.
Najprije su u poglavlju "Ahmići, Šantići, Pirići Nadioci", u paragrafu 385. na stranici 130. zaključili:
385.
U petak 16. aprila u 05:30 sati 725 hrvatske snage su izvele istovremeni napad na Vitez, Stari Vitez, Ahmiće, Nadioce, Šantiće, Piriće, Novake, Putiš 726 i Donju Večerisku. General Blaškić govori o 20 do 22 mjesta duž ceste Travnik-Vitez-Busovača u kojima se istovremeno odvijala borba.
727.
Vijeće smatra da se radi o planiranom napadu usmjerenom protiv muslimanskog civilnog stanovništva.
Oni su najprije donijeli jedan zaključak, a onda su dalje od paragrafa 402 do 410 tražili dokaze i potkrijepu tih svojih, izgleda unaprijed donesenih teza. Pa onda među nebulozama koje spominju kažu kako Blaškić sad spominje 325 brigadu A BiH a da je u svojim zapovjedima od 15. travnja spominje samo 7. Muslimansku, a ne i 325. kao da to nešto dokazuje.
Ali da vam to sve sad ovdje ne prenosimo, pročitajte sami tih devet paragrafa jer su vrlo zanimljivi. Recimo paragraf 405. gdje je vijeće zaključilo da su neki pripadnici Armije BiH išli u Kruščicu i Ahmiće, ali na odmor, a ne na položaj. A "dokaz" za takvu tezu jest što je netko posvjedočio da je neke od tih vojnika vidio pijane. ?
Zatim, u paragrafu 409. vijeće je potpuno krivo citiralo pukovnika Watersa, što ćemo također dokazati. Međutim, ono najznačajnije nalazi se u paragrafu 407. u kojem stoji:
„U Ahmićima nije bilo kasarne. Svjedok Hadžihasanović je potvrdio tu informaciju ističući da se zbog manjka ljudstva i materijalno-tehničkih sredstava, te zbog nepostojanja kasarni, u Ahmićima i okolici jedino vojno prisustvo sastojalo u jedom odredu TO iz Zenice za slučaj srpskog vazdušnog desanta.“
Ako je bio "jedan odred TO iz Zenice", kako onda možemo govoriti o neprisustvu vojnih snaga? Ah da, oni su tu bili samo ako napadnu četnici, i to "vazdušnim desantom". Tu priču Hadžihasanović, koji je rasporedio topništvo JNA oko Sarajeva, može pričati Claudu Jordi koji je iz Španjolske i nema pojma što je to lažljiva KOS-ova jugooficirčina.
Uglavnom, vijeće je na koncu ovog djela poglavlja koje se odnosi na postojanje vojnih ciljeva i nazočnost muslimanskih vojnih snaga zaključilo rečenicom:
Vijeće je dakle, van svake razumne sumnje, uvjereno da nikakav vojni cilj nije opravdao te napade.
Međutim, dokazi koje ovdje vidimo dokazuju izvan svake sumnje, da je ovo vijeće potpuno nerazumno postupilo.
Puno razumnije ovu materiju sublimiralo je raspravno vijeće i slučaju Dario Kordić, koje se suzdržalo od konačnog zaključka vjerojatno svjesno da bi time zapravo potpuno izvrglo ruglu raspravno vijeće iz slučaja Blaškić.
