Ivica Granić: Bakir Izetbegović vs. Slobodan Milošević – sličnosti i razlike
Bez sumnje, parola 'jedan čovjek, jedan glas' danas se u BiH koristi kao parola za centralizaciju i majorizaciju, slično kao što je Slobodan Milošević koristio istu frazu 1980-ih da bi osporio ustavne mehanizme koji su štitili manje republike i narode u SFRJ.
Što se tiče same parole, Miloševićeva 'jedan čovjek, jedan glas' (početkom 1987.–1989.) bila je izvorno usmjerena protiv 'slovenskog veta' u Predsjedništvu SFRJ i protiv neravnopravnosti glasova republika, cilj je bio da Srbija (kao najmnogoljudnija) dobije veći utjecaj, što je dovelo do 'antibirokratske revolucije', ukidanja autonomije Vojvodine i Kosova, i kasnije raspada.
Bakir Izetbegović i SDA generalno često propagiraju 'jedan građanin, jedan glas' ili 'jedan čovjek, jedan glas' kao princip građanske, unitarne BiH, to jest ukidanje entitetskog glasovanja, tj. kolektivnih prava naroda u izboru članova Predsjedništva, i sličnih mehanizama iz Daytona. To se najviše vidjelo u kontekstu izbora u Mostaru, kada je on 2013. rekao da Bošnjaci ne mogu prihvatiti taj princip jer bi ih to dovelo u nepovoljan položaj, ali i u široj retorici o 'građanskoj BiH,' naspram 'etničkoj podjeli'.
Uglavnom, ono što su Srbi pokušavali 1987.–1991. (centralizacija da bi majorizirali), sve se više vidi u bošnjačkoj politici, da daytonski mehanizmi (koji ipak donekle štite narode/Hrvate) zamijene čistim većinskim principom.
Baš kao nekada Miloševićev tako danas Bakirov pristup koristi demokratski princip ('jedan čovjek jedan glas') da bi se osporili postojeći ustavni kompromisi koji štite 'slabije' strane. Taj principa vodi ka unitarizmu koji bi doveo do dominacije jednog naroda na štetu drugog, ili drugih. U oba slučaja, logično, to izaziva ili je izazivalo zabrinutost kod 'manjih' da će biti majorizirane i da će izgubiti zaštitu.
Razlike je jedino u tome da je to Milošević radio u kontekstu raspada federacije i ratova, u BiH se to (za sada) odvija u mirnodopskom političkom nadmetanju, uz međunarodni nadzor i Dayton kao okvir. Uglavnom, retorika Bakira Izetbegovića i Slobodana Milosevića po ovom pitanju suštinski potpuno je ista, i poprilično za druge uznemirujuća. Majorizacija nad drugima javno se pokušava predstaviti kao borba za jednakopravnost građana naspram 'privilegija' entiteta/naroda i konstitutivnosti.
Nije jasno da je toliko politički naivan, neizgrađen, pa ne shvaća da ako nastavi kopirati Miloševića i njegove taktike, da će proći upravo kao što je prošao i Milosević. Umjesto da ide u pravcu mogućeg dogovora i suživota s Hrvatima Izetbegović pokušava nametnuti i provesti potpuno isti politički princip za koji je osobno imao priliku svjedočiti koliko je loš i poguban, i koji je, u konačnici, doveo do strašnih posljedica upravo nad njegovim narodom od strane onih koje on danas pokušava kopirati. O tempora, o mores.
Ivica Granić / Facebook