Borisa Jokića na novčanicu od jedne kune
Najveća reformatorica školstva bila je Talijanka Maria Montessori. I danas ekskluzivne škole nose njezino ime, a njezine metode nisu zastarjele, a provedene su početkom i sredinom prošloga stoljeća u SAD-u, Španjolskoj, Nizozemskoj, Italiji, Indiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i dalje redom.
No, što oni znaju, dapače, pojma nemaju ni o čemu. Notorna je činjenica da su Hrvati najbolji u svemu, od arhitekture, računalne tehnologije, naftne i automobilske industrije do obrazovnog sustava. Cijeli nam se svijet divi i uzdiše: “da smo barem mi poput Hrvata”.
No, dogodi se i Hrvatima da pogriješe; odbacili su Nikolu Teslu, Ivu Andrića, a sad nedavno i Borisa Jokića; sve veleumovi i vrhunski stručnjaci, osim Jokića koji je vrhunski “ekspert”. Ta on je studirao na Oxfordu, iako je i to loše sročeno – bolje reći da se Jokić udostojio doći na Oxford, a ovi su ga, Bogu se zahvaljujući pritom – primili. Nejasno je jedino tko je to školovanje platio, no sve se čini da je besplatno studirao, štoviše, Oxford je Jokiću platio da on u njih studira.
Jokić je Stankoviću, na pitanje bi li se vratio u skupinu za provođenje kurikularne reforme, odgovorio da bi morao o tomu razmisliti, jer, da nije stvar hoće li njega pozvati, već hoće li se on vratiti i što ima od toga. Tu se vidi jedna veličina, prisutna jedino u velikih reformatora, kao n. pr. Glucka u glazbi ili spomenute Montessori u školstvu; zaista, pravo je pitanje jesu li Hrvati dostojni Jokića i njegove “ekspertne” skupine?
Jokić načelno ima pravo; Hrvati njegove intelektualne veličine i pedagoške stručnosti nisu dostojni. Pitanje kojim bi se Plenković i njegovi ministri morali baviti jest kako ispraviti nepravdu učinjenu tom velikom reformatoru? Hrvati se iz nejasnih razloga često povode Srbima i njihovim postupcima pod obrazloženjem: što je dobro za Srbiju, dobro je i za Hrvatsku. To je očito trzaj i obrazac ostao iz bivše države, pa ipak, imaju i Srbi svojih svijetlih trenutaka. Eto, 2004. godine su reformiranog četnika Boru Đorđevića imenovali savjetnikom ministra kulture. Hrvati bi isto trebali postupiti i postaviti Boru Jokića za savjetnika ministra obrazovanja, naravno, pod uvjetom da je takav položaj Jokića dostojan.
Talijani su se Montessori odužili tako što su je stavili na novčanicu od tisuću lira. Neki su se žalili da je trebala biti na novčanici većeg iznosa, no važno je biti na novčanici koja je u čestoj uporabi. Neka je pravaška skupina u Hrvata prije nekoliko godina predložila da bi Tuđmana trebalo staviti na novčanicu, koja bi se posebno tiskala, od 5 000 kuna; a sve o Hrvatima govori činjenica da je otac domovine na tisuću kuna. U usporedbi s Jokićem, Tuđman i Starčević su minorne figure; ako ovo sa savjetnikom ministra obrazovanja ne bude dovoljno za ispravljanje povijesne nepravde učinjene najvećem reformatoru školstva kojeg je čovječanstvo dalo, valjalo bi Jokića staviti na novčanicu od jedne kune, budući da je kovanica kune najviše u optjecaju. Kako kovanica nije dovoljno velika za uprizorenje Jokićeva lika i djela (ni njegove brade), to je razlog za novčanicu.
Dakle, s jedne strane lice Bore Jokića, a s druge možda Oxford. Time bi mu se odala zaslužena počast, a i možda ga privoli da se vrati raditi na obrazovnoj reformi. Time bismo opet dobili pravog “eksperta” među tolikim stručnjacima.
Josip Gajski