Svemu je zapravo kriv Ivica Račan, koji je operiran od svake državničke dimenzije stvarajući novi Ustav, vanjsku politiku definirao kao sukreiranje Vlade i Predsjednika države. Račan nije imao petlje oduzeti Mesiću te ovlasti i to sukreiranje se od prvog dana pokazuje kao invalidnost sustava. U naravi, Vlade su bile te koje su provodile vanjsku politiku, a predsjednici države su zapravo vodili svoje privatne vanjske politike.
Ministarstvo kulture i medija, kao i druge institucije RH-nakon Benkovca više nema dileme – financiraju protuhrvatske provokatore i “žrtve” pod krinkom umjetnosti. Nažalost, Aristotel nije više nikakav autoritet nakon rođenja Frljića, Jergovića i sličnih, pa i ministrice Obuljen, jer je smatrao da umjetnost pročišćava (katarsis) i oplemenjuje, a ne provocira.
Ako se na jednom mjestu okupilo pola milijuna ljudi da bi uzveličali koncert najpopularnijeg hrvatskog estradnog pjevača onda s porukama upućenih s tog mjesta to više nije bio koncert Marka Perkovića Thompsona nego je taj događaj prerastao u značajnu političku manifestaciju s dalekosežnim mogućim promjenama potrebnih ugroženoj hrvatskoj državi i još više politički manipuliranom i dezorijentiranom hrvatskom društvu.