Damir Pešorda: Bitka na Marici
U školi su nas svojedobno učili da je prodor Turaka u južnoslavenske zemlje, a time na Europu, počeo Bitkom na Marici 1371. , ako me sjećanje ne vara. U bitci su navodno poginuli srpski kralj Vukašin i brat mu despot Uglješa.
Iako Marica teče uglavnom kroz Bugarsku, u tadašnjim jugoslavenskim interpretacijama povijesti tretiralo se tu bitku kao svojevrsni pad Makedonije kojom je upravljao despot Uglješa. Vukašinov sin Marko Mrnjavčević, poslušni turski vazal, iz nekih je teško objašnjivih razloga postao mitski junak iz srpske epske narodne poezije, koji je po predaji sam posmicao više Turaka nego su to Srbi realno uspjeli u svim svojim uglavnom neuspješnim bojevima protiv Turaka. Tu zakučastu etnopsihologiju možda najbolje objašnjava briljantni minijaturni traktat Dobrice Ćosića o Srbima i laži.
Danas gledamo postapokaliptične scene na makedonskoj granici, svojevrsnu bitku makedonskih policajaca i bliskoistočnih izbjeglica. Kod nas se uporno Marxu pripisuje misao da se povijest ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Marksistima usprkos, autor te misli je G. W. F. Hegel, no to nije ni važno, važno je koliko je misao točna, koliko pogađa bit povijesnih kretanja. Povijest se uistinu ponavlja, ali uvijek malo drukčija, na malo drukčiji način. A svaki događaj se može vidjeti i kao tragedija i kao farsa, ovisno o tomu tko gleda. Moderna i osobito njezino nedonošče postmoderna, izgleda, nisu u stanju nijedan događaj, gestu ili čin sagledati kao tragediju, zato uostalom u modernoj i postmodernoj književnosti i nema tragedije.
Ipak, ova događanja na makedonskoj granici jesu svojevrsna bitka dva svijeta. Poraz u toj bitci po Europu mogao bi biti katastrofalniji od poraza u bitkama na Marici, Kosovu, Krbavskom polju, Mohačkom polju itd. Dok god se Europa gradi slijepom i cijeloj toj stvari pristupa isključivo kao humanitarnom i izbjegličkom pitanju, gubit će ''bitku'' za ''bitkom''. Na kraju će biti osvojena, razrušena, gospodarski upropaštena i bačena stotinama godina unatrag. Jer ovo što se događa jesu svojevrsna bitke i ovo jest rat. Doduše specifičan rat, ali ipak samo rat. Izbjeglice koje gladne boljeg života jurišaju na makedonsku granicu i Marokanac koji iz čista mira puca po putnicima u francuskom vlaku jesu vojnici u tom ratu, bez obzira na njihove motive i bez obzira na to jesu li oni toga svjesni ili nisu. Vojnicu su, uostalom, u svim ratovima samo topovsko meso.
Netko te izbjegličke rijeke inspirira, financira i usmjerava prema europskim granicama, kao što netko također inspirira, financira i usmjerava islamske teroriste po Europi. Tko je taj ''netko'' postoje razne teorije. Od najšašavijih da su to gmazovski upravljači svijetom, preko teze da Amerika tako disciplinira i multikultivizira Europu do uvjerenja da se radi o ratu islama protiv sekulariziranog Zapada kršćanskog ishodišta. O gmazovima baš i ne bih, ali da postoje određene neformalne skupine u čijim je rukama koncentriran enorman kapital i moć te da SAD kao trenutno vojno najmoćniju državu koriste u ostvarenju nekih svojih planova – o tomu bi se već dalo argumentiranije raspravljati. Usput, da su radikalni islamisti uvjereni da ratuju protiv ''križara'', to ne treba ni dokazivati jer to i oni sami stalno naglašavaju.
Ujedinjena Europa pokazala se sasvim nesposobnom izaći na kraj s izbjegličkim valom. Blebetanje o humanizmu, kvotama itd. cijelu tu stvar samo će dalje komplicirati i otežavati. Da kao nekada postoji Europa neovisnih, suverenih država ovakav izbjeglički plimni val, koji je po učincima jednak snažnom oružanom napadu, ne bi bio moguć. Neki su s tom činjenicom očito već na čisto. Recimo, Orban. Slovaci, Česi, Poljaci, Balti i Englezi također poduzimaju mjere da se zaštite. Samo paralizirana Njemačka, uzmemo li u obzir da je Francuska ionako već gotovo osvojena, tupo stoji i čeka vlastitu propast. Hrvati, njihovi stoljetni prezreni partneri, također.
Damir Pešorda