Nepravomoćna presuda Kordić-Čerkez:
http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf
Ono što je za ovu temu bitno počinje na stranici 202. ove presude, i bavi se najprije iskazom svjedoka AT, njegovoj vjerodostojnosti (o čemu smo već pričali), ali i o ovome o čemu pričamo. Tako u paragrafu 634 piše:
634. Uloženo je nešto napora da se selo odbrani, kao što pokazuje svjedočenje svjedoka AT. Prema tvrdnjama jednog lokalnog svjedoka, seljani su napravili plan odbrane, ali u selu nije bilo organizovane jedinice ABiH.1214 Major Woolley, oficir UNPROFOR-a, došao je u selo oko 11:30 sati i pomagao je ranjenim civilima kad je vidio četvoricu Muslimana koji su nosili kalašnjikove i koji su izgledali kao lokalna jedinica odbrane.1215 Na osnovu toga i drugih dokaza, odbrana tvrdi da, iako su ubistva koja su se dogodila u selu zločinačka djela, odluka da se napadnu Ahmići nije zločinačka jer je selo bilo od vojnog značaja1216 i strateški locirano na glavnoj ruti za snabdijevanjekoja ide za Vitez i koju su odatle trupe mogle lako presjeći.1217 Nadalje, odbrana tvrdi da su Ahmići bili branjeni. Svjedok CW1 izjavio je prilikom svjedočenja u predmetu Blaškić da se TO ukopao prije 16. aprila 1993. očekujući sukob u Ahmićima,1218 i da je bilo jasno da će u tom području do ći do sukoba.1219 U skladu s tim, jedinice TO-a u blizini Ahmića stavljene su u povećani stepen gotovosti navečer 15. aprila.1220 Nekoliko svjedoka optužbe opisalo je kako je TO obavljao stražarsku službu u Ahmićima navečer 15. aprila1221 i kako su pripadnici straže imali i puške i ručne bombe za odbranu sela.1222 Major Woolley je čuo zvukove borbe što ga je nagnalo da potraži zaklon.1223 Tvrdi se da je pet vojnika HVO-a poginulo za vrijeme napada na Ahmiće,1224 a dokumenti ABiH odražavaju moguće prisustvo muslimanskih oružanih snaga u Ahmićima 16. aprila. Konkretno, 16. aprila je general Hadžihasanović naredio komandantu 303. brdske brigade da “bude u spremnosti za pružanje pomoći našima snagama u selu ... Ahmići.”1225 Odbrana se takođe oslanja na iskaz svjedoka AT o sljedećem: (a) da je HVO zatekao oružje i veliku količinu municije;1226 (b) o otporu muslimanskih snaga;1227 i (c) da je ABiH granatirala trupe HVO-a u napadu.1228
Iz boldiranog djela dokumenta, kojim Hadžihasanović traži od 303. brigade A BiH da se pojačaju "naše snage u Ahmićima", vidljivo je da su te snage postojale. Ukoliko nisu, kako se netko može pojačavati nešto što prethodno ne postoji?
Imamo i iskaz svjedoka CW1, za kojeg se navodi da je svjedočio u predmetu Blaškić, i da se Teritorijalna obrana (čitaj ABiH) ukopao u Ahmićima prije 16 siječnja. To je krupna stvar. Mi ovo ne vidimo u ovom spomenutom djelu presude Blaškiću, dakle u paragrafima od 402 do 410. To sud ne smije raditi. Ne smije se preskakati dokumente i svjedoke.
Podsjećanja radi, vidjeli ste samo kako je sudac Orie i njegovo vijeće u presudi protiv Gotovine preskočio svjedočenje generala Jonesa, zbog čega je u žalbenoj odluci dobio po ušima, jer se to ne smije činiti. Sud mora pregledati sve dokaze, sve dokaze i sva svjedočenja uzeti u obzir, a ne ono što je po nečijoj prosudbi vjerojatno, kako je to napravio Jorda kod Blaškića, ili Orie kod Gotovine. I jedan i drugi, najprije su donijeli odluku a onda išli tražiti dokaze koji to potkrepljuju, i odbacivati sve one dokaze i svjedočanstva koji to ne podupiru.
