“Mainstream” mediji i Plenkovićevi pokušaji svrstavanja HDZ-a u lijevi politički spektar

Portal direktno.hr slovio je dugo kao neslužbeno glasilo HDZ-a, odnosno, barem je to bio prilikom revitalizacije HDZ-a pod Tomislavom Karamarkom. Otkako je Plenković preuzeo vladajući HDZ, “vladin bilten”, kako ga naziva Raspudić, postaje – Jutarnji list – što je, s obzirom ljude koji tamo pisahu i pišu suludo, i, bilo bi smiješno da nije tragično, dok direktno.hr i dalje predstavlja “tihu većinu” hrvatskog naroda, odnosno HDZ-ovog biračkog tijela.

Normalno je, dapače, i potrebno da ozbiljnija ili veća politička opcija ima “svoje”, odnosno sebi i svojem svjetonazoru bliske portale/tiskovine; tako se dobiva mnogostrukost mišljenja, argumenata i očišta te građani/birači mogu svemu pristupiti, sve čuti i naposljetku formirati vlastiti stav.

Najbolje što je Jutarnji list nudio posljednjih godina bijahu kolumne Ive Banca te uradci Denisa Kuljiša, plaćenika, ali najboljeg (i najpismenijeg!) novinara otkako je hrvatske slobode. Spomenuti su ljevičari, ali su slobodnomisleći ljudi i zato za njih od početka 2017. nema mjesta u Jutarnjem, čime se Jutarnji svrstava na položaje Pupovčevih Novosti.

Ostao je, pak, problem, što “zvučna” imena poput Večernjeg, Jutarnjeg ili Novog lista žive od stare slave, lažno se predstavljajući kao “mainstream” mediji. U biti, oni jesu “mainstream”, što znači da danas predstavljaju duboku državu i “establishment”, odnosno postojeće strukture moći koje ne samo u Hrvatskoj, nego i globalno pokušavaju svim silama rasturiti koncept nacionalne države.

>>"Macanizacija" hrvatskog društva

Pogledamo li samo strani tisak, primjerice Washington Post, New York Times ili britanski Guardian, vidimo koliko su “najmoćniji” i “najutjecajniji” utjecali na Trumpovu pobjedu, čime su, budimo realni, izgubili i zadnju trunku vjerodostojnosti. Za ilustraciju, “utjecajni” Guardian na svojim mrežnim stranicama “žica” čitatelje novac; toliko o njihovoj prepoznatoj kvaliteti.

S druge strane, kao reakcija na medijske tvornice laži, barem u SAD-u, pojavljuje se portal Breitbart, možda najčitaniji portal koji prati političku situaciju u SAD-u i svijetu. Izuzetno se dobro financiraju, a kao tiskovina ne postoje. Osim što je to posljedica digitalizacije, odnosno zbog društvenih mreža nemogućnosti cenzure, to je i posljedica novinarske vjerodostojnosti te osluškivanja bila naroda. U demokracijama je najvažniji narod pa ako novinar nije u stanju prepoznati kako narod diše ne može od naroda očekivati zaradu, a zarada bi u kapitalizmu trebala biti svačiji cilj, pa i novinarski.

Ipak, što se ikoga tiče ako Jutarnji, Večernji i Novi list loše posluju jer šire laži i promiču politički stav s kojim se slaže tek neznatan dio građana? Problem je u političarima koji svega ovoga nisu svjesni, a toga nije svjestan ni Plenković, no zato jest njegov PR savjetnik Krešo Macan. Josipović je, tek za poredbu, vjerovao Jutarnjem i satelitskim anketnim kućama koji mu je prognozirao 200% na izborima, pa je izgubio. Čitajući hvalospjeve Ivanke Tome, Slavice Lukić (Pupovac), Rozite Vuković, Nina Đule, Ante Tomića… Plenkoviću, Obuljen, Božinoviću, Dalić – čovjek se naprosto zapita.

„Ako se ne razračuna s unutarstranačkom oporbom i preuzme kontrolu nad HDZ-om, Andrej Plenković je zalud stavljao na dnevni red ratifikaciju Istanbulske konvencije, kidao živce cijeloj naciji, vodio žestoke unutarstranačke bitke i prokrstario uzduž i poprijeko cijelu Hrvatsku ne bi li HDZ-ovcima objasnio bit sadržaja toga dokumenta… A zašto baš sad? Zato da ima dovoljno vremena pripremiti teren za potpuno ovladavanje HDZ-om“ – piše Ivanka Toma.

>>Željko Primorac: Macanove metode stvorile „Tea Party“ pokret u HDZ-u

Dakle, imamo situaciju u kojoj predsjednik vlade i najveće stranke (koju su do jučer optuživali za fašizam, ustaštvo i t.d.) vjeruje da (na)pisanija Jutarnjeg ima utemeljenja u narodnom tkivu, a agitpropovci Jutarnjeg na čelu s Antom Tomićem i Slavicom Lukić, namjerno ili zbog ludila, govore predsjedniku vlade i stranke što treba napraviti prije no ga “neprijatelji”: nazadnjaci, klerofašisti i neoustaše, dođu glave i obećajući mu da će, ukoliko se njih “riješi” postati apsolutno omiljen, popularan, progresivan, i cijenjen među narodom i “civiliziranim” svijetom. I tako imamo imaginarni svijet glasnogovornika duboke države te šefa države koji vjeruje njihovom agitpropu, možda iskreno smatrajući da upravo oni odražavaju bilo naroda.

Oba su pala; pao je Josipović, pao je Milanović iako su imali apsolutnu potporu „establishmenta“. Pao je i pokušaj opstruiranja referenduma o braku, a nakon skore presude Europskog suda, mogla bi pasti i Baukova odluka glede prikupljenih potpisa o izbornom zakonu.

Ako nastavi s odnarođenom politikom, uništavanjem najveće hrvatske stranke, nasilnim zaokretom u ekstremnu ljevicu, prijetnjama, ucjenama i medijskim manipulacijama (a sam je žrtva medijskih manipulacija), past će i Andrej Plenković, ma koliko god mu tepali. Treba, dakle, znati što i koga čitati te temeljem toga moći procijeniti kako diše puk. U suprotnom – padaš. No, nakon ratifikacije IK, teško je procijeniti ima li Plenković i njegova ekipa ikakve političke budućnosti u Republici Hrvatskoj. Bez obzira što o tome pisali Ivanka Toma, Slavica Lukić (Pupovac), Rozita Vuković ili Ante Tomić ... !

L. C.