Prilog raspravi o hrvatskom književnom jeziku

Jezikoslovac iz Splita, dr. Ilija Protuđer, otvorenim je pismom upozorio na protuhrvatsko djelovanje Snežane Kordić, Mate Kapovića, Bojana Glavaševića i još pokojega orjunaša što se krste imenom jugoslavenskoga, a predstavljaju hrvatsko; zapravo predstavljaju sami sebe i “urbi et orbi” obznanjuju nepostojanje hrvatskoga jezika, time i hrvatskoga naroda, kulture te povijesti.

Na početku svoga pisma, dr. Protuđer ih naziva intelektualcima, što ćemo mu oprostiti jer je to jedan očit “lapsus calami” nastao uslijed dobrog odgoja. Njih nazvati intelektualcima bilo bi obezvrjeđenje latinskog pojma “intellectus” u svu njegovu opsegu.

>>Ilija Protuđer: Hrvati ukidaju hrvatski jezik jer ne postoji!?

            S druge strane, nejasno je zašto se uopće obazirati na slavoserbe kad nam takvi stvaraju probleme još od početka 19. stoljeća. Spomenemo li se onoga što je predstavljao ilirski preporod, koji je u biti bio pokret za stvaranje države južnih Slavena, prije svega zbog jezične bliskosti, koja, ironično, nije uopće postojala do prevage hrvatskih vukovaca krajem narečenog stoljeća, zaključujemo da je prisutnost te skupine u Hrvata zapravo narodnosna odlika i do neke mjere kulturna dragocjenost, ako ne i baština, koju bi trebalo zaštititi kao vrstu (pasminu) i proglasiti nacionalnim blagom. Dakle, takve treba pustiti neka laju, dok god laju o svom trošku i novcu. Ako li, pak, to čine uz državnu potporu, onda se poduzimaju za to pravom predviđene radnje.

            Na napis se dr. Protuđera nadovezao i izvjesni gospodin Srećko Radović upustivši se u jezikoslovne vode koje naziva pravim starohrvatskim nazivom – lingvistikom. Činjenica da srpski, odnosno današnji bosanski jezik proizlaze iz hrvatskoga jezika je nepobitna, ali, za to treba dati druge i suvislije razloge, a isticati glagoljicu kao hrvatsko pismo kojim se ta tvrdnja opravdava ili isticati sličnosti između hrvatskoga jezika i sanskrta, istovjetno je ludostima sorbonskog đaka i dvostrukog doktora znanosti Jovana Deretića koji, na primjer, tvrdi da je aramejski zapravo jedno od srpskih narječja. Stoga, navod Srećka Radovića “…Vedske himne su napisane ikavicom…“ predstavlja najbolju volju i namjeru, ali je krajnje neozbiljno i na putu je kakvim već dugo hodi spomenuti „istoričar“ Deretić.

>>Reagiranje na tekst dr. Ilije Protuđera

            Hrvati ne bi trebali patiti od boljetica koje muče Srbe – to bi značilo da su isti narodi – što ide u prilog jugoslavenskim tvrdnjama. Naprotiv, mi pripadamo srednjoj Europi i njezinu kulturnu krugu što smo kroz stoljeća učestalo potvrđivali. Naši su najveći sinovi uspijevali pratiti velika imena francuske, engleske, njemačke i talijanske kulture – od Frane Petrića, Marulića, preko Gundulića pa i do jednog Meštrovića i time smo se svrstali uz Mađare, Čehe i Slovake, jer smo mali narod, ali ne i beznačajan.

I kad bismo izazvali Srbe da suprotstave nekog svog sina jednom Petru Zoraniću, Marinu Držiću, Luki Sorkočeviću ili Augustu Šenoi, od njih bismo dobili samo plač i škrgut zubi popraćene naricanjem o nebeskom srpskom narodu – jer oni nemaju nikoga – ne postoje, onda ni sad, beznačajni su i beznačajni će vazda biti. Srbi nisu u našoj kategoriji; kao što u nogometu postoje različite lige, tako je i u kulturi – ne moraju nužno biti deset liga ispod nas – ali smo toliko različiti da se zapravo ne možemo razumjeti ni “igrati zajedno”.

