Boris Tadić kao veliki dekorater predsjedničkih ureda „regiona“
Službena primopredaja na Andrićevom vencu 28. svibnja 2012., između bivšeg predsjednika Republike Srbije, Borisa Tadića i izabranog predsjednika, Tomislava Nikolića izgledala je korektno: uljuđeno i demokratski.
Pred kamerama su izgovorene uobičajene riječi uzajamnog poštovanja i Tadić je novom predsjedniku poželio mnogo sreće i državničkog uspjeha. Međutim uskoro je javnost saznala da je sve bila obična farsa i mučna ljubaznost gubitnika, jer kad je srbijanski Tomislav Nikolić ušao u ured predsjednika i službene prostorije shvatio je da su Boris Tadić i njegovi ljudi odnijeli doslovno sve: računala, telefone, umjetničke slike, tepihe, fikuse... od namještaja u prostoru svog ureda nije zatekao ni stolicu. Službena kasa bila je potpuno prazna, bez ijednog dokumenta, potpisanih međudržavnih ugovora, pečata, ikakvog dokumenta, formulara, u kasi sve čisto, vakum. Ni predsjednička arhiva nije bila dostupna, zaključana, a čovek na godišnjem izvan Beograda. Zapravo sve je bila predstava pred kamerama, primopredaje se nije dogodila.
Bez obzira na čistu izbornu pobjedu, Tomislava Nikolića je dočekao očerupan i devastirani predsjednički ured. Toliko o njegovom prethodniku, uljuđenom intelektualcu Korčulanske škole, iz dobre kuće i još bolje obitelji. Boris Tadić je svoju nemoćnu srdžbu iskalio na inventaru i činom primitivca pokušao obezvrijediti sve što ima veze s predsjedničkim uredom Republike Srbije.
Druga je država, ali uskoro ćemo vidjeti tko je u Hrvatskoj najmiliji Tadićev učenik. Istina, s Ivom Josipovićem se prisnije i srdačnije ljubio, ali ni nadrealistu Zoranu Milanoviću, premijeru bez skrupula, nije bio mrzak Borisov zagrljaj. Tko zna što im je prišapnuo, kako ih instruirao da se riješe pošasti kohabitacije i kakvo je iznenađenje spremio izabranoj predsjednici Hrvatske, Kolindi Grabar Kitarović?
Nebitno je kako će poraženi negirati realnost, jer kako god se završila ova vladina predstava s predsjedničkim uredom činjenica je da predsjednički ured je tamo gdje se nalazi Predsjednik republike, a odgovornost (koja u ovom slučaju nije tek prazna fraza) za sigurnost i čuvanje međunarodnih ugovora i strogo povjerljivih dokumenata, naročito onih koji se odnose na NATO, preuzima „dekorater“ predsjedničkih ureda, ali ovaj put to nije Boris Tadić.
Zoran Milanović je neprestano živio u strahu da će ga iznenaditi ono najgore, zato je nastojao svim silama preduhitriti zbivanja tako da im je išao u susret nesreći prije nego ga je zadesila. Sada je potrčao.
L. C.