Čavoglave i Ivo Josipović
Izvršni producent Tomsonove pjesme Čavoglave (1992.) je Ivo Josipović, uskoro bivši predsjednik RH, tantijemski glazbenik i sveučilišni profesor u trajnom zvanju.
Neobično je da mu 90-ih nije smetalo stari hrvatski pozdrav, Za dom spremni na samom početku spomenute pjesme. Pretpostavljam da ni na koji način nije bio prisiljen biti producent himni Domovinskog rata, niti je kalkulirao, nego je svojom produkcijom podržao oružanu borbu protiv srpskog agresora, podržao našu ratnu himnu i njenog izvođača. Nedugo poslije taj isti Josipović odlučio se postati političar tzv. reformirane Partije poznate pod imenom SDPartija i prometnuo se u glavnog progonitelja tog starog pozdrava, pjesme, Tomsona i svega što nosi hrvatski atribut. Oslabljelo pamćenje ili..., doista što se u međuvremenu s tim i glazbenim producentom zapravo dogodilo? Što je bio obraz, a što maska; ili je to sve samo maska i binarnost nakaze, pa kad na nju pljuneš ona samo obriše zlinu i zaključi: eto opet kiše!
U Domovinskom ratu taj rodoljubni pozdrav ni na koji način nije kompromitiran, pod Čavoglavama se pobjeđivalo i od četnika oslobađala Hrvatska. Uz tu pjesmu vezan je i jedan neobičan snimak (može ga se vidjeti na Youtube-u) gdje zarakijani četnici oduševljeni pjesmom u sav glas pjevaju Čavoglave bez ijedne riječi promijenjenog teksta?! Raškovićeva dijagnoza njegova vlastita naroda čini se posve uvjerljiva i prihvatljiva.
Kao i s Čavoglavama, slična je i sudbina šahovnice, starog i povijesnog hrvatskog grba (drevnog simbola mjesta suprotnosti i borbe) koji je čak i komunistička vlast ponekad morala tolerirati i uvažavati. Šahovnica se u cjelosti ili samo djelomično pojavljivala kao dio logotipa ili kompletan znak kod nekih ondašnjih poduzeća; sjetimo se NK Dinama, Hajduka, Croatia Osiguranja... i baš nikome nije padalo na pamet presložiti krov crkve svetog Marka na zagrebačkom Starom gradu radi „ustaške šahovnice“ na njemu. Bilo je i nakon 1945. pismenih i savjesnih Hrvata koji su znali da su pobjede i porazi samo dio povijesti, a nacija i njene insignije ponad vođa i trenutnih političkih opcija. Nesretne povijesne epizode i loša politička razdoblja ne mogu i ne smiju kompromitirati nacionalne simbole, ili ih jednostavno odbaciti; smjestiti u ropotarnicu nacionalne povijesti i pismene prošlosti. Simbol je zalog za prepoznavanje, to je obrazac temeljnih istina po kojima se istomišljenici i narodi prepoznaju, ona čvrsta sprega između naroda i povijesne zbilje.
Sjetimo se fascia, zar taj stari rimski znak jasne i solidne poruke sloge i zajedništva može kompromitirati jedna nesretna i prolazna fašistička epizoda? Taj simbol sjedinjenja i društvene sloge do danas je preživio i časno je prisutan, upravo državotvoran. Dovoljno je, na primjer, vidjeti grb Republike Francuske: taj antički znak svezanog pruća smješten u središtu grba, jesu li time Francuzi podlegli Musolinijevoj ideologiji i postali fašisti? Nikako, taj simbol je samo još jednom dokazao svoju duhovnu snagu, otpornost na kvarenje i ništa mu, pa ni fašizam nije moglo nauditi. Zar svastiku, stari indoeuropski i kineski simbol kružnog gibanja i tvoračkog vrtloga, treba zabraniti jer ju je nacizam (zlo)upotrijebio za svoju nacional-socijalističku ideologiju, zato jer se ona vijorila ponad nacističkih zločina? Simbol je lako zloupotrijebiti, ali ga je teško okaljati.
Treba li zabraniti petokraku nije nimalo retoričko pitanje, jer mnoge i previše njih podsjeća na huda vremena boljševističkog terora? Svakako je treba s drugim znakovima komunizma i nacifašizma staviti u kontekst EU deklaracije o totalitarnim režimima – i bez popusta, ali se petokraka ne smije pomiješati s pentagramom, Plamenom zvijezdom, slikom Izidina i Sunčeva sina. Sve zloupotrebljene znakove ideoloških tiranija 20. stoljeća treba jednako tretirati i smjestiti u istu epruetu da naraštaji ne zaborave kako zlo na (jedan povijesni) trenutak može preuzeti i potrovati jezik svetoga, zavesti čitave narode.
Sjetimo se samo etikete „hrvatski nacionalizam“ i koliko se domaćih izdajnika još trsi da ne zaboravimo to razdoblje komunističkog totalitarizma i ljepljanja diskvalifikacija, nego još i danas u suverenoj Hrvatskoj za te kovače bratsva i jedinstva ta je etiketa kažnjivo djelo. Ne nije kažnjivo, nismo više u Jugoslaviji i nije kažnjivo biti hrvatski domoljub, voljeti svoj narod i državu. I što bi bilo suprotno nacionalizmu, kakav je to „lijek“ komunistički unitarizam cijelo vrijeme nametao hrvatskom državotvorstvu? Podmuklo smišljeni internacionalizam „komšiluka“, a Hrvatska je s tim internacionalizmom balkanskog i bizantskog predznaka imala i još uvijek ima velike poteškoće. Srpsku agresiju, i ne ponovilo se!
I samo se za trenutak vraćam na početak: Josipovićevoj produkciji Čavoglava, naime prešućenu činjenicu da je bio izvršni producent. Čemu bježati i zašto se skrivati; pamćenje je jednostavno jače. Josipović je uznapredovao pa je od uzgajivača ustaških guja postao njihov cirkuski krotitelj, lažac i licemjer koji opstrukcijom primopredaje predsjedničkog ureda upravo testira i prejudicira kako će izgledati promjena i primopredaja vlasti kad SDP na jesen izgubi parlamentarne izbore.
L. C.