No i raspravno vijeće Richarda Maya koje je sudilo Kordiću i Čerkezu napravilo je istu stvar, nije uzelo u obzir ključan dokaz da je ovdje bila riječ o vojnom cilju koji je vojno branjen. Štoviše, oni ove činjenice koji su ustvrdili u paragrafu 634 presude Kordiću i Čerkezu pokušavaju pobiti krajnjim nebulozama iznesenima u sljedeća tri paragrafa:
635. Međutim, to nije bio stav UNPROFOR-ovih oficira koji su na lice mjesta stigli tada ili malo kasnije. Major Woolley je prilikom svoje posjete selu vidio 5-6 vojnika pri dnu suprotne padine kako gledaju prema selu. Po njegovom mišljenju, da su oni bili branitelji bili bi bliže selu (ili na uzvisini) i gledali bi prema van.1229 Pukovnik Watters (koji je u to vrijeme bio major i drugi po komandi u britanskom bataljonu) rekao je da je ono što je on vidio u Ahmićima bio rezultat pokolja. Muslimanski dio Ahmića bio je potpuno razoren, u očitom kontrastu prema hrvatskim kućama koje su i dalje stajale. Ako je i bilo nekog otpora, selo nije bilo dobro branjeno.1230 Svjedok je takođe odbacio sugestiju odbrane da je razaranje Ahmića posljedica taktike zvane “borbe u naseljenim mjestima”, priznate vojne tehnike koja inače uključuje evakuaciju civila i šansu za predaju.1231 Razaranje je bilo previše sistematsko i bilo je dokaza da su snajperi korišteni da se presijeku mogući pravci za bijeg. Tom svjedoku Ahmići su izgledali kao pokolj.1232 On je rekao da je upotreba teške artiljerije i minobacača indikacija da su napadi bili koordinirani, jer to ne bi bilo na raspolaganju seoskim komandama.
636. Prilikom svjedočenja pukovniku Stewartu je pokazana kopija izvještaja od 25. maja 1993. za koji se tvrdi da je to sažetak istrage koju je sprovela Sigurnosno-izvještajna služba HVO-a pod rukovodstvom Ante Sliškovića.1233 Prema riječima svjedoka, taj izvještaj je mješavina zbilje i fikcije. Na primjer, u izvještaju stoji da je ABiH 14. aprila 1993. infiltrirala oko 30 izuzetno dobro naoružanih pripadnika MOS-a u Ahmiće i da je njihov zadatak bio da presijeku komunikaciju između Viteza i Busovače. Svjedok je rekao da u Ahmićima nije vidio nikakve ukopane položaje koje vojnici inače prave ako planiraju odbranu.1234 Opis načina na koji je izveden napad 16. aprila 1993. u izvještaju je netačan. Po riječima svjedoka može se reći da je to bio klasični “pješadijski napad”. Iz razgovora sa ljudima, svjedok je zaključio da je početna linija bila blizu glavne ceste u Lašvanskoj dolini sa mitraljeskim gnijezdom na najmanje jednom mjestu i artiljerijskom podrškom kako bi se spriječilo povlačenje u klasičnoj operaciji “kordonskog čišćenja” (za izvođenje koje je potrebno tek pola dana). Nakon toga je grupa vojnika izvodila ukućane kuću po kuću.1235
637. Poglede ove dvojice svjedoka podržavaju autori dva izvještaja iz tog vremena:
(i) Charles McLeod, posmatrač PMEZ-a i bivši kapetan u britanskoj vojsci, koji je posjetio Ahmiće 4. maja 1993.,nije bio mišljenja da je napad mogao biti odbrana pred muslimanskim napadom. On je na osnovu vlastitog vojnog iskustva stekao dojam da se radilo o pažljivo planiranom i koordiniranom napadu.1236 (On je poslat da ustanovi šta se dogodilo u Lašvanskoj dolini, te je prikupio izvještaje i razgovarao sa raznim ljudima.)1237 On je u svom izvještaju zaključio da su 16. aprila Hrvati u Vitezu izvršili koordinirani napad na muslimanska sela oko Viteza i na Stari Vitez.123
(ii) “Izvještaj Mazowieckog”,1239 načinjen u to vrijeme za Tadeusza Mazowieckog, specijalnog izvjestioca za bivšu Jugoslaviju Komisije Ujedinjenih nacija za ljudska prava, navodi da su se 16. aprila 1993. odigrali usklađeni napadi hrvatskih snaga HVO-a na Vitez i okolna sela: “Prema svim izvorima, uključujući lokalne hrvatske komandante i međunarodne posmatrače, to selo nije sadržavalo nikakve legitimne vojne ciljeve i nije bilo nikakvog organizovanog otpora napadu.”