            Osim pasmine slavoserbske, razlog hrvatskog “drugovanja” i šurovanja sa Srbijom leži u tragičnoj 1918. godini, kad je hrvatski politički vrh zakazao i uveo nas u prvu Jugoslaviju. Još je veća tragedija dogodila 1945. godine, kad pola milijuna (Roman Leljak govori o 180 000 hrvatskih žrtava, no broj je barem dvostruko veći) Hrvata stradava; bivaju masovno ubijani, a barem ih je još toliko pobjeglo spašavajući živu glavu. Te je godine Hrvatska ostala bez elite – građanskog sloja i one ionako malobrojne aristokracije, a kad tomu pridodamo partijskog komesara Miroslava Krležu, “dete oficira” i čovjeka nepismenog na više jezika, koji je stolovao na prijestolju hrvatske kulture preko tri desetljeća, onda je jasno zašto smo izgubili jezičnu samobitnost i toliko se približili Srbima da se danas u potpunosti razumijemo.

            Stoga, kulturnu i jezičnu sličnost (ili istovjetnost) sa srpskim (jugoslavenskim) jezikom i kulturom moramo isključivo promatrati kroz tragičnu političku povijest Hrvata u 19. i 20. stoljeću, a ne se upuštati u jezikoslovne i ine prepirke te zavrzlame, napose ne nadmetajući se sa Srbima ili kukati zbogkuknjave  slavoserbske.

            II.

            Ovo je također i prilika za iznošenje prijedloga rješavanja pitanja hrvatskoga jezika, no prije toga, nekoliko riječi o standardnom, odnosno službenom književnom hrvatskom jeziku.

            Za potrebe nastanka moderne države, prvo se moralo posegnuti za ujednačavanjem jezika i pisma. Dva su hrvatska narječja, čakavski i kajkavski, te se njihovi govornici i dan danas sporazumijevaju s određenim teškoćama (gospodin Radović smatra da je “što” došao do Hrvata grafemskom germanizacijom “ča”). Dakle, ako Dalmatinac i Zagorac (danas!) imaju sporazumnih poteškoća, možemo samo zamisliti kako je bilo, primjerice, Bretoncu i Alzašaninu u Francuskoj prije 200 godina. Zaista, iste poteškoće imadoše i veliki narodi.

Evo razmatranja Josipa Šipuša s kraja 18. stoljeća: “… Do tog vremena ne će posve razumjeti Slavonac slušajući Hrvata, niti koji od njih Dalmatinca. Naime, jedva da se ovo društvo upoznaje sa znanstvenim radom, a kamoli da se štogod piše i samostalno radi i zbog toga, sigurno, ne mogu nikako biti združeni i sjedinjeni. – Ne bi ovdje trebalo ni spomenuti koliko nas ta dioba slabi! – U svojem cilju imadem od sada jedino pokazati čestitom čitaocu kakva i kolika naime ostaje kadgod želja da se izpuni za naš slavni jezik s te strane. Nju će tek možda jedva kasniji potomci moći sagledati i urediti (a da ipak ne prestaje naša dužnost razviti moguće vriednosti) i gdje će se u to ime među svim poslovima pokazati najtežim onakvo združivanje kakvo nalazimo, na primjer, u njemačkom jeziku. Mnogima naime može biti znano kako različito govori Donji Saksonac od Gornjega, a njih obojica od Švabe, Austrijanca, Poranjanina i Švicarca, da jedan drugoga doista mogu razumjeti jedva koju riječ. Te ipak, njihovi pismeni ljudi i pisci razgovaraju svagdje jednako čistim, skladnim i svakomu među njima razumljivim jezikom, sjedinjeni u pravilima i izgovoru. Naš slavni narod ima još, mislim, dugo do takve sloge; kad ne bi bio toliko raširen i golem, može biti da bi odavna bio pokojni, koliko ga sila sa svake strane zastire, gdjegod i zatire. Ne dvojim baš mnogo da bi ovaj narod brojio onoliko neprijatelja koliko je velik njegov jezik da bi se o njemu kazivao onaj događaj.“ (Josip Šipuš,Temelj žitne trgovine, Pretisak 1993. Matica Hrvatska)

            Dakle, književni je jezik nastao kao svojevrsni “kompromis”, i to kompromis koji se uzeo iz redova najpismenijih (prvenstveno književnika), kako bi se novonastajuća građanska klasa iz svih dijelova jedne zemlje mogla (spo)razumjeti. Književni (standardni) jezik je umjetan jezik, kojim ne govori nitko, odnosno govori i piše svatko ukoliko želi sudjelovati u diskursu na državnoj razini. “Pismeni ljudi razgovaraju svagdje jednako”. Latinski, poslije francuski pa danas engleski imaše ulogu međunarodnog sporazumijevanja; nacionalni književni jezik tu službu vrši unutar jednoga naroda.

