Poštovana gospodo umjetnici, gdje su vam projekti?
Kad kažem ovo „poštovana gospodo umjetnici“, meni to izgleda tako diskriminirajuće, suludo glupo.
Isto kao da se obraćam „poštovana gospodo crni,žuti,bijeli/nedaj bože retardirani ili sl“. Što će priznati svaki od nas da je uvredljivo i izlazi iz svakog moralnog okvira. Ja to ne želim, jer ne želim da Vas kao umjetnike vrijeđam u bilo kojem kontekstu.
Međutim sa kojim pravom, dajete sebi za pravo da živite od novaca poreznih obveznika. Zašto bi se o Vama vječno morao brinuti netko drugi, zašto ne brinete sami o sebi. Svaki pošten radnik, mora da radi i ako to dobro radi bude nagrađen ili mora ići, jer u tom domenu nije zadovoljio. Zašto taj kriterij nije i kod Vas, ako ste dobri, nagradiće Vas gledaoci, ako niste neće ni doći. Osim toga ima ogroman niz projekata koje podržavaju privatne tvrtke pa i sama država ako su projekti od nekog interesa za tu državu. Zbog čega bi Vi plaćali sir na pijaci a krava Vam je na pašnjaku, oprostite ali ja tu logiku ne kužim.
Složićemo se da Amerikanci imaju jednu od najboljih kinematografija (izdvajam ovaj dio kulturnog stvaralaštva zbog lakšeg pisanja, što ne znači da su u drugim segmentima lošiji). Koliko je meni poznato, država je sufinancijer različitim projektima, ako recimo ocijene projekt koji je od ekonomske, vojne, političke, povijesne važnosti za tu državu a samim tim i njene građane. Znači projekt mora biti na stolu, tek se kasnije zatvara financijska konstrukcija.
Poštovani umjetnici, ovo što Vi tražite je prvo da dobijete novce (ne tako male, jer mi nismo Holivud), pa ćete Vi sjesti i napraviti nešto. Po meni, kreativnost je nešto što ne ide na komandu, to imaš-il nemaš, dobiješ-il ne dobiješ. Recimo Vi niste dobili nikakvu kreativnu ideju, šta ćete uraditi, napravićete bilo što samo da se dopadnete tim ljudima koji su Vam dali novce. Stoga smo i gledali 50 godina u svim mogućim ulogama Batu Živojinovića, od partizanskog Ramba pa do komedija. Ne ulazim u njegove kvalitete kao glumca, ali zar to nije najveća kočnica za mladost a time i kreativnost. Mnogi će prepoznati u mom stavu protivljenje „antifašizmu“ ili ne daj Bože nekakav nacionalni naboj. Da se razumijemo, to isto važi i za Borisa Dvornika, koji je od „Našeg malog mista“ kao Roko Prč u svojim ulogama uz rame partizanskog Ramba digao u zrak isti broj fašističkih vlakova.
Poštovani umjetnici, ja znam da se ovim putem ukidanja trošenja sredstava poreznih obveznika, presijeca ona pupčana vrpca ljudi koji su dobro živjeli. Onih ljudi koji su svojim „glumačkim radom“, mogli dobiti kredite jednim pozivom kod lokalnih a i saveznih političara. Onih ljudi koji su rješavali svoje stambene probleme, onako usput, u pauzi kazališne predstave. Ti „oni ljudi“ moraju shvatiti da postoje u ovoj lijepoj našoj državi i oni ljudi koji rade a na kraju mjeseca ne mogu poplaćati svoje obaveze. Zašto bi vaša uloga „Magbeta“ bila deset puta vrjednija od jedne mjesečne plaće jednog agronoma. Zar je vrjednija vaša gluma od mjeseca agronoma koji je proveo bar pola radnog vremena u čizmama i to za dobrobit nas svih, od komasacije do stručnih pomoći na terenu. Ili je možda točna ova moja sa početka teksta, da ste vi ipak bijeli a mi crni.
Ne, niste vi poštovani umjetnici ni bijeli ni crni, vi ste živjeli u jednoj majčinoj utrobi (tako ja nazivam propalu državu), kao svaka majka ona Vas je štitila a preko pupčane vrpce ste dobijali sve što ste trebali. Međutim, majka je umrla u porodu i vi ste kao sva mala djeca koja nisu progledala, tražili sisu koja će Vas nahraniti.
Životinje prepoznaju svoju mladunčad po mirisu, poštovani umjetnici Vas su prepoznali po ideološkom uvjerenju. Gladni i nezadovoljni, jer je prošlo jedno izvjesno vrijeme dok niste našli sisu koja je spremna da Vas prihvati, počeli ste halapljivo sisati. Sisa kao i svaki izvor hrane jednom presuši, vi ste već progledali i vrijeme je da pogledate stvarnost u oči u kojoj se nalazite.
Jer niti smo mi crni koliko Vi mislite da ste bijeli, niti ste Vi iznad zdravstvenih radnika, znanstvenika, obrazovnih radnika i na kraju nas žutih. Zašto žutih, jer ste nama običnim smrtnicima a mislim da smo u najvećem broju, isisali zadnji novac od poreznih davanja koji je često krvlju zarađen.
Zato, poštovani umjetnici, zasučimo rukave, stegnimo remenje, naučite umjetnost življenja. Jer je često da sa tako malim primanjima, umjetnost preživjeti do sljedećeg mjeseca.
Ilija Blažević Ico