Ovo je takav skup nebuloza da ne zna čovjek odakle bi to prije počeo raščlanjivati rečeno.
Prvo "major Wooley". Najprije se u paragrafu 634. navodi da je Wooley "došao je u selo oko 11:30 sati i pomagao je ranjenim civilima kad je vidio četvoricu Muslimana koji su nosili kalašnjikove i koji su izgledali kao lokalna jedinica odbrane". Zatim u istom paragrafu navodi da je "Major Woolley čuo zvukove borbe što ga je nagnalo da potraži zaklon."
A onda se u paragrafu 635. navodi da "Major Woolley je prilikom svoje posjete selu vidio 5-6 vojnika pri dnu suprotne padine kako gledaju prema selu. Po njegovom mišljenju, da su oni bili branitelji bili bi bliže selu "
Dakle, bojnik Wooley je najprije došao u Ahmiće, vidio je Muslimane naoružane kalašnjkovima i to oko 11:30. Zatim je čuo "zvukove borbe" i zavukao se u nekakvu guduru. Kad je nakon tko zna koliko vremena konačno skupio hrabrost izvukao se iz gudure u koju se sakrio kad je čuo pucnjeve, vidio je još 5.-6 naoružanih Muslimana, ali s krive strane brda, po njegovom mišljenju. Dakle, nama bi ostalo zaključiti da tih 5-6 koji su bili s krive strane padine su se tu našli slučajno, krenuli ljudi malo u lov na veprove.
Onda Mazowiecki koji kaže “Prema svim izvorima, uključujući lokalne hrvatske komandante i međunarodne promatrače, to selo nije sadržavalo nikakve legitimne vojne ciljeve i nije bilo nikakvog organizovanog otpora napadu”, ali ne kaže i ne imenuje koji su "lokalni hrvatski komandanti" niti međunarodni promatrači, nije naime naveo ni jedno jedino ime. A nije zato što laže i izmišlja, i zato što nema pojma gdje je došao i tko tu uopće ratuje.
Slično vrijedi i za Charles McLeoda, koji je očito napravio uviđaj brzinski, a možda i prema nekim unaprijed zadatim direktivama. A dokaza ni od korova. Što se tiče pukovnika Watersa, on je upravo u svjedočenju na suđenju Kordiću rekao da su Ahmići bili legitiman vojni cilj, a ovdje je to zanemareno i stavljen je samo onaj dio njegovog svjedočenja koji odgovara optužbi. To ćemo isto ostaviti za dokazivanje, jer se ja napadom Armije BiH na područje Viteza i Busovače u travnju 1993. godine namjeravamo baviti malo duže, ali cijelu tu priču obuhvatiti sa svih mogućih strana, pa će i ovo doći na red.
Što se tiče izvješća Ante Sliškovića, kao i izvješća HIS-a koji potpisuje Miroslav Tuđman, njih nema u spisu, nema ih na popisu dokaza haškog suda u predmetu Kordić i Čerkez, pa mi nije jasno zašto se uopće ta izvješća navode u presudi i pritom se ovo Tuđmanovo izvješće krivo citira, a ovo Sliškovićevo izvješće se spominje da bi se reklo kako Bob Stewart smatra da su to nebuloze, ali u isto vrijeme nema pitanja od strane sudskog vijeća zbog čega je Stewartu trebalo 6 dana da se sjeti Ahmića?
Dva krunska dokaza
Ali zato u sudskom spisu postoje dva krunska dokaza, koji vrijede više od svih ovih svjedočenja, i koji van ikakve sumnje nama daju za pravo tvrditi da su Ahmići bili vojno branjeni i da je unutra bilo vojske.