            Ne ulazeći u filozofiju i sociologiju jezika, treba napomenuti da, iako jezik određuje narod, isti taj narod o jeziku ne skrbi niti ga čuva. Jer, prije svega, narod jezikom govori, prenosi podatak, rabi ga za praktičnu svrhu; budući da je cilj puko prenošenje podatka, riječi se skraćuju i deformiraju – gube svoj iskon i porijeklo do neprepoznatljivosti, što vjerujemo da ne treba posebno obrazlagati, već baciti oko na, primjerice, internet komunikaciju (na engleskom jeziku) prema kojoj je “Finneganovo bdijenje” Jamesa Joycea tek amaterski jezični uradak.

            Također, uzimajući u obzir sveprisutne globalizacijske procese kojima ni jedna zajednica, ma koliko izolirana i malena bila ne može izbjeći, jezična svojstva i samobitnosti postupno nestaju, time siromašeći i odveć osiromašen pučki govor.

            Od 19. stoljeća o jeziku skrbe elite, građanski sloj i plemstvo, odnosno književnici, pravnici, liječnici, filozofi i ini pismeni ljudi. Ona filološko-politička bijeda što se krajem 19. stoljeća odlučila za Vuka Karadžića (štokavicu i zvučni pravopis) zapravo je pravedno skončala pola stoljeća kasnije; pobijeni su i protjerani od strane onih, koje su toliko zdušno promicali i poticali, od strane barbarskih, divljih i nepripitomljenih Jugoslavena.

            Naposljetku, uzalud sve demografske politike ako hrvatski državni vrh što prije ne zaštiti jezik. Dok je jezika, bit će i naroda, a kad jezika nestane imat ćemo mnoštvo kozmopolita i “slobodnjaka” nepismenih na svim jezicima pa i na materinjem. Ono što je važno naglasiti jest činjenica da je od 1945. godine Hrvatima zabranjeno govoriti i pisati svojim jezikom. Sjetimo li se da je pokojni dr. Ivan Šreter 1984. dobio 40 dana zatvora nakon što je pacijentu u karton napisao “umirovljeni časnik” umjesto “penzionirani oficir”, onda je sve jasno. Uz pomoć štovatelja slavoserbskih ideja, raznih šuvara i krleža – hrvatski je jezik postupno nestao i postao hrvatsko-srpskim ili srpsko-hrvatskim. Neka ne bude zabune, odhrvaćivanje hrvatskog jezika traje od ilirskog preporoda, samo je u danim trenucima više ili manje izraženo.

III.

Časopis Marulić, nakladnika Hrvatskog književnog družtva sv. Jeronima se od 1. siečnja mjeseca 2017. godine objavljuje koristeći korienski pravopis. Mali korak za časopis, ali velik za hrvatski narod.

Nastavljajući na viekovnu hrvatsku pripadnost europskom krugu, mora se zaključiti da je samo izdajničko ludilo i zasliepljenost obećanjima prekodrinske “braće” dovelo do usvajanja zvučnog pravopisa. Politički su razlozi doveli do takve rješitbe, nu mi se danas moramo baviti više posljedicama, a manje razlozima. Uostalom, da je Jacques Derrida uopće znao za postojanje zvučnog (vukovskog) pravopisa, nikad ne bi uztvrdio da je pismo “skrivena istina govora”, a Heidegger ne bi ni mogao filozofirati. Šalu na stranu, no hrvatski je jezik nastao, rastao, cvjetao (pa i skončao) u korienskom pravopisanju, stoga je nejasno zašto se nakon pobjede u Domovinskom ratu nije obnovio.

Nezavisna je Država Hrvatska proglašena 10. travnja 1941. godine. Već 28. travnja, dakle samo 18 dana kasnije, donosi se Zakonska odredba o osnivanju Hrvatskoga državnog ureda za jezik. Velika je sramota što danas nemamo državni ured za hrvatski jezik, a “nazadni” ustaše su ga osnovali 18 dana nakon proglašenja države – nama je prošlo 27 godina…

