Irinejevo velikosrpsko šamaranje i hrvatska šutnja

Opetovano i ratnohuškačko vrijeđanje Republike Hrvatske od velikosrbina Patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja i njegovih istomišljenika, posljednje kojeg smo svjedoci u Božićnoj čestitki upućenoj pravoslavnim vjernicima na sam pravoslavni Božić, još je jedan od nepobitnih dokaza da „Memorandum SANU 1“ „Srpske akademije nauka i umetnosti“, donesen u travnju 1986. i koji je bio temeljni akt Miloševićeve velikosrpske agresije na Hrvatsku, je još jedan od bjelodanih dokaza da isti nije završen.

Kako drukčije, protumačiti „predstavu“ upriličenu za uzvanike na tradicionalnoj proslavi pravoslavnog Badnjaka u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva i riječi Patrijarha SPC Irineja, izgovorene na sam pravoslavni Božić kao i nekoliko dana poslije na proslavi dana državnosti takozvane R.Srpske u Banja Luci. Retorika kao ni sam sadržaj gotovo se ne razlikuju od one ratno huškačke krajem i početkom 1990. koju su izgovarali Irinej i njegova četnička bratija i koja su bila uvod u dramu i strahovite zločine počinjene nad nesrpskim narodom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Projekt Velike Srbije kojem je inicijalni akt bio upravo „Prvi Memorandum“ i kojeg Milošević zajedno s zloglasnom JNA u praksi nije uspio realizirati, iznjedrio je njegov nastavak, takozvani „Memorandum SANU 2“, ili program „kako u miru dobiti izgubljene ratove“, donesen također od istih akademskih krugova 2012. godine i sa gotovo istim strateškim ciljevima samo prilagođen novim prilikama. Oba Memoranduma u svom sadržaju nimalo ne odstupaju od Garašaninovog velikosrpskog Načartanija iz XIX. stoljeća uz politički program četničkog ideologa Stevana Moljevića.

Znakovito je da je u oba ova programa, „SANU 1“ i „SANU 2“, jedna od glavnih provedbenih poluga povjerena Srpskoj Pravoslavnoj crkvi, koja je upravo u pokušaju realizacije prvog Memoranduma odigrala i najprljaviju ulogu na prostorima bivše Jugoslavije u svojoj povijesti. Memorandum je kako kaže poznati hrvatski pjesnik, esejist, prozaik i kritičar Ante Matić, „poput neke vrste otvorene knjige u kojoj se piše nova stranica srpske povijesti“ te kako je „sklon povjerovati da o ovom drugom Memorandumu zna i misli podjednako srpski akademik i srpski seljak“ Uostalom, dovoljno je citirati samo jednu od devet programskih točaka drugog Memoranduma koja glasi: „Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije“, pa da nam sve ono što se na ukupnom političkom, a osobito na kulturnom planu u posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj i ne samo njoj događa, bude u potpunosti i do kraja jasno.

Glavnu ideološku ulogu u provođenju programa Memoranduma SANU 2 preuzela je na sebe upravo Srpska pravoslavna crkva, uz svesrdnu pomoć slijednika jugo-komunističke partije, koja je bojkotiranjem izglasavanja samostalnosti Republike Hrvatske početkom devedesetih, već tada dala do znanja kamo i kome se priklanja. Svi oni uz svesrdnu podršku ne malog broja političkih grupacija organiziranih i od bivše vlasti izdašno financiranih takozvanih nevladinih udruga, koje uglavnom nastupaju sa pozicija jugoslavenskog integralizma, u potpunosti se uklapaju u program Memoranduma.

Eklatantni primjer za to je i sukladnost Ive Josipovića i Borisa Tadića oko povlačenja hrvatske tužbe protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, a posebno pokušajem izjednačavanja žrtve i agresora. Napokon, kad svima njima dodamo i gotovo sve od države i poreznih obveznika financirane javne medije na čelu kojih gotovo svi redom su slijednici jugo komunističke i nenarodne vlasti ne trebamo se iščuđavati već poslovičnoj šutnji na puno puta opetovanom velikosrpskom šamaranju Hrvatske ne samo od Patrijarha Irineja, već i ostalih provoditelja Memoranduma, između kojih ne smijemo zaobići ulogu i predsjednika Srpskog narodnog vijeća, Milorada Pupovca.

Zanimljivi su česti nastupi gospodina Pupovca u srpskim medijima i općenito u srpskim političkim krugovima, kad je uz prešutno odobravanje ne samo medija već i vlade na odlasku „opanjkavao“ državu od koje je debelo financiran. Stoga nas ne moraju čuditi posvemašna nervoza i panika koja je tim krugovima zavladala za njih gorkom spoznajom da odlaskom „svoje vlasti“ gube tlo pod nogama i platformu za svoje nečasne radnje.

Također, ne možemo, a da se ne upitamo, do kada će u Hrvatskoj „neki“ na sam kršćanski blagdan Badnjak, tu istu Državu otvoreno vrijeđati provokativnim perfomansom s polomljenim dvojezičnim pločama, čiju političku poruku nije teško prepoznati. Kako tek protumačiti Božićnu čestitku Patrijarha SPC Irineja upućenu svim pravoslavnim vjernicima u „Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji,Lici, Kordunu i Baniji“. Zar ovo dijeljenje međunarodno priznate Republike Hrvatske na regije pri čemu je Hrvatska samo jedna od regija u Republici Hrvatskoj, nije negiranje jedne suverene i međunarodno priznate države te otvoreno i drsko posezanje za njenim državnim teritorijem. Zar ovo nije otvoreni ratnohuškački poziv i poziv na građanski neposluh svih onih koje on naziva „sunarodnjacima“.

Na kraju, zar nakon ovakvih njegovih riječi na potezu konačno nije i buduća Hrvatska vlada i institucije koje bi se trebale već jednom ne samo oglasiti, već i odlučnije ustati u zaštitu i očuvanje suvereniteta Republike Hrvatske, kao i u zaštiti digniteta njenih državljana.

Konačno, zar nije došlo i vrijeme da i sama Država konačno prizna kroz povijest više puta uspostavljanu autokefalnu Hrvatsku pravoslavnu crkvu (koju imaju i druge države na jugoistoku Europe), uz istovremenu poruku svim Irinejima, da Srpska pravoslavna crkva na ovim prostorima nema što tražiti (osim kao gost), jer ovo nije Srbija, već suverena i samostalna Republika Hrvatska u kojoj osim Hrvata tu obitavaju i hrvatski građani pravoslavne vjere.

dr sc. Mate Brstilo