Prvi dokaz je dnevnik Enesa Varupe, pripadnika TO u dolini Lašve, odnosno njegov podsjetnik, koji je uveden u predmetu Blaškić i vodi se po brojem D17, a kojeg su su pripadnici HVO-a zarobili kasnije 1994. godine. U dokazu je navedeno prvih 6 stranica ovog podsjetnika:
http://oi45.tinypic.com/nwesgg.jpg
http://oi46.tinypic.com/1z2q49g.jpg
http://oi48.tinypic.com/hvw4fo.jpg
http://oi48.tinypic.com/as5lc.jpg
http://oi45.tinypic.com/2kk844.jpg
http://oi47.tinypic.com/nq2pc.jpg
Na četvrtoj stranici ovog podsjetnika stoji datum 11. travnja 1993. godine. Na idućoj stranici, koja se odnosi na isti datum, on navodi koliko gdje ima pripadnika TO, dakle to je ova stranica:
http://oi45.tinypic.com/2kk844.jpg
I vidite desno, gdje piše: Ahmići - četa 85.
11. travnja u Ahmićima bila je posada muslimanske vojske koja je brojala najmanje 85 pripadnika !
Vatimo se sad na onaj navod iz presude Kordiću gdje se spominje Hadžihasnovićeva zapovjed o tome da treba "poslati pojačanje našim snagama u Ahmićima...".
http://oi46.tinypic.com/i6l9p0.jpg
Dokument je takav kakav je, malo nečitak, ali zato da ne bude zabune skinuli smo i prijepis ovog dokumenta koji je za potrebe suda preveden na engleski jezik. (u dva linka)
http://oi47.tinypic.com/20jgsjc.jpg
http://oi46.tinypic.com/igm9ur.jpg
Dakle tu je sve i više nego jasno.
Ahmići su bili legitiman vojni cilj, bili su vojno branjeni (s više pripadnika muslimanskih vojnih snaga nego što je bilo bojovnika HVO u napadu), od velikog taktičkog značaja su za obranu enklave Novi Travnik - Vitez - Busovača jer su smješteni na udaljenosti manjoj od kilometra od ceste koja spaja Vitez i Busovaču. Presijecanjem te ceste bilo bi onemogućeno manevriranje snaga HVO, opskrba naoružanjem i prijevoz ranjenika iz Busovače u bolnicu u Novoj Biloj, jedinu bolnicu u toj enklavi.
Kad uzmemo u obzir samo ove činjenice, nije ni potrebno spomenuti da je u određenim razdobljima omjer snaga u korist muslimanskih vojnih snaga prema HVO u Lašvanskoj dolini bio 12:1, jasno je kako bi bez nadzora nad Ahmićima odnosno bez potpunog nadzora cestovne komunikacije Vitez - Busovača od strane HVO, prvenstveno obrana Busovače, a i ostatka enklave bila osuđena na propast.
Enklava, pogotovo ako je dugačka i formirana kao Lašvanska dolina, (u dolini okružena s muslimanskim selima na uzvisinama) mora se braniti aktivno, brzim, iznenadnim, taktičkim, preventivnim napadima u smislu aktivne obrane koji se ne mogu usporediti sa strateškim ofenzivama Armije BiH na hrvatski životni prostor. To su, ukratko kazano, napadi kojima su izbijani klinovi Amije BiH zabodeni u enklavu, napadi u krajnjoj nuždi, čista borba za opstanak, a ne plod zločinačke namjere etničkog čišćenja prostora. Jedan takav klin bili su i Ahmići.
Ako se enklava ograniči samo na pasivnu obranu, pogotovo ukoliko omjer snaga ide višestruko u korist napadača enklava uz pomoć spomenutih "klinova" najprije bude razbijena na više dijelova, a onda postupno jedan po jedan svaki taj dio bude puno lakše likvidiran.
Upravo zbog toga su postrojbe HVO-a bile primorane sustavom aktivne obrane napasti Ahmiće, onemogućavajući tako uklinjavanje snaga Armije BiH između Busovače i Viteza i pokušaj presijecanja Lašvanske doline.
Vezani članci:
-Uz povratak Darija Kordića – snaga argumenata i argument snage