23. se lipnja iste godine donosi Ministarska naredba o hrvatskom pravopisu u kojoj, između ostaloga, piše: “Hrvatski pravopis mora odgovarati duhu hrvatskog jezika, pa mu valja posvetiti osobitu pažnju. Znati pisati i znati govoriti nije isto, ali se jedno naslanja na drugo, pa pisanje prilagoditi govoru može imati svoje razloge samo dotle, dok ne bi pisanje zamelo riječ tako, da se ona iz pisma ne bi prepoznala. Otud i pitanje o glasovnom i korjenitom pisanju. Duh pak jezika odlučuje o tom, da li ćemo se i kad ćemo se i gdje ćemo se držati jednog ili drugog pisanja. Na duhu se osniva i samobitnost jezična, a na hrvatskom duhu hrvatska jezična samobitnost.” Gdje bi nam bio kraj kad bi suvremene ministarske odluke bila ovako sročene; jasne, nedvosmislene, obrazložene i naročito – u interesu puka i naroda hrvatskoga.

14. kolovoza 1941. godine donosi se Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu. Čl. 1. st. 1. i 2. tog zakona glasi: “Jezik, što ga govore Hrvati, jest po svom izvoru, po poviestnom razvitku, po svojoj razprostranjenosti na hrvatskom narodnom području, po načinu izgovora, po slovničkim pravilima i po značenju pojedinih rieči izvorni osebujni jezik hrvatskog naroda, te nije iztovjetan ni s jednim drugim jezikom, niti je narječje bilo kojega drugog jezika, ili bilo s kojim drugim narodom zajedničkog jezika. Zato se zove hrvatski jezik.”

Taj su zakon popratile provedbene naredbe i odluke, a u jednoj – Zakonskoj odredbi o tumačenju članka 8. zakonske odredbe od 14. kolovoza… stoji: “Ministarstvo nastave imenovat će naredbom povjerenstvo, kome je zadaća: 1. uklanjati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskog jezika i rieči tuđice, te ovakvke rieči nadomještati domaćim…” Suvremena Republika Francuska takvo tielo ima i dan-danas,„Académie française“, osnovano 1635. godine. Nu, zato su Francuzi pravi narod i prava država, a mi smo tu gdje jesmo i sramimo se vlastite poviesti.

Čovjek se zamisli nad odnosom jednog “marionetskog” režima, sastavljenog od “primitivnih krvoloka” spram vlastitoga jezika i puka; ni pola godine nije prošlo, a ustrojen je državni ured i donesen zakon o jeziku. Tri godine kasnije, 1944. godine, tiskan je korienski pravopis Klaića i Cipre. Ako ništa, “krvoloci i zločinci” su učinkoviti glede jezičnih i jezikoslovnih pitanja; možda se i od njih dade nešto naučiti?

Bit svega je zakonsko uređenje jezičnog pitanja. U “nedemokratskim” režimima, kao što su bili Austro-Ugarska ili Kraljevina Jugoslavija, takvo bi se pitanje riešilo dekretom, ukazom ili uredbom. Zašto se danas, u pravnoj državi, gdje vladaju zakoni i samo zakoni, ne donese zakon o jeziku? Jer, ukoliko, se ne donese, ne će nas uništiti iseljavanje mladih i starih, već jezična stopljenost u jugoslavenskoj močvari u koju smo silom uronjeni i iz koje smo krvavo izronili.

Donieti zakon o hrvatskome jeziku, ako ništa, njegovoj uporabi u svemu što od države prima novac – brzo bi se i bez muke svi proračunski korisnici korienski opismenili i uskoro bi živnule hrvatske “zastarjelice”, ali i ciela, bogata, hrvatska frazeologija. U školama na taj način opismenjavati đake, a neka doma govore kako ih volja; velikim tiskovinama propisati jezičnu normu te uvjete kako bi i novinare prisilili na opismenjavanje; o radio i televiziji ne treba posebno ni govoriti i dalje redom. Na taj bi se način natjeralo hrvatske seljane (razlikovati od seljaka) na suočavanje s istinskom hrvatskom književnošću gdje obitava istinski hrvatski jezik, u djelima Šenoe, Starčevića, Gjalskog, Matoša, Kovačića i t.d., pogotovo, ako bi se njihova djela tiskala u onom obliku u kojem su pisana, bez jugoslavenske “korekcije”.

Zaključno, bez zakonskog uređenja hrvatskog jezičnog pitanja, ma koliko se to nedoučenima, polupismenima i neobrazovanima činilo uzaludnim i izpraznim, uzalud gospodarski rast, povoljni ekonomski trendovi i ostala suvremena čuda odvraćanja pažnje. Do tad, valja nam svima putiti se tragom časopisa/revije Marulić, pa kud stigli da stigli…

Ivo Vukelić