Damir Pešorda: Jaranska demokracija
Vodeći mediji u Hrvatskoj već dugo marširaju isključivo lijevom, a to je u oko objektivna promatrača smiješno skakutanje. I to jednonogo skakutanje pokušava se predstaviti kao neovisno novinarstvo. Najsmješniji su kada donose vijesti o nekom istraživanju koje bi, kao, trebalo svjedočiti o raspoloženju javnosti. Tako me ovih dana nasmijala vijest Vlada Zorana Milanovića najotvorenija dosadašnja vlada, Sanaderova najgora.
U Večernjem takočitamo: ''Po prvi puta u Hrvatskoj objavljeno je istraživanje koje ispituje odnos između Vlade RH i novinara koji prate rad Vlade. U istraživanju je sudjelovalo 27 novinara koji su pratili rad Vlade Zorana Milanovića te općenito sektor politike od 2000. godine. Kada je u pitanju otvorenost i prijateljska nastrojenost Vlade prema predstavnicima medija, Vlada Zorana Milanovića vodi s prosječnom ocjenom 3,53 (…)Vlada Jadranke Kosor ocijenjena je s prosječnom ocjenom 2,6, dok je Vlada Ive Sanadera ocijenjena s 2,5, a Milanovićevu Vladu po otvorenosti u stopu prati Vlada Ivice Račana s prosječnom ocjenom 3,44.'' Dakle, Milanović i Račan su otvoreni, a ''hadezenjare'' zatvorene. Kako predvidljivo, kako bijedno!
No, bezobrazluk tu ne prestaje, čitamo dalje: ''Zanimljiva je činjenica da gotovo svi, tj. 90 posto ispitanih novinara navodi kako ipak najkorisnije informacije najčešće dobivaju putem neformalnih druženja s vladinim dužnosnicima.'' Tu dolazimo do one ključne informacije, otvorenost lijevih vlada posljedica je njihova prijateljstva s novinarima, to jest ''neformalnog druženja'' i čavrljanja ljudi iz vlade s novinarima. Zapravo, novinari otvoreno priznaju da preko njih lijevi političari plasiraju poželjne informacije i dezinformacije. Čineći ih tako izravnim sudionicima svojih spletki i marifetluka. To su oni famozni ''visoki izvori'', ''izvori bliski vrhu'' itd.
Od te ''jaranske'' demokracije Hrvatska je bolesna odavno, ali kao da joj nema izlaza ni lijeka. U Hrvatskoj gotovo da nema profesionalnog medija, a još manje hrvatskog. Po svojoj biti, a ne samo po pohlepi za kunama. Desetine i desetine lumpenžurnalista pokorno služi Partiji, dok se novinarska aristokracija, bez erudicije i manira, s partijskim glavešinama čak i druži, obžderava i pije birana vina. Da se to nakaradno stanje ovoga trenutka počne mijenjati, bilo bi potrebno barem desetljeće da se koliko-toliko normalizira.
Slušam bucmastu Bucku, Vitomiru Lončar, kako u Stankovićevoj emisiji juriša na ministra Hasanbegovića. Grozna je bila i ministrica Zlatar-Violić, veli Bucka, no ne sjećam se da je Bucka pisala otvoreno pismo Milanoviću da smjeni veselu Andreu kao što sada ultimativno traži od Oreškovića da makne Hasanbegovića. I da se ne bi, ne daj Bože, pomislilo da je Bucka ljevičarka, Aca se silno trudio da je predstavi kao ''desničarku'', a ona se nije branila, naprotiv tvrdila je da su njezini još gotovo od ''krapinskog pračovjeka'' fetivi Zagorci i da ona redovito ide u crkvu. Uf, što to volim kad netko činjenicu da ide u crkvu drži dostatnom legitimacijom da udari po crkvi, HDZ-u, odveć gorljivom domoljublju, desničarima itd. Zašto ti čudnovati ljudi misle da je spas njihove duše javna stvar. Baš me briga ide li Bucka u crkvu!
Uglavnom, osim što smo doznali da je Bucka desničarka, a da je Hasanbegović nepodesan za ministra jer ga ne poznaje Buckino jato, ništa pametno nismo saznali od Stankovićeve sugovornice. Na žalost, bio je to samo još jedan primjer ''jaranske demokracije''.
Damir Pešorda